Iako je scijentizam možda već službeno prevladan, vladajuća znanost želi nas uvjeriti da je nagli napredak i boljitak omogućen samo zahvaljujući znanstvenom pristupu. To je u najboljem slučaju poluistina. Materijalistička znanost itekako je doprinijela razvoju materijalističkih dobara, stvarajući s druge strane enormnu prazninu7 u nematerijalnoj domeni – psihičkom prostoru (individualnom i kolektivnom), dok neka psihologijska saznanja koristi za daljnje produbljivanje takve praznine ili za nuđenje svojih rješenja za stvoreni problem.

Ovdje mogu navesti primjer onoga što je započeo Edward Bernays (Freudov nećak), začetnik moderne propagandne mašinerije, tzv. odnosa s javnošću ili PR-a, cijele nove znanosti o masovnom manipuliranju za potrebe osiguravanja “održivog razvoja” pomoću naglašenog konzumerizma. Isto tako, jedna druga industrija, ona farmaceutska, uvelike profitira na “izmjeni kemije mozga” nudeći rješenja za sve veći broj psihičkih stanja koja se proglašavaju poremećajima, a koji su klasificirani u svetim pismima poput DSM-a (APA, 2000.)APA, American Psychiatric Association (2000.), Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Fourth Edition, Text Revision, Washington DC, American Psychiatric Association ili MKB-a8. Popis primjera ovdje ne prestaje, treba samo malo prelistati neki od udžbenika povijesti psihologije/psihijatrije i vidjeti kakve su se sve perverzne ideje provodile, a sve u ime “znanosti”. Ono preko čega se olako prelazi (ili je prešućeno) u tim istim udžbenicima jest podatak da su predstavnici “predznanstvene” psihologije imali itekako razvijen duhovni (duševni, psihički) život, što uključuje i određena mistična/numinozna iskustva. Zar ovo ne bi trebao biti nužan preduvjet za bavljenje tuđim psihama? Mogu li informacije i metode temeljene na biheviorističkim usporedbama sa životinjama ili kognitivnim s računalima, potkrijepljene grafički sve opremljenijim skenovima mozga zamijeniti osobno iskustvo?

Iako mi je lako zamisliti potvrdan odgovor struke kojoj bi ovakvo preferiranje “subjektivnosti” moglo izgledati promašeno, potrebno se samo osvrnuti oko sebe i vidjeti kakve su posljedice, tj. stvarni dosezi vjerovanja i na njima zasnovanog vjeronauka znanstvene psihologije. Psiholozi i psihijatri su “bez kompasa”, baš kao i ostatak populacije koja im se obraća za pomoć, uronjeni u more trivijalnosti, stereotipa, dok pretežiti dio svoje energije troše na egzistencijalne kalkulacije, na tjeranje životnog stila koje im netko drugi (vidi 8. poglavlje) nameće snažnim PR-om i raznim drugim eksternalijama. Za svoja stanja i životnu situaciju mogu koristiti drugačije, stručne nazive, ali to ne čini suštinsku razliku. Omamljeni materijalizmom i konzumerizmom nemaju problema reći koliko je novac važan jer “bogati mogu biti nesretni na drugačiji način od siromašnih” – tu sam izjavu imao prilike čuti u jednom susretu s predstavnicom ove struke.

Miševi i mačke – naopačke!

Vraćajući se u vrijeme kada je zapadnjačka psihologija iz filozofske postala znanstvena disciplina, može se uočiti da je na samom početku počinjena nepopravljiva šteta koja je uvelike oblikovala i nastavak razvoja psihologije. Ne ulazeći u daljnje istraživanje zašto se to dogodilo, ovdje mogu samo dati pretpostavku da je došlo do olakog ili nekritičkog prijenosa metoda iz drugih znanstvenih disciplina u kojima je takav pristup možda imao više smisla – riječ je o pokušaju pronalaženja objašnjenja o procesima ljudske psihe eksperimentiranjem na životinjama.