Ako Chalmersov “težak” problem upućuje na svjesno, postavlja se pitanje kakav problem predstavlja objašnjavanje tzv. nesvjesnog – spada li ono u istu kategoriju ili pripada kategoriji “lakih” problema ili je riječ o posebnoj (još težoj?) kategoriji. Kako mehanicistički istraživati nesvjesnu subjektivnost o kojoj ni sam ispitanik ne može izvijestiti jer je nije svjestan?

* * *

Čini se da istraživanja i rezultate dobivene skenerima mozga prati vrlo ozbiljan problem o kojem se ne želi otvoreno raspravljati. Riječ je o nemogućnosti dobivanja ponovljivih rezultata. Ovaj se problem može donekle prikriti statističkim manipulacijama, ali kad je sveprisutan, o njemu se mora naprosto šutjeti. Na to je pokušao ukazati33 Yehouda Harpaz (1997.)Harpaz, Y. (1997.), Replicability of cognitive imaging of the cerebral cortex By PET and fMRI: A survey of recent literature, (zadnja prom. 21.03.2010.), http://human-brain.org/replicability.html, viđeno: 20.08.2013. u istraživanjima cerebralnog korteksa u zdravih ispitanika. Analizirajući 125 znanstvenih članaka iz 1997. g., ustvrdio je da se ponovljivost rezultata vrlo rijetko spominje, a kada se i spominje, uglavnom je negativna, što ukazuje na njihovu neponovljivost. Prema Harpazu, situacija nije bila ništa bolja ni 2010. g. Nadalje, rezultati istraživanja dobiveni različitim metodama (npr. EEG-om, fMRI-om, PET-om) znaju biti nedosljedni čak i kada se one primjenjuju na istom ispitaniku koji obavlja isti zadatak. Uzrok nedosljednosti kod fMRI-a i PET-a može biti i subjektivna prosudba istraživača tijekom unosa parametara za obradu prikupljenih podataka i izbor statističkih modela (Najdowski i Winer, 2009., 8)Najdowski, C. J. i Winer, E. S. (2009.), The Neuroscientific Study of the Self: Methodological and Theoretical Challenges. U: The New School Psychology Bulletin 6(1):7-12

Koja je stvarna korist skenera koji se koriste u neuroznanstvenim istraživanjima? Smatram da je vrlo ograničena u slučaju istraživanja psihičkog prostora, od kojeg znanost priznaje svjesnost Uma uz još uvijek nejasnu ideju o tzv. nesvjesnom. U radio-analogiji nalik je grebanju po anteni i ulaznim (prijemnim i odašiljačkim) sklopovima ili eventualno čitavom primopredajniku. Možemo li ih zbog toga smatrati promašenim i beskorisnim? Ne nužno jer su bez obzira na spomenuta ograničenja omogućili dobivanje određenih ideja na fizičkoj razini. Ono što smatram promašenim jest tumačenje takvih rezultata i izvlačenje zaključaka koji mogu imati dalekosežne posljedice.

Uloga skenera u modernoj dijagnostici ostalih dijelova fizičkog tijela također nije upitna. Takva metoda je brža, jeftinija, bezopasnija i bezbolnija od samog otvaranja fizičkog tijela ne bi li se konstatiralo da je npr. neka bolest uznapredovala. Ali to isto tako vrijedi samo uz pretpostavku da onaj tko gleda u skenove ne zanemaruje ni jedan detalj onoga što mu je pred nosom. Koliko je realno da neki detalji ipak promaknu? Što se CT (engl. Computed Tomography) skenova mozga tiče, čini se da je vrlo realno i da se na njima svakodnevno grubo ignorira pojava tzv. HH obilježja34 koji mogu ukazivati na razvitak ili postojanje oboljenja (uključujući tumore) na različitim dijelovim fizičkog tijela.

Neuro-propaganda

Neuroznanost je stvorila plodno tlo za čitav niz novih disciplina koje se pozivaju na najnovija znanstvena otkrića (ako tako možemo nazvati tumačenje rezultata neuroznanstvenih eksperimenata).

Raymond Tallis tako upozorava na inflaciju “neuro-pravaca” poput neuro-prava, neuro-ekonomije, neuro-estetike, neuro-etike, neuro-teologije, neuro-evolucionizma ili neuro-povijesti umjetnostiTallis, R. (2009.), Neurotrash, 124(6) 11/12 2009., http://newhumanist.org.uk/2172/neurotrash, viđeno: 16.07.2012.35 (Tallis, 2009.). Svaki od njih na svoj način pokušava profitirati uvjeravajući nas da je sve u mozgu, pa bi njegovo skeniranje trebalo pomoći u “razumijevanju” našeg svakodnevnog ponašanja. To uključuje i prekrajanje socijalne politike (za što je zagrijan već spomenuti Cashmore). Tallis podsjeća da se od osoba koje sudjeluju u ispitivanjima mozga traži da rješavaju trivijalne zadatke i vrlo obazrivo opisuje uobičajenu praksu namještanja izmjerenih podataka, primjerice olako “peglanje” ili ignoriranje rezultata koji bi mogli pokvariti cjelokupnu sliku željenog rezultata – ukratko, on opisuje praksu znanstvene prevare (2. poglavlje). Kao primjer uzima perverznu redukciju stanja zaljubljenosti na povećanu aktivnost u određenim dijelovima mozga (Bartels i Zeki, 2000.).Bartels, A. i Zeki, S. (2000.), The neural basis of romantic love. U: NeuroReport, 11(17):3829-3834 Tallis je ovo prozvao neo-frenologijom i usput dodaje da ni najsofisticiraniji skeneri nisu u stanju razlikovati fizičku bol od boli koju je npr. izazvalo društveno odbacivanje: skener jedino bilježi aktivnost u istim područja mozga. Svoju kritiku ‘neurosmeća’ (naziv članka), proizašlog iz takvih interpretacija čovjeka, završava ovom preporukom: