Tradiciju pseudoznanstvene i znanstvene frenologije nastavila je neuroznanost. Predstavljena je kao novi pogled na predmet zanimanja kognitivne psihologije jer osim uma proučava i mozak (Kihlstrom, 2010., 759).Kihlstrom, J. F. (2010.), Social Neuroscience – The Footprints of Phineas Gage. U: Social Cognition, 28(6):757-783 Opremljena sve složenijim elektronskim uređajima i softverskom podrškom, neuroznanost smatra da je pitanje trenutka kad će empirijski dokazati da je “sve u mozgu”. Znanstvenici su već pokušali iskoristiti neka dosadašnja otkrića kao potvrdu iluzornosti vjerovanja u um i svjesnost kao nematerijalnih fenomena ili kao potvrdu za negiranje slobodne volje.

Neki uređaji mogu s punim pravom oduzimati dah zbog svoje konstrukcije, cijene i okruženja, ali držim da je u suštini riječ o gotovo budalastim pristupima Umu jer smo vidjeli (slika 10.) da on čini samo jedan dio nematerijalnog dijela ljudskog bića. Uzet ću kao primjer EEG uređaj kojim se snima moždana aktivnost. Taj uređaj je u osnovi voltmetar koji istovremeno na više točaka mjeri razliku električnog potencijala. U kliničkoj se praksi ustanovilo da određeni obrasci tako izmjerenih izmjeničnih potencijala (tzv. moždani valovi) odgovaraju opisima određenih psihičkih stanja. Nazvani su slovima alfabeta: alfa, beta, gama, delta i theta. Na ovoj se metodologiji temelji terapijska ponuda bio-feedbacka29 jer se ustanovilo da čovjek može promatranjem izmjerenog stanja utjecati na njega svjesnim naporom.

Koliko nam to stvarno govori o trenutnim sadržajima i stanjima/procesima uma ili cjelokupnog psihičkog prostora? Nešto zasigurno govori, baš i kao kada bismo na uključeno računalo na kojem se istovremeno izvršavaju stotine ili tisuće programa, na određenim točkama priključili voltmetre i rekli da određena kombinacija potencijala predstavlja ‘alfa’ stanje računala koje je različito od ‘beta’ stanja koje će predstavljati neka druga kombinacija. Na taj način utvrđeno stanje možda bi moglo ukazivati na to “spava” li računalo ili je “pri svijesti” (aktivno), ali bez jasne ideje koji se procesi u tom trenutku izvršavaju. Sasvim različiti programi, primjerice obrada slike, reprodukcija video-zapisa ili možda virus kojim je zaražen mogli bi ukazivati na jednako korištenje njegovih procesorskih i memorijskih resursa. Jednom riječju, takav prikaz može dati neku ideju da se u mozgu ili računalu nešto odvija, da je živ i aktivan, ali bez stvarnog razumijevanja što on zapravo jest, kao ni odakle je stiglo ono što trenutno zaokuplja njihove “procesorske resurse”. Ovakav pristup ostavlja previše prostora za najrazličitija tumačenja, pa čak i ona maliciozna koja bi se mogla iskoristiti za lažiranje, zastrašivanje ili optuživanje.

U usporedbi s EEG-om, skeneri mozga nesumnjivo izgledaju mnogo ozbiljnije i sofisticiranije. Ipak, suštinski gotovo i da nema razlike između njih. Njihov se mehanizam rada temelji na mjerenju drugih fizioloških pojava kao što su npr. odziv vodika na magnetsku pobudu u molekulama vode iz tkiva ili promjena kapilarne prokrvljenosti zbog povećane potražnje za kisikom. Drugim riječima, ti aparati registriraju promjene u potrošnji energije u različitim regijama mozga. U analogiji radio-prijemnika: mjerim potrošnju električne energije i zagrijavanje određenih komponenti pokušavajući doznati kako je to povezano s glazbom koja se prima, usput vjerujući da joj je izvor isključivo u samom prijemniku.

Skeneri svojom konstrukcijom i načinom mjerenja omogućavaju prikupljanje velikog broja podataka koji se mogu predstaviti u 2D ili 3D obliku. Sve se to događa zahvaljujući brutalnoj računalnoj sili koja, uz to, izmjerene rezultate može filtrirati, bojati, animirati i prostorno rotirati, stvarati tzv. karte mozga (engl. brain maps) i sl. Govoreći o modelima i mogućnostima softverske manipulacije, ne bi nas trebalo iznenaditi kad bi netko promatrajući 3D prikaze mozga doista povjerovao da već sada gleda u 3D model psihe ili uma.

Iako je sve ovo još nedavno izgledalo kao znanstvena fantastika, i bez obzira što takve metodologije omogućuju sve bolje sondiranje mozga i pružaju novu dimenziju objektivnosti u istraživanju fiziologije, takva je metodologija nedorasla problematici nematerijalne psihe. Smatram da tome u prilog govore podaci dobiveni od samih ispitanika, tj. njihovi (subjektivni) doživljaji za vrijeme trajanja ispitivanja. Primjerice, ako se od ispitanika zahtijevalo da zamisle neki sretan događaj, onda sva objektivnost ovisi o tome je li to ispitanik zaista učinio. U slučaju kad su se mogli koristiti standardizirani upitnici kojima današnja psihologija raspolaže u izobilju, situacija je vjerojatno bila nešto bolja zbog njihove statistički utvrđene objektivnosti. Ipak, koliko god bi takva statistika bila korisna, recimo u proučavanju postignute kvalitete plastične igračke na pokretnoj traci, ona nije na isti način primjenjiva na ljudsko biće čak i ako se u obzir uzme ograničena sloboda izbora zbog uvjetovanosti programima (odgojnim mjerama).

29 ^Od engl. ‘biološka povratna sprega’. Osim moždanih valova mogu se koristiti i u svrhu drugih fizioloških mjerenja poput rada srca, disanja, mišićne aktivnosti ili temperature kože.
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .