Teoriju o praznoj ploči postavio je još u 17. stoljeću John Locke53, a po njoj dijete dolazi na svijet s praznim umom (ne mozgom!) te uči kroz iskustvo i percepciju po načelu “nema ničega u razumu što prije toga nije bilo u osjetilima”54. Da se Um ne izjednačuje s dušom, odnosno s cjelokupnim psihičkim, tj. Astralnim tijelom, mogao bih reći da je ovo mišljenje u skladu s prije spomenutom postavkom. Budući da je u međuvremenu cjelokupno Astralno tijelo reducirano na Um i onda na mozak, smatram da Lockeova teorija nije prihvatljiva u tom kontekstu.

Tabula rasa bila je predmetom polemike na različitim osnovama. Često se vodila rasprava oko pitanja strukture mozga zbog prihvaćenog izjednačavanja uma s mozgom, kao i rasprava o tome je li mozak po rođenju sposoban za kognitivne procese (npr. razmišljanje, pamćenje) ili nije. Vizija mozga kao prazne ploče u skladu je s biheviorizmom i njegovim metodologijama – ploča će se početi puniti znanjem zahvaljujući učenju temeljenom na podražajima i reakcijama. Jedan od utemeljitelja biheviorizma, J. B. Watson objasnio je to rekavši da ako dobije “tucet zdrave djece”, od njih će u svom okruženju i svojom odgojnom metodologijom jamačno učiniti da postanu što god on poželi (Harzem, 2001., 15)55. Harzem, P. (2001.), The intellectual Dismissal of John. B. Watson. U: Behavioral Development Bulletin, 1:15, 16Mogu samo nagađati koliko je ovakva obećavajuća izjava utjecala na dobivanje ideja o tome kako bi trebao izgledati odgoj i obrazovanje djece.

Neke kritike koncepta prazne ploče posljedica su poistovjećivanja Uma s cjelokupnim Astralnim tijelom. Tako Roger Woolger napominje da su protivnici ideje o postojanju prethodnih života često koristili upravo teoriju prazne ploče kao protuargument postojanju sjećanja prije rođenja (Woolger, 2002.).Woolger, R. J. (2002.), Past Life Therapy, Trauma Release and the Body. U: T. Staunton (ur.), Body Psychotherapy, Brunner-Routlege, London Smatram da je takav protuargument ipak valjan jer Um ne samo da ne sadrži ništa od trenutka začeća, već ga, čini se, ni nema još neko vrijeme nakon rođenja. Sve što postoji jest potencijal za njegovo formiranje. To još uvijek ne znači da su kritičari postojanja prošlih života samim time u pravu, jer postoji ogroman prostor Astralnog tijela izvan onog u kojem će se formirati Um, a u kojem bi mogle biti pohranjene informacije iz prošlih života.

Zašto dolazi do stvaranja Uma? Pretpostavljam zbog toga što ljudsko biće prije svega ima drugačije Astralno tijelo, koje je, za razliku od drugih živih bića (biljaka i životinja), individualno, a u čijem prostoru može doći do njegovog formiranja. Ovakva pretpostavka bi primjerice kod pobornika (neo)darvinizma mogla izazvati podsmijeh i to s punim pravom, budući da je takva doktrina slijepa za bilo što osim za fiziološke procese i nasumičnosti “majke prirode” u stvaranju novih oblika i funkcija koje bi u borbi za opstanak tek trebale potvrditi svoju prilagodljivost. Nepostojanje Uma nakon rođenja ne znači da fizičko tijelo nema odakle dobivati informacije o tome što mu je činiti. Umnocentrično gledano, ono možda jest nesvjesno, ali ne i bez-svjesno, budući da je od samog trenutka začeća uronjeno u Astral, najprije majčin, a zatim u Astral duše djeteta koja će se utjeloviti. Čini se da Um ionako ne može izravno doći do dijela svijesti koji je zadužen za fiziološke procese.