"Dvojica ili trojica sabrani u moje ime" odnosi se (osobito) na zajedništvo muškarca i žene. Kad bi čovječanstvo bilo izgrađeno na harmoničnom odnosu spolova, dijabolički svjetonazori i sile ne bi mogli ugaziti na Zemlju.

No upravo odnos muškarac-žena nalazi se u stanju jednostranosti, ranjivosti i traumatiziranosti, i to već stoljećima. Prvo čega su se mračne moći na početku "doba tame" dohvatile bila je harmonija između muškarca i žene. U prvotno, "rajsko" jedinstvo ubačen je klin, a taj raskol pripremio je plodno tlo za sve druge oblike remećenja i uništenja. Odjednom je čovjek bio opsjednut idejom da mora podčiniti druge ljude: druga plemena, druga kraljevstva, inovjerce – i drugi spol, tj. ljude iz vlastitog bliskog životnog okruženja. Možda su nekad postojale kulture u kojem su žene kroz "matrijarhat" vladale nasiljem i okrutnošću. U današnje doba, međutim, i skoro od pamtivijeka, svijet je sačinjen od jednostrane vladavine muškaraca, "patrijarhata":1 u religijama, u loža-udruženjima, u politici, u ekonomiji, u vojsci.

Karakteristično obilježje Kali-yuge je raskol (prema maksimi "Podijeli pa vladaj!"). Jednom kad su čovječanstvo i čovjek u raskolu, gube unutarnje jedinstvo i cjelovitost, što opet vodi jednostranosti i poluistini. Ovo se posebno jasno izražava u dualističkoj slici svijeta, počevši od dualizma u ime Boga: Bog i svijet, duh i materija. Bog je tu viđen kao moć izvan materije, a ta muška moć stvorila je svijet iz Ništa ("ex nihilo"), ravna njime izvana i napada kad čovječanstvo ne radi što ON želi.

Takvi pogledi nisu posve neistiniti, oni su poluistiniti: Bog ima htijenje, no to htijenje dolazi iz jedinstva i hoće jedinstvo; sveobuhvatnu ljubav. Stoga između "Boga" i "svijeta" ne postoji apsolutni dualizam, što ne znači ni da je "Bog = svijet". I ovdje je ključ misterij istovremenog bivanja jednim i različitim ("indivi-dualnost").

Tko Boga ne prepoznaje kao "apsolutnog" i "individualnog", kod tema "Bog" i "svijet" pada u dualizam (i naposljetku u egom potaknuti monizam). Dualizam tvrdi da je Bog izvan materije. Kad bi bilo tako, onda bi i čovjek također, kao "slika Božja", bio van materije, a činjenica da čovjek danas živi u materiji stoga se može objasniti samo "padom u grijeh" – što je opet veliki nesporazum. Jer, ono što nastaje iz "grijeha" (odvajanja), nije materijalni svijet, nego pogrešna identifikacija s materijalnim svijetom.

Ako je Bog izvan materije, onda je nematerijalno božansko, a materijalno "grešno". Najkasnije ovdje pokazuje se problematika dualizma, jer je materija (doslovno "majka-energija", od lat. mater, "majka") usko povezana sa ženstvom. Pošto je čovječanstvo zapalo u dualistički nazor o svijetu i Bogu, nastalo je zastranjujuće vjerovanje da muškarac predstavlja Boga na Zemlji i utjelovljuje "duh". A pošto "duh" vlada nad "materijom", smatra muškarac, i on smije vladati nad ženom, jer materijalni je svijet nastao iz ljudskog "grijeha", tj. iz grijeha "Eve", žene.

Tako je "religiozni" dualizam doveo do prezrenja i sotoniziranja materijalnog, a time i ženskog, tjelesnog i seksualnog. Pošto su muškarci izgubili unutarnju cjelovitost, vide "ženu" kao oličenje "zavođenja", "grijeha" ili "maye". U praktički svim religijama žena je potpala pod vlast muškarca. Ona se morala podčiniti, "žrtvovati se" i "služiti" muškarcu.

Često je bila izložena muškoj samovolji, što ju je otjeralo u ulogu žrtve i objekta. Mnoge žene podlegle su toj ulozi žrtve. Samosažaljenje, rezignacija i odstupanje od samoodgovornosti bile su posljedice toga. Žene su ponižavane i u svom tjelesnom ženstvu, s jedne strane seksualnim iskorištavanjem, a s druge diskriminacijom u kojoj su označene kao nečiste, čime su muškarci mogli predbacivati ženama njihove mjesečne "slabosti". Krv je postala oličenje "Nečistog" i morala je biti žrtvovana "Čistome", Bogu. A samo "čisti muškarci" smjeli su u svetište i na oltar krvi.

Tako je nastao svećenički stalež; "milošću Božjom", širom svijeta i skoro istovremeno: brahmanska kasta, šamanska elita, visoki svećenici, a svi su ušli u nesvete saveze s kraljevima i moćnicima. Isus je to društvo nazvao "leglo gujinje". I takvi muškarci činili su sve kako bi zatrli sve "nečiste" i "grešne", što je na zapadu doseglo vrhunac višestoljetnim lovom na vještice.

Može se činiti da je danas ta jednostranost, barem u modernom zapadnjačkom društvu, u velikoj mjeri prevladana. No, izgled vara. Jednostranost je samo izmještena, i to iz duhovnog i "religioznog" u fizičko i "medicinsko". Misli se, npr. na mnoge pobačaje, amputacije dojki i odstranjenja maternice. Muška vladavina poseže i danas za tijelom žene i stvara duboke rane, ne samo na operacijskim oltarima, nego i širenjem prostitucije (npr. "uvoz žena" s istoka), pornografijom i mnogim drugim elementima koji, pobliže promatrani, također potkopavaju odnos muškarac-žena. Ovdje ćemo spomenuti samo rastući financijski pritisak koji majke iz nižeg i srednjeg sloja prisiljava da rade. U nekim zemljama, počevši od SAD, oba roditelja obavljaju, za bijednu nadnicu, dva do tri posla istovremeno. Ovaj moderni oblik ropstva djecu prepušta TV-u, drogama i društvu ostale zanemarene djece.

1 ^od grčkog patriarches, obiteljski/plemenski starješina, skovano od pater, "otac", i "archein, "stajati na vrhu, vladati".

Povrjeđivanje Zemlje i čovječanstva počinje povredom muško-ženskog odnosa. Stoga i iscjeljenje također mora početi na toj razini. Ovdje se ne radi "samo" o obiteljskim, bračnim i seksualnim aspektima, već temeljno o prevladavanju takvog raskola koji je sve druge – nepravednost, iskorištavanje, itd. – uopće učinio mogućima. A ovdje muškarci i žene zajedno imaju veliku zadaću i veliku šansu.

Vječna prolaznost: Prijetnja ili stalna neponovljivost?

Kao što je već spomenuto, temeljni izraz raskola jest dualizam. Na ovom mjestu samo ćemo još jednom ukratko razjasniti kako se dualizam duh-materija može razriješiti analogijom svjetlost-sjena, prije svega obzirom na temu "božanska ljubav i zemaljska ljubav". Patrijarhalne religije tvrde kako se božanska ljubav i zemaljska ljubav međusobno isključuju. Budući da je sve zemaljsko prolazno, zemaljska ljubav – ponajprije tjelesna – bila bi iluzija; spolnost kod ljudi, kao kod životinja, mora biti ograničena na razmnožavanje; sve drugo je đavolja klopka ili "maya".

Svjetlost ne stvara sjenu. Sjena je, doduše, relativan realitet, ali u određenom smislu i iluzija. No kad se sjena odstrani, ne nastaje apstraktni vakuum, već integracija u stvarnost svjetlosti. Jer, naposljetku postoji samo svjetlost, a svi mi smo "dijelovi" te svjetlosti: vječne individualne zrake Boga.

Materijalno i duhovno nisu međusobno isključujuće suprotnosti, već paralelne božanske energije. Paralele se sijeku u beskraju, a pošto je beskraj sveprisutan, božansku prirodu materijalnog možemo prepoznati posvuda, ali samo u svjetlu duhovnog. Bez ovog 'svjetlovida' (orig. Licht-Sicht), bili bi u tami i materijalno bi doživjeli kao odvojeni, izolirani realitet. – a onda bi materijalno zaista i bilo prijeteće, jer je svaka materijalna forma i situacija prolazna. Oni koji su zapali u jednostrani pogled na svijet i sami pate zbog iz toga proizašle odvojenosti, prije svega zbog gubitka zemaljske ljubavi, i pribjegavaju mišljenju da je prolazno nešto loše ili zlo.

Pomoću 'svjetlovida' moguće je raspoznati što je stvarnost, a što iluzija. Iluzija nije prolazni svijet, već identifikacija s prolaznim. Izazov za nas ljude jest s prolaznim moći postupati duhovno. A to je, kao i sve drugo, pitanje svijesti.

Kao zrake Boga mi smo vječni, i jedinstveni također. Svaki individuum je povezan s Bogom individualnim odnosom ljubavi. Ta jedinstvenost je duhovna, i time "ništa posebno", jer je svaki individuum jedinstven. Svi pokušaji da se ta jedinstvenost iživi na materijalnoj razini vode borbama ega i frustracijama: čovjek želi biti "jedinstveno" moćan, inteligentan, nadaren ili upečatljiv, ili vjeruje kako je "jedinstveno" krivo shvaćen, neshvaćen, nevoljen i opterećen brigama.

Bez unutarnjeg ispunjenja istinske ljubavi, ljudi su podložni tome da se na njih utječe kroz iluziju, strah i zavist, i stalno vide nepotpunost svog života. Sve što rade i doživljavaju je prolazno, uobičajeno i nije jedinstveno. Identificiraju se s dualnošću i linearnim vremenom i ne znaju da su zapravo vječna duhovna bića. Jedino zbog toga vide vanjsku prolaznost materijalnog kao nešto zlo ili prijeteće. Međutim, iskustvom božanske ljubavi i milosti možemo spoznati duhovnu stvarnost iza svih materijalnih situacija. Što više prepoznajemo da smo vječni, to više možemo iskusiti unutarnju radost i spokojstvo, koji nisu podređeni protoku vremena prolaznosti. Tada prolaznost materijalnih stvari, uključujući i naša tijela, nije više uzrok straha i frustracije, jer smo sposobni živjeti u sadašnjosti, slobodni od dualnosti koja nas veže za "prošlost" i "budućnost". Svaka prolazna situacija – od zemaljske ljubavi, radosti i rada do bolnih udaraca sudbine – otkriva onda svoju duhovnu esenciju: inspiraciju za život u svjetlu božanskog smisla.

Prisjetimo se što je Aleksandar Solženjicin napisao o tome: "Žurbi života tako potpuno otrgnut, da je i samo mjerenje proteklih minuta postalo intiman doticaj sa Svime, nađe se zarobljenik u samici očišćen od svih polovičnosti koje su ga u prijašnjem životu mučno obavijale, i magla se povlači." Ova, od zamagljenja i polovičnosti oslobođena svijest, omogućuje nam da opet zasjamo u našem unutarnjem identitetu: "ono iskričavo svjetlo, koje se vremenom kao oreol duše [...] uzdiže".


Takva iskustva nisu moguća samo u neljudskim uvjetima. Svaka životna situacija krije u sebi tu esenciju, također i odnos muškarca i žene. Upravo u takozvanoj zemaljskoj ljubavi mogu se vječnost, jedinstvenost i prolaznost iskusiti "ruku pod ruku", što može voditi polovičnosti i jednostranosti – ali i ne mora.

Opunomoćenje žene i muškarca

Od dualizma do jedinstva ne može se doći preko intelekta. Filozofija može pripremiti temelj za prevladavanje raskola , no iscjeljenje se mora dogoditi konkretno i praktično: "Gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime ... ".

Kada se muškarac i žena nađu zajedno u cjelovitoj svijesti Boga – "mladi" ili "stari" – stvaraju duhovno intimno energetsko polje u kojem meditacija, otkrivenje i ljubav dobivaju jedinstveni intenzitet. Iz ovog iskustva oboje mogu crpiti snagu koja će ih ojačati iznutra i učiniti ih imunima na vanjske utjecaje, kako u vlastitom životu, tako i u zajedničkom životu udvoje, i u odnosu na svoje socijalno, ekonomsko i vjersko okružje. Kroz svoje zajedničko unutarnje posvećenje dolaze do privatnog svećenstva ljubavi, koje zrači i prema van i može zadobiti konkretne oblike izražavanja, kao što ćemo vidjeti u sljedećim primjerima.

U uvodu ovog poglavlja tema otuđenja i raskola između muškarca i žene skicirana je negativnim primjerima. Analizama te vrste mogu se ispuniti mnoge knjige, a to je i učinjeno. Ovdje je dovoljno ono što je rečeno u uvodu. Mi danas živimo u vremenu preokreta u kojem se mora dogoditi iscjeljenje, i ono je pokrenuto već od početka doba tame. Stoga želim iz svjetske povijesti navesti neke primjere s pozitivnim razvojem. (Kao i drugdje, i ovdje će se provlačiti filozofski narativni stil kako bi se tema mogla obraditi s obje "moždane polovice".)

Najraniji primjer iz svjetske povijesti

Naš prvi primjer božanske i zemaljske ljubavi potječe iz starog Egipta: faraonski bračni par Ehnaton i Nefertiti (14. st. pr. Krista). Oni su bili prvi par u svjetskoj povijesti koji je zajedno istupio da bi u doba tame sproveli "revoluciju" svjetlosti. Povijesno gledajući, pripadali su egipatskoj 18. kraljevskoj dinastiji, koja je ubrzo iza njih, u 19. dinastiji, zamijenjena Ramzes-faraonima.

Tri tisuće godina čovječanstvo nije više ništa znalo o Ehnatonu i Nefertiti. Prvi faraoni 19. dinastije uništili su (skoro) sve tragove oboje "heretika". Ne samo "revolucija" – koja bi se točnije mogla nazvati pokušajem reformacije – već i njeni pokretači i svako sjećanje na njih, trebalo je biti iskorijenjeno iz povijesti.

To što mi danas opet znamo za postojanje Ehnatona i Nefertiti, možemo zahvaliti istraživačkom radu mnogih egiptologa, koji od 19. stoljeća do danas sastavljaju još postojeće komadiće kako bi dobili potpunu sliku, za što je jedan od važnijih ključeva otkriven tek prije nekoliko godina (od egiptologinje Christine El Mahdy, u muzeju u Boltonu, Lancashire, Sjeverna Engleska).

Kraljevski je par, izvana gledajući, sa svojom reformacijom doživio neuspjeh. Dvadeset godina nakon prvih početaka oboje su bili mrtvi, njihov cjelokupni napor pokopan (i u doslovnom smislu), a generacije nakon njih nisu više znale niti da su postojali. Na Listama kraljeva koje se sastavljene u kasnijim dinastijama ne pojavljuju se ni njihova, niti imena njihovih direktnih nasljednika. To bi bilo kao da se sa liste američkih predsjednika naknadno ispuste dva ili tri, i njihova egzistencija naprosto pobije.

I u 20. stoljeću o Ehnatonu su se čuli kritični glasovi. Je li pozitivno mišljenje o ovom faraonu skovano samo od strane određenih egiptologa koji su projicirali svoje vlastite idealističke predodžbe o Ehnatonu i Nefertiti? Je li stvarnost možda bila potpuno drukčija?

Odnedavno su nam se pojasnila mnoga otvorena pitanja , tj. pitanja koja su važila kao već odgovorena. Ehnaton i Nefertiti bili su zaista inicijatori duhovne reforme, s kojom su bili puno ispred svog vremena, u političkom smislu i sadašnjega. Unatoč njihovim prividnim neuspjesima, postavili su početne impulse koji danas, u vremenu transformacije, opet dolaze u svijest ljudi. Jer ništa se ne gubi, prije svega ne duhovni impulsi. U slučaju Ehnatona i Nefertiti ni materijalna svjedočanstva nisu izgubljena. Premda su sljednici htjeli uništiti sve tragove, ironija sudbine je da danas najčuveniji simboli faraonskog Egipta vode natrag upravo do ovih obespravljenih osobnosti: Nefertitina vapnenačka bista i blago iz Tutankamonova groba.2 Tutankamon je bio Ehnatonov sin!

2 ^Upravo sada, dok radim na ovom rukopisu, u Baselu se održava velika Tutankamonova izložba kojoj "hodočasti" oko pola milijuna posjetilaca. A novine pitaju: Što je uzrok ovakvoj fascinaciji?

Kako bi se obradili bit i sadržaj Ehnatonove i Nefertitine reformacije, moram još malo dalje iskoračiti, jer uobičajeni udžbenici sadrže više točaka koje mogu proturječiti sljedećoj duhovnoj interpretaciji. Koga ne zanima Egipat, može i preskočiti naredna tri članka. (Ono po čemu moje izlaganje prelazi povijesne kontekste može sa sažeti u jednu rečenicu, naime da je nakratko manifestirana Aton-religija htjela izraziti istu Svjetlost/Bog simboliku i isti duhovni teizam koje smo izrazili u "Svjetlost ne stvara sjenu".)

Otkriće potisnute reformacije

Egipat je za Zapad oduvijek imao magičnu privlačnost. Grčki učenjaci putovali su tamo. Aleksandar Veliki, a za njim Rimljani, porobili su ga. Ali u to vrijeme cvjetanje egipatske države već je bilo odavno prošlo. Ipak, Egipat se zadržao u svijesti Zapada, ne najmanje zato što ga i Biblija više puta spominje: Abraham je tamo boravio, kao i Jakovljev najmlađi sin, Josip. Kasnije, rečeno je, narod Izraelov tamo je pao u ropstvo. I Isus je proveo više godina u Egiptu, gdje su njegovi roditelji (u bijegu pred Herodom) pronašli sigurnost i utočište. Egipat – zemlja puna zagonetki i proturječja, zemlja prasjećanja i svjetskih čuda, ali i zemlja čiji su bogovi prokleti od starozavjetnog Boga.

Prva zapadnjačka ekspedicija u Egipat dogodila se pod Napoleonom, koji je 1798. uspio prodrijeti do Kaira. Mudro je poveo sa sobom biranu grupu znanstvenika, geodeta i crtača.

U 19. st. istraživanje se koncentriralo na skupine gradova Donjeg Egipta (Giza, Sakara, Heliopolis, Memfis) i Gornjeg Egipta (Karnak, Teba, Luksor i Dolina Kraljeva). Tamo su živjeli svi oni faraoni čija su imena istaknuta na Listama kraljeva. Međutim, slučajno je otkriveno i da je na pola puta između dvije skupine gradova, u srednjem Egiptu, na istočnoj obali Nila, postojao još jedan kraljevski grad. Već 1714. isusovac Sicard to je mjesto pronašao i tobože otkrio. Našao je u zidove stijena uklesane rubne stele s neobičnim reljefima, koji su prikazivali faraona sa suprugom i kćeri pri religioznim obredima. Hijeroglifi tada, kao ni u Napoleonovo doba, još nisu bili odgonetnuti. Od samog grada ostali su još samo temelji. Činilo se da se grad ne samo srušio, nego i da je bio odnešen! Ti pijeskom zameteni ostaci Tell el-Amarne – kako glasi današnje ime tog predjela – ostali su dugo u sjeni atraktivnijih mjesta za istraživanje, Donjeg i Gornjeg Egipta.

1824. John Gardner Wilkinson otkrio je u stijenama Amarne grobnice visokih činovnika bezimenog faraona. Ti grobovi bili su puni hijeroglifa, ali tek nekoliko godina kasnije, nakon što je Jean-Francois Champollion 1822. napravio proboj u dešifriranju hijeroglifa, palo je svjetlo na zagonetku Amarne. Ono što je stajalo na zidovima grobova u stijeni bile su molitve Suncu, napisane od faraona koji je grad Amarnu utemeljio, i čijom je smrću grad opet propao.

Njegovo kraljevsko ime bilo je Nefer Keperu Ra Va-en-Ra. Njegovo rođeno ime, Amenhotep, promijenio je u Akh-(e)-Aton, danas u engleskom prikazano kao "Akhnaten", a u njemačkom kao "Ech­na­ton". (hrv. Ehnaton, prim. prev.)

Krajem 19. st. počelo je iskopavanje grada Amarne u više etapa, što je u sezoni iskapanja 1912/1913 dovelo do senzacije: U jednoj zatrpanoj privatnoj kući pronađeno je skladište kipara Tutmozisa. Među objektima nalazila se danas svjetski slavna Nefertitina bista, koja je, kako se u međuvremenu saznalo, bila Ehnatonova supruga. Jednim potezom Amarna se našla u centru pažnje svjetske javnosti.

Unatoč uništenjima sljedećih faraona, istraživači su i nakon tri tisuće godina još uvijek mogli pronaći relativno mnogo prikaza Ehnatona i Nefertiti. Vrlo često se mogu vidjeti zajedno: s rukom u ruci, u konjskim kolima, ljubeći se, pri ceremonijama, u obiteljskim scenama zajedno s djecom, također i u bolnoj tuzi pred tijelom preminule kćeri. U svim ovim umjetničkim djelima vidljiva je prisna i intimna povezanost faraona i njegove supruge. Nijedan faraon prije ili poslije njega nije se dao prikazati na tako osoban – i ljudski – način.


Na mnogim, ali ne i svim prikazima, Ehnaton, Nefertiti i njihova djeca (sve kćeri, ukupno šest) imaju izobličene, neproporcionalne crte: izdužene zatiljke, ponekad karikaturalno prikazana lica, tanki vratovi, preuveličani bokovi i bedra, tanke potkoljenice. Tom umjetničkom stilu, koji bi se iz današnje vizure mogao opisati kao naturalističko-ekspresionistički, u egipatskoj povijesti i u cijeloj antici nije bilo sličnog. U očuvanim preostalim zapisima umjetnici su se hvalili da su upute dobili od kralja osobno. Jesu li se te upute odnosile na stil, ne znamo. Jedan ikonografski element, koji nesumnjivo upućuje na kralja osobno, jest simbol Atona koji dominira skoro svakom scenom: sunčev disk sa zrakama koje završavaju u rukama. One zrake koje dođu pred lice faraona i faraonke sadrže omčasti križ Ankh, simbol života.

Kao što se pokazalo tijekom narednih istraživanja, Ehnaton je bio faraon koji je započeo religijsku i kulturnu reformaciju, kojom se usprotivio svećeničkom mnogoboštvu. Ta reformacija očito nije bila svugdje prihvaćena. Ubrzo nakon Ehnatonove smrti, mnogi zapisi koji su sadržavali njegovo i Nefertitino ime bili su ili uništeni, ili su njihova imena zamijenjena drugima. Njihov grad pretvoren je u kamenolom, a grobovi oskvrnuti.

Istraživač Egipta Arthur Wegall objavio je 1910. prvu Ehnatonovu biografiju: The Life and Times of Akhnaton, Pharaon of Egypt. Wegall je ukazao na to da između Ehnatonovog i Isusovog učenja postoje upadljive paralele, kao i između Himne Suncu i Psalma 104; nijedna religija nije toliko bliska kršćanstvu kao Ehnatonova. Za egiptologa Jamesa H. Breasteda Ehnaton je bio "prvi idealist" i prvi "individuum" koji se pojavio u svjetskoj povijesti. Za Sigmunda Freuda Ehnaton je bio Mojsijev "mentor", a to mišljenje preuzeli su i drugi judeokršćanski istraživači i teolozi. Za rozenkrojcere je Ehnaton jedan od ranih majstora i Božjih proroka. U modernom New Age-u neki eksponenti čak tvrde da je bio vanzemaljac ili nadčovjek (na temelju nezemaljskog oblika lubanje i tijela, kako su on i njegove kćeri više puta prikazani); prema Drunvalu Mechizedeku je Ehnaton bio visok četiri metra.

Međutim, kroz neka otkrića i iz njih izvedenih interpretacija, idealistička slika ubrzo se zamutila. Ehnaton je vladao sedamnaest godina, a otkriveni su tragovi koji su upućivali na to da je Nefertiti u dvanaestoj godini nestala. Na njenom mjestu pojavila se osoba imenom Smenkhare, kojoj je Ehnaton očito bio sklon i koja je čak bila njegov nasljednik. Je li možda Ehnaton bio homoseksualan, pa je u dvanaestoj godini odbacio svoju lijepu suprugu kako bi svoju seksualnu sklonost mogao i javno proživjeti? Postoji jedan prikaz u kojem Ehnaton tu osobu nježno grli. Je li cijeli taj religiozni metež i slika obiteljske harmonije bila samo fasada iza koje je krio pravo, puno mračnije lice? Naime, na stupovima, zidovima i u grobovima pronađena su izgrebana imena bogova. Je li to napravio Ehnaton? Je li bio tiranin i fanatik koji je dao prognati sve ostale bogove?

Onda je u Amarni pronađen i zatrpani državni arhiv s mnogim dopisima napisanima klinastim pismom, iz kojih proizlazi da su vazali sjevernih provincija u Siriji i Palestini zvali faraona u pomoć, jer su drugi osvajači napadali ta područja. Ali Ehnaton nije reagirao. On je egipatsko veliko carstvo pretvorio gotovo u ruševine, u unutarnjoj politici izazvavši kaos, a u vanjskoj prepuštajući provincije njihovoj sudbini.

Na temelju ovih otkrića razbuktale su se žestoke diskusije: Tko je bio Ehnaton? Je li bio genije, prorok, vizionar budućnosti? Ili tiranin, duševni bolesnik, netolerantni fanatik? Je li postao ravnodušan i otuđen, opsjednut samo svojim idejama i gluh za pozive upomoć podčinjenih? Od samog početka, mišljenja o Ehnatonu su se sukobljavala, a svaka teza našla je svoje sljedbenike.

Zahvaljujući novijim saznanjima, danas možemo izvući dobro utemeljene zaključke o njegovoj osobi i njegovom učenju. Ono što se tada dogodilo i danas je vrlo relevantno, jer se jedan političar s vrha usudio dosljedno ići putem peaceful warrior-a i suprotstaviti se vladajućim moćima, kako svjetovnim tako i okultnim.


Ehnaton i Nefertiti: njihova biografija u svjetlu novih saznanja

Ehnaton je bio sin faraona Amenhotepa III, ili (po grčkom načinu pisanja) Amenofisa III. Pod Ehnatonovim ocem Egipat je postigao dotad najveće širenje: od sjevera današnjeg Sudana do Mezopotamije. Amenofis III vladao je trideset osam godina. Prve godine donijele su još nekoliko ratnih sukoba u sjevernim provincijama, ali potom je općenito vladao mir. Taj mir je bio varljiv; dalje na sjeveru Hetiti, a na istoku Asirci, pretvarali su se u protivnike. Amenofis III pokušao je diplomacijom i ženidbenim vezama ojačati imperij. Uzimao je za sporedne supruge žene iz saveznih država i jačao međusobnu trgovinu, što je dovelo i do toga da su egipatski svećenici u svoj panteon preuzimali sve više "inozemnih" bogova, npr. Baala, Rešefa i Astartu. Time je bogoštovanje sve više postajalo okultno i orijentirano na profit, a izvorno značenje bogova i njihovih mitova još više je palo u drugi plan.

Ehnaton je bio faraonov drugi sin i zvao se, kao i otac, Amenhotep. Pošto je krunski princ umro u mladoj dobi, prijesto­lo­na­sljed­ni­čka odgovornost prešla je na drugog sina. Ovaj je bio filozofski nastrojen, i sekularizaciju i instrumentalizaciju egipatskog hramskog štovanja promatrao je sa zabrinutošću, stoga je kao faraon (Amenofis IV) želio provesti reformu, korak po korak.

Aton-religija, koja se iskristalizirala tijekom prvih godina njegove vladavine, proistekla je iz u tradiciji ukorijenjenog štovanja Sunca. Njegov djed, faraon Tutmozis IV, dao je da se u Gizi, između Sfinginih šapa, iz stijene iskleše takozvana "Stela snova", u znak sjećanja na njegovu viziju u kojoj mu se ukazao Bog Sunca, Ra-Horemakhet, označivši sebe njegovim "ocem". Na osnovu te vizije Tutmozis je sebe vidio kao " sina Boga Sunca". Jasno je da je i unuk čuo za ovaj značajni događaj i iz njega crpio osobnu inspiraciju.

Za Ehnatona su različiti bogovi bili aspekti jednog apsolutnog Boga, a to više viđenje želio je opet dovesti do svijesti svojih građana. Pri tome je naišao na protivljenje moćnog svećeničkog staleža koji je tvrdio da je Egipat svoju moć postigao samo zahvaljujući štovanju mnogih bogova. Svećenici su pretkazivali bijes bogova ako se što izmijeni u tradiciji mnogoboštva. Sukobi su bili neizbježni. Ehnaton je, međutim, koristio snagu svoje kraljevske službe u svom pravcu, što je dovelo do raskida s vladajućim svećeničkim staležom. Odlučio se napustiti prijestolnicu u Gornjem Egiptu. On nije ni mogao ni želio mijenjati tradiciju: Luksor je pripadao bogu Amonu – i njegovim svećenicima. Tako je on osnovao vlastitu prijestolnicu na mjestu koje nije pripadalo nijednom drugom bogu, a nazvao ju je, možda prema Horemakhetu koji se ukazao njegovom djedu, Akhetaton, "Atonov horizont" ili "Atonovo mjesto svjetlosti". U tekstovima na rubnim stelama u Akhetatonu Ehnaton se zarekao da to "mjesto svjetlosti" nikada neće napustiti. (Vrlo je moguće da se pridržavao tog zavjeta.)

Nova faraonova rezidencija nije bila sjedište državne uprave. Ta se nalazila u Memfisu, u Donjem Egiptu. Ehnaton je, dakle, imao u pratnji tek nekolicinu oficijelnih članova vlade i svećenika. Oni koji su ga slijedili imali su mogućnost brzog napredovanja. "Bio sam nitko i ništa, i kralj je napravio nešto od mene." Zapisi kao što je ovaj nalaze se u mnogim kućama i grobovima Akhetatona. Razumljivo da nije sve što je Ehnaton slijedio bilo motivirano čistom ljubavlju prema Atonu.

Oko osme godine njegove vladavine reforma je toliko uznapredovala da se Bog više nije prikazivao kao biće sa životinjskom ili ptičjom glavom, već kao kraljevski Sunčev disk sa zrakama u rukama. Ehnaton je tada imao oko dvadeset pet godina.

U dvanaestoj godini vladavine morao je postojati neki konkretan povod zbog kojeg je Ehnaton svoju suprugu Nefertiti ustoličio kao faraonku. Indicije ukazuju na to da je do tog vremena Ehnaton bio očev suvladar i da je tada njegov otac umro, čime je postao jedini vladar. Čini se da je ta nova uloga bila preopterećujuća, stoga je određene od­go­vor­no­sti prenio na svoju voljenu i za praktične probleme nadarenu suprugu. Ustoličenjem je Nefertiti promijenila ime, te je kao faraonka dobila vladarsko ime Smenkhare. Ovo objašnjava nagli nestanak Nefertitinog imena i pojavljivanje druge, do tada posve nepoznate osobe imenom Smenkhare. K tome, ta navodno nova osoba još uvijek je nosila Nefertitino počasno ime Neferneferuaton Meri Va-en-Ra, "ljepota iz Atonove ljepote".

Pošto su donedavno neki tragovi bili krivo protumačeni, egiptolozi su smatrali da je 12-te godine Nefertiti ili umrla, ili je pala u nemilost i odbačena od Ehnatona. Tako Hans Baumann u svojoj knjizi Die Welt der Pharaonen (1959., str. 161) pretpostavlja da je Nefertiti "bila najvatrenija zagovornica nove vjere i ona je u Ehnatonu raspirila mržnju prema starim bogovima. (Ehnatonova majka) savjetovala je umjerenost. Čini se da kralj nije bio gluh na preklinjuće riječi mudre žene. Došlo je do razmirica s Nefertiti, koja nije bila spremna sklopiti mir s protivnicima svog Boga."


Nasuprot tome, egiptolog Cyril Aldred u svojoj knjizi Echnaton – Gott und Pharao Aegyptens (1988., str. 265), razmišlja: "Ako je Nefertiti zaista pala u nemilost, teško da bi Ehnatonov novi suvladar Smenkhare prisvojio njeno kraljevsko ime."

Svi ovi krivi zaključci, pojašnjava Christine El Mahdy, polaze od pretpostavke,

"da je nakon 12-te godine Ehnatonove vladavine, u kojoj je Nefertiti nestala iz svih dokumenata, Smenkhare preuzeo njen naslov Neferneferuaton. Budući da je Nefertiti u dvanaestoj godini nestala, zaključilo se da vladarsko ime više ne može biti njeno, te je dano Smenkhare, koji ju je zamijenio. Gdje god je, dakle, u zadnjim godinama Ehnatonove vladavine pronađen naslov Neferneferuaton Meri Vaenra, znanstvenici su ga obznanili kao 'Smenkhare', premda je to bilo priznato Nefertitino ime. A stvarno ime 'Smenkhare' u zapisima se pojavljuje iznimno rijetko." (str. 359).

Nakon Ehnatonove smrti Smenkhare je postao jedini vladar i uzela je vladarsko ime Ankheprure, koje se ponekad pisalo i Ankh-et-prure. Član -et- u staroegipatskom ukazuje da se radi o ženskom imenu.

"Svi arheološki dokazi sve jače upućuju na to da Smenkhare Ankh(et)prure nije bila nitko drugi do sama Nefertiti. Na koncu, ime Neferneferuaton bilo je nedvojbeno njeno, a uzelo se zdravo za gotovo da je nakon 12. godine dano Smenkhare, pošto je Nefertiti nestala. I baš taj nestanak zbunjuje znanstvenike sve do danas [...]

Sada možemo po prvi put vidjeti Ehnatona kakav je uistinu bio. Smenkhare (kao muškarac) nikad nije postojao. Nefertiti nikad nije odbačena. Naprotiv, Ehnaton je ljubav svog života uzdigao do najviše moći – što se svakako moglo i očekivati. Tako je ona krenula stopama velikih kraljica 18.-te dinastije – Tetisheri, Ahmose-Nefertari, Ahotep i Hatšepsut."

(isto, str. 361, 365)

Ehnaton je umro u 17.-oj godini svoje vladavine, star oko trideset pet godina. O uzroku smrti ništa nije poznato. Nefertiti je preuzela muževu poziciju. Budući da je pravilo bilo da faraon mora imati pored sebe ženu kao "kraljevu suprugu", Nefertiti je k sebi uzela svoju najstariju kćer Meritaton (u to vrijeme bile su žive još samo dvije od njihovih šest kćeri). Tako su odjednom na egipatskom tronu bile dvije žene, što je za predstavnike patrijarhata i Amonova kulta morala biti nepodnošljiva prijetnja. Pronađeni tragovi pokazuju da su obje – majka i kći – dvije godine kasnije istovremeno nestale. Možda su ubijene, možda su umrle od neke epidemije, a možda su, kao faraonke, napustile Amarnu kako bi se pokazale kraljevstvu.

Njihov nasljednik bio je mladi Tutankamon, Sin Ehnatona i njegove sporedne žene Kije. On je umro nakon samo devet godina, oko svoje osamnaeste, a za njim je nakratko na tron došao stari i vjerni Ay, no ni on nije mogao sačuvati ništa od Ehnatonovih težnji. Nakon njegove smrti moć je preuzeo vojskovođa Horemheb, a tron je prepustio svom vojnom prijatelju Ramzesu, čime je nastala 19.-ta dinastija.

Gore izloženim pojašnjenjem razišao se tamni oblak nad Ehnatonovom biografijom: navodno odbacivanje svoje supruge i ozloglašeni odnos sa Smenkhare, kojem je bio toliko predan da ga je čak učinio svojim nasljednikom.

Ako želimo zahvatiti u značenje Ehnatonove reformacije u njenoj duhovnoj dimenziji, najprije moramo rasvijetliti još jednu sjenu, naime Ehnatonovu navodnu ikonoklastiju. Zaista su u Egiptu sa mnogo stela uklonjena imena bogova, a sumnja je pala na Ehnatona, kao jedinog faraona koji je u vezi s tim mogao biti u pitanju. Ističe li se Ehnatonova reformacija uništavajućim bijesom i netolerancijom?

Promotrimo kao prvo "Meku" Ehnatonova slavljenja Atona, grad Akhetaton. Je li taj grad, koji se nalazio u izoliranom području, bio diktatorski sektaški centar u kojem je svima prisutnima nametnut sasvim određeni program? Christine El Mahdy u svojoj knjizi tvrdi:


"Da je Amenofis IV [Ehnaton] prezirao druga božanstva, u stvari je raširena zabluda. Doduše, centralni hram u Tel el Amarni jest podignut Atonu, ali to odgovara osnovnom planu izgradnje gradova u cijelom Egiptu. Moglo se računati s tim da je u svakom gradu prevladavao lik i ime jednog "lokalnog" Boga. Već kratki pogled na izvještaj sa iskopavanja britanskog tima, koji je objavljen pod naslovom City of Akhenaton, kazuje da su praktički u svakoj kući koju je tim iskopao pronađene figure drugih Bogova [...] Nema dokaza koji upućuju na to da je on insistirao isključivo na štovanju Atona u cijelom novom gradu. Upravo suprotno, pronađene figurice pokazuju da je ili postojala na tom mjestu manufaktura koja je figurice proizvodila, ili su isporučene izvana u velikim količinama, kako bi se zadovoljila potražnja. Ni jedna od ovih mogućnosti ne bi se mogla prikriti od kralja koji je vladao gradom. Obje pokazuju da kralj ni u kom slučaju svoje zamisli nije nametao drugima, nego ih je samo predstavio i onda prepustio ljudima da ih slijede ili ne. Ova slika jako se razlikuje od heretika i ikonoklasta, kakvim se Ehnaton općenito prikazuje."

Činjenica da su čak i u Atonovom svetom gradu bili prisutni i likovi drugih Bogova pokazuje, s jedne strane, da stanovnici tog grada nisu bili sektaški nastrojeni, a s druge, da Ehnaton nije težio apsolutističkom monoteizmu. K tome, pitanje je da li je on u kasnoj fazi svoje vladavine naredio "ikonoklastiju", uništavajući pohod protiv likova i imena Bogova.

"Budući da Ehnaton ni u svom vlastitom gradu, kojeg je podigao posebno za Atona, nije proveo isključivo štovanje njega, teško je zamisliti da se dogodila ikonoklastija onakve vrste, kako se često tvrdi [...] Kad se svjedočanstva pomno prostudiraju, utvrdit će se da nedostaju jasni dokazi za ikonoklastiju." (isto, 271f)

Na gornjim krajevima stupova luksorskog hrama, izgrađenog pod Amenofisom III, izgrebani su hijeroglifi Amonovog imena. Ovo je jedan od najčešćih primjera koji se navode kako bi se demonstriralo da se "ikonoklastija" dogodila po Ehnatonovoj zapovijedi. Je li Ehnaton posegnuo za djelima vlastitog oca? To je krajnje dvojbeno, to više što su Amonova imena odstranjena sa gornjeg kraja stupova, na visini od više metara, pa se s tla ionako više ne mogu pročitati. Nasuprot tome, na istim stupovima ista ta imena, koja su postavljena u visini očiju, nisu uništena! Mora se znati da je taj hram, nakon propasti egipatskog imperija, tijekom stoljeća bio zatrpan pijeskom, tako da su još samo gornji krajevi stupova stršili van. Stoga je očito da se uništavanje provelo tek puno kasnije, sa pješčanog tla – a ne za vrijeme Ehnatona, s ljestvama.

To što su imena Amona i drugih bogova u hijeroglifima sadržavale ptičje i ljudske figure kao "slova", moralo je za muslimane, koji su bili protiv bogova i slika, predstavljati neprihvatljivo klevetanje Boga – a od prije više od 1000 godina tu žive muslimani! (A turizam i zaštita spomenika postoje tek 100 godina ...)

Dakle, ako su muslimani izbacili slova bogova, time su automatski uništili i odgovarajuća imena. Druga mogućnost je da su "počinitelji" bili rani kršćani, tj. novoobraćeni egipćani u prvim stoljećima nakon Krista. Iz ovoga se može pretpostaviti da su oni čak rudimentarno poznavali hijeroglife, stoga su ciljano išli na imena bogova. Jer Stari Zavjet zahtijevao je uništenje egipatskih bogova ...

Kad su u 19. st. na te lokacije stigli egiptolozi, i postupno otkrili izgrebana imena, smatrali su da imaju pred sobom tragove konflikta iz starog doba. A kako je među faraonima bio samo jedan sumnjivi kandidat, naime Ehnaton, to uništavanje pripisano je njemu.

Imena su "izbrisana", ali tko je to učinio i kad, nejasno je. U rano vrijeme 19. dinastije zatrta su imena Ehnatona i njegove obitelji, stoga je za egiptologe bio prirodni zaključak vidjeti u tome protureakciju na Ehnatonovo uništavanje: on je uništio imena bogova, pa su onda uništena i njegova. Zvuči logično, ali opet, ovaj zaključak nije uvjerljiv. Ako je to zaista napravio Ehnaton, mora se postaviti pitanje zašto su kasniji faraoni zlodjelo omraženog heretika naprosto ostavili da stoji i božja imena nisu ponovo uklesali. Ipak se vladavina faraona u Egiptu održala još oko tisuću godina. Kroz to vrijeme mora da je najmanje jedan od mnogih faraona došao na ideju da renoviranjem natpisa bogova postigne trajnu slavu i božansku naklonost.

Naravno, nije isključeno ni da je pod Ehnatonom došlo do nekih primjera demonstracije moći, npr. protiv određenih svećenika i njihovih centara moći, i da su pojedini radikalni Atonovi sljedbenici uništavali statue bogova i natpise s imenima. Moramo imati pred očima tadašnju situaciju. Faraonova volja bila je Božja volja, a podređeni, ili barem sljedbenici, osjećali su, s religioznim uvjerenjem, obavezu prema toj volji. K tome, oni odani faraonu željeli su vidjeti jednog jakog i pobjedonosnog faraona. (Tako postoje, npr. prikazi Ehnatona, a i Nefertiti, pri "pobjedi nad neprijateljima", što je tada bilo tra­di­cio­nal­no, klišeizirano veličanje: faraon kao "pobjednik" i " gospodar nad svim neprijateljima".)


Ehnatonov "moderni" teizam

Nakon svih ovih povijesnih pojašnjenja, sada smo u stanju zahvatiti u sadržaje Ehnatonove reformacije bez utjecaja široko rasprostranjenih predrasuda. Biografski tragovi pokazali su da su Ehnaton i Nefertiti bili povezani u božanskoj i zemaljskoj ljubavi, i da su se zajednički potrudili prenijeti ljudima radosnu, duhovnu božansku svijest, unatoč svim odbijanjima i razočarenjima koje su morali podnositi. Na osnovu vlastitog iskustva Boga imali su snage plivati protiv struje cijelog doba. Kao vođe jedne velesile, htjeli su ljude osloboditi od magije, praznovjerja i ovisnosti o svećenicima.

"Gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime tu sam i ja među njima." Djelovanje Ehnatona i Nefertiti neposredno podsjeća na ovaj princip individualnog otkrivenja Boga i unutarnjeg posvećenja. U mnogim prikazima mogu se vidjeti udvoje, često i zajedno sa svojim kćerima ili Ehnatonovom majkom Tujom, a u sredini, poviše njih, uvijek je prisutan Aton, sjajeći, blagoslivajući i životvoran.

Ehnaton i Nefertiti nesumnjivo su bili posvećenici, kako kroz vlastito unutarnje posvećenje, tako i kroz škole misterija s kojima su osjećali povezanost. Stoga bi bilo vrlo začudno ako bi svoja duhovna saznanja propagirali nasiljem i apsolutističkim zahtjevima. Kad se mladi kralj nazvao Ehnatonom, promijenio je samo rođeno ime, Amenhotep, ali ne i svoje vladarsko ime pod kojim ga je narod znao: Nefer Keperu Re Va-en-Ra. Uglavnom je nazivan jednostavno Va-en-Ra. Narod ga nije zvao Ehnaton:

"O promjeni njegova rođenog imena većina njegovih suvremenika najvjerojatnije nije ništa znala. Vladarsko ime, Nefer Keperu Ra Va-en-Ra, ostalo je, međutim, nepromijenjeno cijelo vrijeme njegove vladavine. Imajući u vidu pretpostavku da je on protjerao sve druge bogove i izabrao Atona za jedinog Boga, zanimljivo je vidjeti da je njegovo ime glasilo Nefer Keperu Ra i da je dvije posljednje kćeri nazvao Neferneferura i Setpenra. Ovo baš i ne govori u prilog teorije o monoteizmu." (El Mahdy, str. 345)

Ra je ime Boga Sunca i često se spominje skupa s Amonom: Amon-Ra. Ehnatonovo službeno kraljevsko ime poziva se dakle na Ra, a ne na Atona. Ono što mu je ležalo na srcu očito nije bio sektaški monoteizam, nego duhovni teizam.

Ehnaton je sebe javno nazivao samo Va-en-Ra, što je dao pisati bez ukrasa i atributa. Obično su se kraljevska imena slagala u dvije kartuše, ali Ehnaton nije u dvije kraljevske kartuše stavio svoja imena, već Atonova, s dodacima nalik definicijama, koji nam danas daju teološko objašnjenje što, odnosno tko, je za njega bio "Aton".

Od osme godine Ehnatonove vladavine prestalo se prikazivati Boga u ljudskom ili životinjskom obličju. Dok se do tada prikazivao kao sokol ili ljudsko biće sa sokolovom glavom i sunčevim diskom na njoj, sada se pojavljuje samo univerzalni simbol: Sunčev disk sa zrakama koje ulaze u ruke.

Uobičajeno, "Aton" znači "Sunčev disk". Međutim, Ehnaton pod tom riječju nije mislio samo na fizičku pojavu Sunca na nebu, već i na simbolični prikaz Boga. Sunčev disk je sjajni, savršeni krug, koji je ispunjen u sebi i istovremeno zrači u svim pravcima darujući svjetlošću ispunjen život. Aton je simbol za božju moć i nevidljivog Boga, tj. za energiju (krug i zrake) i individualnost Boga, prikazanu kroz ruke i kraljevska znamenja Sunčevog diska. U skladu s tim, Ehnaton je u svojoj Himni Suncu Atona nazvao darovateljem svega života i ocem svih ljudi, životinja i biljaka.

S "Atonom", Ehnaton je pronašao put kojim se nevidljivo – jedinstvo iza svih zraka – može predstaviti vidljivo. To je bio duhovni paradoks: nevidljivo je simbolizirano najvidljivijim, Suncem. Sva ostala božanstva sadržana su u ovom jedinstvu i ne trebaju odvojeno čašćenje. To je Ehnaton želio pojasniti ljudima, ali je očito samo nekolicina razumjela što je on svojim isticanjem Atona htio.

Bez Aton-svijesti je svako bogoštovanje puka materijalistička ili magična larma. S Aton-sviješću, svi bogovi mogu biti prepoznati kao aspekti jednog Boga i s tim se razumijevanjem mogu i štovati, kao što se i događalo u mnogim privatnim kućama Akhetatona. Amon znači "Skriveni", a Ra (ili Re) "Ljepota/Lijepi", posebno u odnosu na Sunce, jer ono je božanski medij za svu svjetlost i sav život na našem svijetu.


Savršenu simboliku Sunca, svjetlosti i Boga Ehnaton je izrazio u svojim definicijama Atona, koje je dao upisati u kraljevske kartuše, na primjer: "Ra-Harakte, koji na horizontu slavi, u svojoj svjetlosnoj pojavi, Aton je, Aton živući, veliki, gospodar neba i zemlje."

"Ra-Harakte, koji na horizontu slavi" je fizičko sunce prije ili poslije podne, doslovno "Ra kao Horus oba horizonta". Jutarnje Sunce odmah po izlasku zove se Kepri, a Sunce pred zalazak Atum. Sunce u zenitu naziva se Aton. Samo kad Sunce stoji u zenitu, uspravno postavljen štap ne pravi sjenu. U tom smislu, Aton čak i kao fizički pojam ima duhovnu simboliku. Kraljevska definicija Boga kazuje, dakle, da Bog u fizičkome jest Ra-Harakte, koji je istovremeno, "u svojoj svjetlosnoj pojavi", u duhovnoj simbolici svjetlosti, i Aton: apsolutna, nezasjenjujuća individualnost Boga. U tom smislu je Aton "živući, veliki", tj. izvor svega života i sveobuhvatna, vječna prisutnost, stvarajuća prasvijest: "gospodar neba i zemlje". Tako smo dospjeli do biblijskih formulacija, i ne iznenađuje što hebrejska riječ Adonai "Bog gospodar" (opis božjeg imena Yhwh) izravno podsjeća na egipatsko Božje ime Aton.

Znakovito je i Ehnatonovo vladarsko ime Nefer Keperu Ra Va-en- Ra, uglavnom prevedeno s nekako praznim izrazima: "Lijep (savršen) u obličjima (pojavnim formama) je Ra, jedini od Ra". Ehnaton se nazvao Va-en-Ra. Kao faraon, on je "jedini sin" Ra, neposredni predstavnik Boga. Istovremeno, ovo ime ukazuje na to da je on živio u jedinstvu s Ra, u "Aton-svijesti", koji ga je uopće i učinio "jedinim od Ra" – a taj Ra definiran je u prvom dijelu vladarskog imena: Ra je savršena ljepota, koja se izražava u beskrajnim oblicima. Tom sveobuhvatnom Bogu služi Va-en-Ra, po istini i ljubavi živući predstavnik Boga, zajedno s "Meri Va-en-Ra", "voljenoj od Va-en-Ra".

Važnost jedinstva s božanskim, koje se izražava i u jedinstvu ljubavi muškarca i žene, pokazuje se i u ceremonijama koje su provodili Ehnaton i Nefertiti. U Atonovom hramu u Akhetatonu, pod otvorenim nebom, u izolaciji Amarne, faraon i njegova supruga provodili su svjetlosnu službu Božju. Žena je smjela punopravno s muškarcem biti u svetištu, i tom prilikom je nosila posebnu ceremonijalnu odoru: samo krunu i ogrtač koji se spajao u visini grudi, a prema dolje razdvajao, tako da su noge i abdomen mogli biti neposredno dodirnuti sunčevim zrakama. U nijednoj drugoj religiji ženstvenost nije bila na takav način vrednovana i poštovana. (Atonov hram bio je dostupan svim građanima. Faraonski par provodio je ceremonije u otvorenom dvorištu, na povišenom oltarskom podestu. "Svetinja nad svetinjama" se, dakle, nije nalazila u zatvorenom, samo za odabrane svećenike dostupnom prostoru.)

Međutim, istinski hram za sve ljude je onaj duhovni: piramida svjetlosti, čiji je vrh Sunce. U tom hramu ima mjesta za sve ljude, jer Sunce je jedino zajedničko što svi ljudi na Zemlji vide. Svaki čovjek ima jednaki dio svjetlosti. To je velika vizija, koju je Ehnaton objavio u svojoj Himni Suncu: jedna Zemlja, jedno čovječanstvo, jedan Bog.

Posebno je dojmljivo što Ehnatonova pjesma Suncu3 još i danas može oduševiti ljude i dirnuti ih iznutra. U raznim grobovima pronađene su duže i kraće verzije ove "himne", i zato postoje znatne razlike u prijevodima. Duža verzija ovdje bi ispunila oko pet stranica.

Velika svečana pjesma Atonu

Tvoj izlazak na obzorju je divan,

Ti živi Atone, koji si prvi živio!

Kad se uzdižeš na istočnome rubu neba,

Svaku zemlju ispunjaš svojom ljepotom.

Jer ti si lijep, velik i blistav.

Visoko si povrh zemlje:

Tvoji zraci grle sve zemlje,

Da, upravo sve što si stvorio.

Ti si Ra, te si ih sve zasužnjio,

Okivajući ih svojom ljubavlju.

Premda si daleko,

Tvoji zraci dopiru do Zemlje,

Premda si gore visoko,

Tvoje su stope dan!

3 ^("Slavljenica Atonu", preuzeta uz dopuštenje izdavača iz knjige Phillipa Vandenberga Kolijevka na Nilu: Nefertiti, Ehnaton i njihovo doba; prijevod: Stjepan A. Szabo, Zagreb, 2000., prim. prev.)

Kad zađeš na zapadnome rubu neba,

Svijet tad ostaje u tami,

Kao da je sve mrtvo.

[...]

 

Rasvijetli se sva zemlja,

Kad izlaziš na obzorju.

Tama je prognana,

Kad uputiš svoje zrake.

[...]

 

Koliko su raznovrsna tvoja djela,

O ti jedini Bože, čiju moć nema nitko drugi.

Ona nam je skrivena,

Ti si stvorio svijet prema svojoj želji,

Dok si još bio sam.

[...]

 

Ti si napravio daleko nebo,

Kako bi izlazio na njemu.

Te gledao sve što si stvorio,

Dok si bio sam,

Blistajući svojim likom kao živući Aton,

Dok svićeš, sjajiš,

Odlazeći i vraćajući se ponovno.

 

Ti si stvorio milijun likova,

Iz sebe samoga.

U gradovima, selima i zaselcima,

Na cestama ili na rijekama.

Sve oči vide te pred sobom,

Dok su Sunce tijekom svakog dana,

Povrh zemlje.

 

Ti si u mojemu srcu,

Nema nikoga drugog, tko bi te poznavao,

Osim tvojega sina Ehnatona.

Ti si ga posvetio u svoje zamisli

I u svoju snagu.

Svijet je u tvojoj ruci,

Kakvim si ga napravio.

Kad se pojaviš oni (ljudi) žive,

Zađeš li, oni umiru.

Jer ti si sam životna dob, te se živi kroz tebe.

Sve oči gledaju tvoju ljepotu,

Dok ne zađeš.

Svi poslovi se prekidaju,

Kad nestaneš na zapadu.

Kad se pak uzdižeš, oni se pripravljaju,

Kako bi rasli za kralja.

Otkako si utemeljio Zemlju,

Ti si ih podigao,

Podigao si ih za svojega sina,

Koji je proistekao iz tebe,

Kralja koji živi od istine.

Gospodara obiju zemalja,

Nefer-heperu-Rea, Ua-en-Raa,

Sina Raovog, koji živi od istine,

Gospodara krune Ehnatona, čiji je život dug.

(I za) Veliku kraljevu suprugu,

Gospodaricu obiju zemalja, koju on ljubi,

Nefer-neferu-Aton, koja živi za uvijek i za vječnost.

 

U svojoj knjizi Akhenaton et Nefertiti: le couple solaire, autor Christian Jacq strukturira sadržaj Himne Suncu sljedećim podnaslovima: "Rođenje i isijavanje Sunčevog načela/ Nedostatak Sunčevog načela je kao smrt/ Sunčevo načelo stoji na početku svega života i može rasti u svim svojim oblicima/ Sunčevo načelo je Jedno i Mnogo/ Sunčevo načelo upravlja harmonijom svijeta. Sve živuće od njega je stvoreno i ostaje u vječnosti."

Modernim, "logičnim" čitateljima Himna Suncu djelimice zvuči skoro kao naivno divljenje Suncu i prirodi. Ali kad se čita mitskim očima ondašnjih posvećenika, svaka slika otkriva svoj viši, vertikalni smisao, jer je i najbeznačajniji događaj na Zemlji, kao što je izlijeganje pilića, djelo neizmjernog duha koji se otkriva u beskrajno mnogo oblika. Bog je daleko, a ipak blizu. Tmina vlada, tako dugo dok je svjetlost odsutna, a svjetlost je djelo Božje. Ehnaton je suprotnost dana i noći primijenio s jedne strane naturalistički, a na jednom višem nivou također i simbolički. On je opisao zemaljsku noć kao dopunu danu, kao vrijeme spavanja i oporavka. S druge strane, "noć" znači i tamu – odsutnost svjetlosti – sa svim dalekosežnim značenjem ove prirodne slike: svjetlost kao simbol Apsolutnoga, "Atona": "O ti jedini Bože, čiju moć nema nitko drugi."


Ovaj redak potječe iz jezgre Himne Suncu i uvijek se prevodi na način koji bi trebao odgovarati Ehnatonovom (navodnom) mo­no­te­izmu. Ipak, Aton nije "jedini Bog" u smislu jednog Boga koji kraj sebe ne trpi druge bogove. Sa svim zemaljskim dodacima, Aton je "apsolutni" Bog koji u sebi ujedinjuje sve relativno, pa tako i noć i tamu:

"Premda si daleko, Tvoji zraci dopiru do Zemlje [...] Kad zađeš na zapadnome rubu neba, svijet tad ostaje u tami, kao da je sve mrtvo." Ipak, ni u tami Zemlja nije uistinu mrtva, jer svjetlost je nesmanjeno prisutna onkraj tame, i uvijek se pobjedonosno vraća. Svjetlost je jedina sila koja može rastvoriti tamu.

Himna Suncu otkriva ponešto i o Ehnatonovim političkim pogledima. On Atona naziva gospodarom svih ljudi i svih zemalja ("Tvoji zraci grle sve zemlje"), kako Egipta tako i onih naroda koje je Egipat označio neprijateljima. Ehnaton te narode više ne želi gledati kao neprijatelje, već kao ljude, čak i ako oni u njemu, tj. Egiptu vide neprijatelja. Za tadašnje ratničke narode, ali i za Ehnatonove vojskovođe, takav je stav bio neshvatljiv i neoprostiv. Kad se pročulo da Egiptom vlada jedan "slabi" faraon, u provincijama je došlo do ustanaka ili napada drugih kraljeva. Kako stoji u državnoj arhivi pronađenoj u Amarni, mnogi vazali i saveznici obratili su se Ehnatonu moleći za pomoć, no on nije reagirao objavljivanjem ratova. Politički i militaristički bio je to dotad neviđeni "nedostatak odgovornosti". Za samo par godina izgubljen je Sjever, kojeg su osvajale generacije faraona. Vjerojatno je ta prividna ravnodušnost bila razlog što su vojskovođa Haremhab i prvi faraoni 19. dinastije osjećali nepomirljivu mržnju prema Ehnatonu, heretiku i uništavatelju kraljevstva.

Ehnaton je ostavio znak za budućnost, koji je daleko nadilazio tadašnju dnevnu politiku. Već stoljećima su njegovi prethodnici uvijek iznova vodili ratove, a to nije donijelo mir. Rat očito nije način da se postigne mir! Pa čak i kad su svećenici, plemstvo i narod zahtijevali nove ratne pohode, Ehnaton je želio barem osobno pridržavati se duhovnih ideala. On je bio faraon, i tako dugo dok je imao moć, mogao je činiti što on hoće. Je li se krvoproliće trebalo nastavljati unedogled? Podređenima u svakom slučaju nije činilo veliku razliku kome će plaćati svoj danak. Ehnaton nije razmišljao nacionalistički i nije želio biti tek puki zastupnik egipatskih svjetovnih interesa. I tako je učinio nešto što prije njega nije učinio ni jedan državni vođa: Suzdržao se od uzvraćanja! Neprijatelje nije želio susresti kao neprijatelj. Možda se nadao da će i neprijatelji doći do takvog uvida, možda čak i do višeg razumijevanja Boga u Atonovom smislu, kao temelj za jedan viši mir.

Politički gledano, to je bila iluzija i greška s teškim posljedicama. Iz duhovnog pogleda, to je bio prvi prodor koji do danas čeka odgovarajućeg nasljednika. (Slijediti Ehnatona značilo bi npr. da amerikanci nakon 11. rujna nisu "uzvratili". Bez rata u Afganistanu, bez rata u Iraku, bez iskorištavanja okolnosti koje im je iznenada pružio taj jedan dan. Kakav bi to bio znak za cijeli svijet! Jedan neviđeni, jedinstveni doprinos svjetskom miru! Ali, i bez Ehnatona su vođe SAD-a mogli tako odlučiti, jer naposljetku isto to, i još više, stoji u Bibliji na koju se zaklinju ...)

"Ali, u jednom dalekom vremenu, 1300 godina prije Kristovog rođenja [...] pravo je iznenađenje vidjeti istinsku svjetlost koja se nakratko probila, kao Sunce kroz procjep na oblaku, i vidi se da je došla prerano. Čovječanstvo, koje ni danas nije zrelo, tada je bilo potpuno nepripremljeno [...]. Ehnaton je vjerovao u Boga, a njemu je ta vjera značila istinsku nesklonost prema ratu. Kad se ovo provjeri u materijalima dostupnima za proučavanje tog povijesnog perioda, događaji u Siriji mogu se objasniti samo na jedan način: Ehnaton je odlučno odbijao upustiti se u bitku, jer je vjerovao da je poziv na oružje uvreda za Boga [jer je Bog otac svim narodima] Što god ga snašlo – sreća ili nesreća, pobjeda ili poraz – htio je ostati vjeran svojim načelima i ne vraćati se starim bogovima rata. [...]

[kraljevstvo je bilo osobno vlasništvo faraona.] Odbio se boriti za svoje osobno vlasništvo, doslovno se pridržavajući kršćanskog načela da se da kaput onome tko ti je ukrao odijelo."

(Arthur Weigall: Echnaton: König von Ägypten und seine Zeit, 1923.)

Egiptolog James H. Breasted u svom djelu Geschichte Ägyptens piše:

"[...] čak i moderni svijet još ima muke približiti mu se i upoznati se s njim, jer je u tako dalekom vremenu i pod tako nepovoljnim okolnostima bio ne samo prvi svjetski idealist, prvi svjetski individuum, nego istodobno i prvi monoteist i prvi propovjednik međunarodnog razumijevanja – najizvanrednija osobnost Starog svijeta prije nastupa hebreja. "


Takvi rani egiptolozi kasnije su bili uvelike kritizirani zbog pozitivne ocjene Ehnatona. No i ovdje se, kako to često biva, prvi dojam pokazao ispravnim.

Naravno, Ehnatonova reformacija sadržavala je i problematične aspekte, osobito posebni položaj faraonskog para kao jedinih posrednika Atonovog otkrivenja i jedinih svećenika. No to je za ono doba bilo normalno. Faraon je po tradiciji imao apsolutističku poziciju, koja je bila još naglašenija kad je on, kao Ehnaton, posjedovao vizionarsku karizmu. Međutim, danas se svaki muškarac i svaka žena mogu sami kao "svećenici"povezati s Bogom i iskusiti osobno jedinstvo kao "Božje zrake". Ehnaton i Nefertiti na svoj su način proveli: "Gdje su dvojica ili trojica u moje ime ...", i da se uspjeli taj impuls proširiti svijetom, povijest bi pisali oni, a ne svjetski vladari poput tadašnjih Ramzes-faraona.

Božanska i zemaljska ljubav: Isus i Marija Magdalena

Većina onih koji su i još danas poznati kao sveci bili su ljudi koji su živjeli u celibatu. Buda se odrekao svijeta kako bi postigao prosvjetljenje. U budizmu i hinduizmu većina svetaca također slijedi ovaj put odricanja, slično kao i u kršćanstvu. Snaga da bi se putem moglo ići sam istinski je plod unutarnje cjelovitosti i svetosti. Ipak, nitko nije uvijek zaista sam; u duhovnom smislu svakako ne, a ni u zemaljskom. I asketi, redovnici i redovnice slijedili su put, od svojih pretpostavljenih zadanog religioznog morala i društvene strukture. Premda su te strukture bile rigidne i u mnogo pogleda nipošto tako svete, neki ljudi su mogli – pa i u jednom licemjernom okruženju – postići istinsku svetost. Ti ljudi su u zadanim uvjetima napravili najbolje što su mogli. Takvi "uvjeti" su opstali do današnjih dana, pa tako se još i danas u njima može napraviti najbolje moguće.

Što se kršćanstva tiče, povijest otkriva i ovdje ironiju sudbine, naime: Isus Krist nije bio celibatni rabin ili redovnik! On se nije sklanjao od svakog zemaljskog doticaja. Nije bio ženomrzac, a nije bio ni licemjeran.

Prisjetimo se proroka Joela. Predvidio je da će doći vrijeme u kojem će naoko svjetovni ljudi, "laici" – muškarci i žene – čak i oni iz najnižih društvenih slojeva, biti "opunomoćeni" duhom Božjim. Joel je živio u patrijarhalnom, muško-dominirajućem društvu. Njegova vizija morala je, dakle, i za njega biti šokantna i nezamisliva. Ipak, istinoljubivo je govorio ono što je vidio.

Oko pet stoljeća kasnije, tu je viziju Isus još proširio:

"Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu [...] Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju." (Iv 4, 21-24)

Znakovito je da Isus ove proročke riječi nije izgovorio u odabranom krugu muškaraca, već u neobaveznom razgovoru s jednom "krivovjernom" ženom iz Samarije koja se pet puta udavala, kao što joj je Isus vidovito rekao (4, 18): "Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž". Isus nije otkrio ove privatne stvari da bi moralistički kritizirao, nego naprosto da bi istaknuo koga je izabrao da prvi primi njegove proročke riječi. "Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: 'Što tražiš?' ili 'Što razgovaraš s njom?'" (Iv 4, 27)

"A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale." (Iv 21, 25, zaključna rečenica Evanđelja po Ivanu)

Zaista su bili napisani mnogi spisi, ali od izvorno više od pedeset evanđelja samo četiri su dospjela u od Rimske crkve uređen Kanon. Ostala evanđelja od Crkve su odbačena kao "apokrifi",4 mnogo ih je i uništeno. Međutim, neka su nadživjela sva stoljeća i kasnije bila ponovo otkrivena.

Do važnog nalaza došlo je 1945. u Nag Hammadiju, Gornji Egipat, gdje su lokalni stanovnici pronašli zakopane glinene ćupove koji su sadržavali originalne spise gnostičkih kršćana iz 3. i 4. stoljeća, među ostalima i Tomino i Filipovo evanđelje, kao i fragmente Marijinog evanđelja. Ovdje se pod Marijom misli na Mariju Magdalenu!

4 ^Ovi, od Crkve nepriznati spisi, još i danas se nazivaju "apokrifima", od grčkog apokryphos, "podmetnut, lažan", zapravo "skriven"

Ovi novootkriveni spisi nisu otkrili radikalno drukčiju sliku Krista od one već poznate. I za rane kršćane Isus je bio božanska inkarnacija ("utjelovljenje" Božje riječi), nazivali su ga "Spasiteljem" i potvrdili su uskrsnuće. Svi ovi mistični aspekti nisu, dakle, mogli biti tek kasnija izmišljotina Crkve. U Marijinom evanđelju i u već ranije pronađenom spisu Pistis Sophia preneseni su čak i dijalozi između Isusovih nasljednika, prije svega Marije Magdalene, i uskrslog Krista!

Ipak, prepoznaju se i ozbiljne razlike od biblijskog Isusa. Iz "necenzuriranih" evanđelja proizlazi da Isus nije osnovao mušku crkvu. Tomino i Marijino evanđelje izvještavaju o konfliktu u vlastitim redovima, jer neki mlađi učenici, prije svega Petar, nisu željeli prihvatiti da Marija Magdalena, na osnovi njene tijesne veze s Isusom, ima posebno mjesto. U posljednjem logistikonu (114) Tominog evanđelja opisuje se kako se Petar, čak i u Isusovom prisustvu, okrenuo protiv Marije Magdalene i pokušao na isto navesti i ostale učenike:

"Šimun Petar im reče: 'Neka Marija ode od nas, jer žene nisu dostojne života.'"

Time je Petar mislio da žene nisu dostojne duhovnog života, tj. duhovne poduke i prakse – čime je naprosto zastupao tada uobičajeno mišljenje. Isus je odgovorio laganom ironijom, pa znao je da je Marija posvećena duhovnoj praksi više od svih njegovih učenika, koji su velikim dijelom bili nepismeni i doskora bili jednostavni radnici i ribari.

Kako bi presreo Petrove seksističke predrasude, Isus je rekao da će Mariju pretvoriti u muško, kako bi, kao i prisutni muškarci, postala dostojna božanskog kraljevstva – čime je indirektno pitao jesu li oni, muškarci, zaista dostojniji od Marije. U prenesenom smislu, ovdje muško znači i "duhovno", a žensko "materijalno":

"Isus reče: 'Vidite, ja ću je voditi, kako bi je učinio muškom, da ona, kao i vi, postane živući duh. [Uzet ću je sa sobom u Božju sferu, onda više neće biti žensko, nego isti takav muški živući duh kao što ste vi.] Jer, svaka žena koja se učini muškom ući će u Kraljevstvo.'"

I nakon Isusovog raspeća i uskrsnuća, ovaj konflikt i dalje je postojao. Kraj Marijinog evanđelja donosi ovu scenu:

"Nakon što Marija to reče, zašuti. Ovo je bilo to što je Spasitelj rekao njoj. Ali, Andrija je govorio protiv nje i reče braći: 'Recite, što mislite o Marijinim riječima? Ja ni najmanje ne vjerujem da je Spasitelj to rekao. Jer ovo su strana učenja'. Javio se Petar, i pitao o Spasitelju: 'Treba li Spasitelj potajice govoriti jednoj ženi, pretpostaviti je nama i ništa ne otkriti? Što bi sad trebali učiniti? Trebamo li razmisliti i poslušati je? Je li se Spasitelj njoj priklonio, pred nama?'

Tad zaplaka Marija Magdalena i reče Petru; 'Moj brate Petre, što onda vjeruješ? Misliš li da sam to sama smislila u svom srcu, ili da lažem o Spasitelju?' Levi je umiri i reče Petru: 'Petre, ti si oduvijek nagao. I sad moram gledati kako ustaješ protiv ove žene kao da je protivnik (neprijatelj, đavao). Pa ako je nju Spasitelj opunomoćio za njene zadatke, tko si onda ti da je naprosto proglasiš ne­vje­ro­do­stoj­nom? Sigurno je Spasitelj jako dobro poznaje. Zato je nju volio više nego nas.'"

A taj Petar, tvrdi crkvena Biblija, jest stijena na kojoj je Isus sagradio svoju "Crkvu". Kada Petar kaže da žene "nisu dostojne toga da imaju život", ili, prema drugim prijevodima, da "žene nisu dostojne života", to je Petrova crkva u sljedećim stoljećima čak shvatila doslovno ...

Izgleda da je Isus uz sebe imao uzak krug posvećenika (Marija i druge žene, Josip iz Arimateje, itd., možda i neki od učenika, kao npr. Ivan), dok je družina učenika činila vanjski, egzoterični krug, što je Petra očito prilično ljutilo.

U Filipovom evanđelju nalazimo nedvosmislene dokaze o Isusovoj zemaljskoj ljubavi:

"Tri žene bile su uvijek uz Gospodina: njegova majka Marija, njegova sestra i Magdalena, koje se zvala njegovom "suputnicom". Njegova sestra, i majka, i suputnica zvale su se Marija." (32, 1-2)


"Spasitelj je volio Mariju Magdalenu više nego sve učenike. Često ju je ljubio u usta, što je učenike činilo ljubomornima, toliko da se gunđali. Pitali su: ' Zašto ti voliš nju više nego svih nas?' Spasitelj odvrati: 'Zašto vas ne volim tako puno kao nju?'" (55, 2-6)

Čak i danas bio bi skandal kad bi se muškarac, na ulicama Jeruzalema ili u židovskom krugu, usudio poljubiti svoju ženu pred drugima, o "životnoj saputnici" da se i ne govori. Ali Isus, mladi iscjelitelj i "ezoterik" činio je to prije dvije tisuće godina, izazivajući time nezadovoljstvo čak i kod vlastitih učenika. Isusov odgovor zvuči skoro kao da se zabavlja: "Što mislite, zašto ovu ženu volim više od vas muškaraca?"

Isus je volio Mariju Magdalenu i nije držao da je ispod njegova dostojanstva to i otvoreno pokazati. U ekstremno patrijarhalnom društvu tog vremena Isus je pokazao da božanska ljubav ne isključuje ljudsku ljubav. Bila je to otvorena provokacija; pa rečeno je da će takvo nepoštivanje društvenih i konfesionalnih dogmi biti od Boga kažnjeno – a svećenici su ustvrdili da su oni neupitni zastupnici Boga na zemlji. No Isus i Marija preskočili su prepreku umjetno nametnutih strahova: strah od svećenika, strah od prijetnji iz svetih spisa i strah od (navodnog) prokletstva. Očito, njihova ljubav nije oslabljena ili od Boga odbačena. Kad je hajka počela, Isus je otkrio svoju bezuvjetnu, čistu ljubav, kako prema svojim prijateljima, tako i prema agresorima. Kad je Isus bio razapet, Marija je pripadala nekolicini ljudi koji su ostali na njegovoj strani, dok se većina muškaraca (osim Ivana) zbog straha i sumnje sakrila. U tim trenucima najvećeg iskušenja, kad je sve izgledalo beznadno, ona i Isus morali su podnijeti zlurade primjedbe o njihovoj "nezakonitoj" i naizgled razorenoj ljubavi. Ipak, kako povijest pokazuje, njihova ljubav nije bila razorena, i nije mogla biti sasvim protjerana iz pamćenja ljudi.

Marija, Izida i gnoza

Marija Magdalena velika je zagonetka Isusove biografije. Evanđelja je opisuju kao grešnicu i bludnicu koju je Isus obratio istjerujući iz nje "sedam zlih duhova"; pripadala je ženama koje su Isusa podupirale svojim imetkom (Lk 8, 1-3). Nakon onog što smo vidjeli u apokrifnim evanđeljima, nameće se sumnja da su evanđelisti, odnosno rimski povjerenici kanona, Mariji Magdaleni namijenili poziciju "grešnice" kako bi potisnuli daljnja pitanja o njenom porijeklu i ulozi u Isusovom životu.

"Magdalena" ne znači ništa drugo do "Magdalenjanka; žena iz Magdale". Sporno je što se smatra pod Magdalom. Tradicionalne interpretacije Biblije drže da je Magdala isto što i ribarsko selo El-Mejdel na sjeverozapadnoj obali Genezaretskog jezera u Galileji. Međutim, ne znamo je li to izjednačavanje točno i da li se El-Mejdel u Isusovo vrijeme zaista zvao Magdala. Kod židovskog povjesničara Josipa Flavija, koji je živio samo par desetljeća nakon Isusa, El-Mejed se zvao sasvim drukčije, naime Tarikeja.

Drugo mjesto koje dolazi u obzir kao Magdala je grad Magdolum u sjeveroistočnom Egiptu, koji leži blizu granice s Judejom. Moguće da je taj grad isto što i grad Migdol koji se višekratno spominje u Starom zavjetu. Iskapanja su iznijela na svjetlo važnu grčko-egipatsku utvrdu iz 6.st. prije Krista.

Ali čak i da je Marija potekla iz Galileje, moramo biti svjesni da ta zemlja nije bila uporište judaizma. Farizeji u Jeruzalemu izražavali su se prezirno o galilejskoj zemlji, ne najmanje stoga što tamo nisu imali velikog utjecaja. Ona je tijekom mnogih stoljeća pripadala egipatskom teritoriju. Egipćani su tamo bili podigli Izidina svetišta, jer Izida je, između ostalog, bila i božica plodnosti. A Galileja je, zahvaljujući svom geografskom položaju i slatkovodnim jezerima, bila blagoslovljena velikom plodnošću. Egipatski utjecaji bili su zasigurno još vidljivi u Isusovo doba, pogotovo što je tada ta zemlja bila pod rimskom vlašću, a rimljani se u načelu nisu protivili "krivovjernim" kulturama.

Je li, dakle, Marija iz Magdale bila povezana s egipatskim školama misterija? Je li bila Izidina posvećenica? Je li ona bila žena koja je, u Simonovoj kući u Betaniji, Isusa pomazala skupocjenim uljem? Nardovo ulje u alabasternoj posudi – za posvećene jasan znak posebnog rituala. U Mt 26, 6-13 i Mk 14, 3-9 stoji samo da je to napravila "neka žena", ali je očito da je bila poznata svima prisutnima. U Iv 12, 3 otkriveno je da je "Marija" izvela taj ritual. I opet se nekoliko učenika diglo protiv te žene imenom Marija. Moglo se, dakle, raditi samo o Mariji Magdaleni (što je i potvrđeno od većine tumača Biblije). Isus je prihvatio taj ritual, kojeg njegovi učenici očito nisu razumjeli, ni najmanje se ne potrudivši da im ga objasni. Ali je obranio Mariju i čak rekao: dok se god svijet bude sjećao njega, Isusa, živjet će i sjećanje na tu ženu.


Tko god izvodi neki ritual, mora imati i autoritet da to učini. Marija je očito posjedovala ne samo novac za taj "luksuz", nego i položaj i iskustvo za izvođenje jednog kraljevskog rituala. Jer, tim ritualom Isus je postao Pomazanik, "Krist". Marija, dakle, nije bila tek jedna žena s ulice, već posvećena "krivovjerna" svećenica. I bila je najbliža Isusova povjerenica – i njegova "suputnica", što god to značilo, obzirom na mističnu pozadinu.

Kad Novi zavjet promatramo iz tog ugla, odjednom upadaju u oči elementi koji nisu židovski, nego "krivovjerni", kao npr. ovaj ritual pomazanja. Ili krštenje vodom koje je provodio Ivan "Krstitelj". Krštenje uranjanjem (hebr. tvila) nije bilo nepoznato u judaizmu. "Svakako, ovo uranjanje kod starih proroka nije bilo poznato u tom obliku. Ezekijel govori samo o polijevanju čistom vodom [...]" (Schalom Ben-Chorin: Bruder Jesus – Der Nazarener in jüdischer Sicht, München, 1967.) Ono što je Ivan činio nije, dakle, bilo tipično židovski. Međutim, u egipatskoj Izida-tradiciji krštenje vodom na Nilu bilo je jedan od osnovnih rituala posvećenja. Isto tako, i naziv "Sin Božji" u Egiptu je bio uobičajen za faraone i posvećenike, dok je za židovsko slušateljstvo predstavljao vrijeđanje Boga. Isus je i sam istaknuo da i Stari zavjet upućuje u tom pravcu:

"Nije li pisano u vašem Zakonu: 'Ja [Bog] rekoh i bogovi ste! Ako bogovima nazva kojima je riječ Božja upravljena – a Pismo se ne može dokinuti – kako onda vi onome kog Otac posveti i posla na svijet možete reći: 'Huliš!' – zbog toga što rekoh: 'Sin sam Božji!'"

Pa i židovski izvori (kratki spis Toledoth Yeshu i dijelovi Talmuda) kažu za Isusa da je bio pod egipatskim utjecajem. Isus je u svojim ranim godinama boravio u Egiptu i bio posvećen u "čarobnjaštvo" (tj. u ezoterijska učenja). Razlog za njegovo uhićenje i smaknuće bilo je to što je, kao lažni prorok, židovski narod zaveo čarobnjaštvom!

Nakon raspeća, Marija Magdalena pobjegla je u južnu Francusku, gdje je već mnogo Židova živjelo u egzilu. Kako je tamo kao Isusova suputnica prihvaćena, ne znamo. Ali, kod njenih nasljednika pojavila se zasebna struja kršćana, koji su od Crkve prozvani "hereticima" i "bezvjercima", a kasnije bili i krvavo progonjeni. U 11. st. došlo je do fuzije s Templarskim redom, čime je "infiltrirano" rimsko kršćanstvo. Pod patronatom bogatog Templarskog reda procvjetala su tajna umijeća, posebice "sveta geometrija", što se izvana očitovalo u zamjeni romaničkog stila gradnje karakteriziranog teškim, ravnim i mračnim crkvenim zdanjima, u izdužene, prozračne i ženstvene forme: gotičke katedrale. Još i danas je za povijest umjetnosti zagonetka kako je to "romanika" praktički bez prijelaza zamijenjena ovim genijalnim načinom gradnje.

Gotičke katedrale bile su prije svega hram za crnu Madonu s djetetom u krilu. Službeno, smatralo se da je to Marija s djetetom Isusom, što je za insajdere imalo dvostruko značenje: Marija, žena Josipa, s djetetom Isusom, ali i Marija Magdalena s djetetom od Isusa! K tome, bio je to i prikaz Izide s djetetom Horusom.

U tom svjetlu, razumijemo i zašto Isusovo učenje, kako je prenešeno u Filipovom evanđelju, ne zvuči biblijsko-dogmatski i crkveno, nego iznenađujuće "gnostički" i mistično, u izvornom smislu čak tantrički. Jezik ovih evanđelja je kriptičan i višeznačan, i često koristi simboliku ujedinjenja muškarca i žene. Ovo se u prvom redu odnosi na "sveto vjenčanje" i "Unio Mystica": sjedinjenje duše s Bogom. Istovremeno, primjena ove simbolike također pokazuje da ljudska intimnost nije bila ni prezrena, niti prokleta. Sjedinjenje i jedinstvo muškog i ženskog odnosi se na pomirenje duhovnog i materijalnog. To je put s različitim koracima posvećenja, koji svoj vrhunac ima u "sakramentu bračne ložnice".

"Dok Eva bijaše u Adamu, smrti nije bilo. Kad se odvojila od njega, nastala je smrt. Ako ona ponovo u njega uđe i on je prihvati, neće biti smrti nikada više. [...] Neka se žena sjedini sa svojim suprugom u bračnoj ložnici. Jer dvoje koje se ujedini u bračnoj ložnici više se neće odvajati. Zato se Eva odvojila od Adama, što se nije s njime sjedinila u bračnoj ložnici."

(71, 1-3; 79, 1-3)

"Što je zapravo uskrsnuće? Ono se događa kroz sakrament bračne ložnice. [...] Otac je Kristu u bračnoj ložnici dao Duha Svetoga [šehinu; Duh Sveti je na hebrejskom žen­sko!], i on je "nju" primio. Otac je boravio u Sinu, i Sin u Ocu. Tako je to u Kraljevstvu nebeskom."


(67, 6; 96, 1-3)

Ovo su Isusove riječi, kako su zabilježene i proslijeđene od svjedoka i apostola Filipa. Koga čudi što su crkveni vođe pokušavali ovo evanđelje potpuno povući iz prometa? To im je uspijevalo 1700 godina, ali je onda, na njihov bijes, opet pronađeno – znakovito – u Egiptu! (Službeni stav crkve prema ovom spisu kaže da se radi o kasnom sektaškom spisu gnostika, koji nije povijesno relevantan.) Sad kad poznajemo Filipovo evanđelje, možemo ostatke tragova tog ezoterijskog učenja otkriti i u četiri biblijska evanđelja. Isus je više puta koristio poredbu djevice i zaručnika (Mt 9, 15; 22, 30; 25, 1-12), a citirao je i Postanak 1, 27-31, gdje stoji da je Bog stvorio ljude na svoju sliku, kao muškarca i ženu, i da je Bog to djelo smatrao dobrim. A dodao je i da, zbog ljubavi, muškarac napušta oca i majku kako bi živio sa svojom suprugom. "Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja." (Mt 19, 6-7)

Usporedimo ovdje citirane riječi s Filipovim evanđeljem: "Neka se žena sjedini sa svojim suprugom u bračnoj ložnici. Jer dvoje koji se ujedine u bračnoj ložnici više se neće odvajati." Isus ovdje očito u prvom redu misli na duhovno posvećenje, a tek onda na društveni kodeks. To se pokazuje i kroz njegov razgovor s ženom iz Samarije koju je potpuno poštivao i s kojom se čak šalio – unatoč njenih pet razvoda!

Isusov osvrt na Postanak 1, 27-31 sadrži također jedan neortodoksni element. Kad se kaže da je Bog stvorio muškarca i ženu na svoju sliku, onda to ne znači ništa manje nego da sam Bog također ima "muški" i "ženski" aspekt. U židovskoj duhovnoj tradiciji to nije tajna, jer ona poznaje trojstvo Oca, Majke i Djeteta: Jahve, Šehina i "Malkut", stvaranje. U crkvenom tumačenju ovaj je misterij iskrivljen u mušku doktrinu Oca, Sina i Duha Svetoga. Hebrejska riječ Šehina podsjeća na sanskrtsku riječ Shakti, koja je također ime ženskog aspekta Boga, zajedno sa Shivom, muškim aspektom. Kad je Bog Otac i Majka, to se odnosi samo na stvaranje. Ispod toga nisu više Otac i Majka, već Ljubljeni i Ljubljena. Isto tako, i Bog kao apsolutna individualnost, kao jedinstvo dvojnosti, ima aspekte Ljubljenoga i Ljubljene, na što u vedskom otkrivenju ukazuje misterij Radha-Krišne. Također i Jahve i Šehina imaju te aspekte – a upravo tako i čovjek, stvoren na sliku Božju.

Što se konkretno podrazumijeva pod "sakramentom bračne ložnice", Filipovo evanđelje ne otkriva. Tipična značajka govora posvećenih jest simbolička višeznačnost koja ne niječe sam simbol. To čini iskaz kriptičnim i višeslojnim:

"Savršeni će poljupcem biti začeti i rođeni. Zato ljubimo jedno drugo, da budemo začeti milošću koja je u svakome od nas." (31, 1-3)

Ove su riječi nedvojbeno promišljene simbolički. Ali, jesu li samo simbolične? Poljupci Isusa i Marije bili su fizički (i javni), inače se njegovi učenici ne bi oko toga uznemiravali.

Ova intimna učenja nisu ni u kom slučaju imala za cilj propagiranje free sexa ili seksualne magije. S druge strane, jasno su pokazivala da seksualnost nije ništa loše ni grešno; u odgovarajućem odnosu muškarac-žena, ona je sveta: "milošću, koja je u svakom od nas."

"Veličajan je sakrament braka. Bez njega ne bi bilo svijeta. Jer postojanje svijeta ovisi o ljudima, a opstanak ljudi o vjenčanju. Promislite sada najprije o odnosu bez seksualnih primjesa [jer to je nebeski uzor]. On ima golemu snagu! Seksualne primjese samo su odraz. "

(60, 1-5)

"Proste, smrtne ljudske čulnosti ne trebaš se ni bojati, niti voljeti je. Ako se bojiš, ona je tvoj gospodar. Tko se boji, ona nad njim vlada. Tko je voli, ona ga sakati i opsjeda." (62,1-3)

"U ovome svijetu postoji sjedinjenje muškarca i žene, samo­do­pu­nji­va­nje snage i slabosti. U nebeskom svijetu, sjedinjenje je nešto drugo." (103, 1-2)

Kao što je već spomenuto, uništenje harmonije između muškarca i žene bila je glavna taktika mračnih sila u njihovu stremljenju ka zadobijanju moći nad svijetom. Isus nam je povjerio zašto oni to rade:

"Postoje muški i ženski nečisti duhovi. Muški žele općiti s dušama koje obitavaju u ženskim tijelima. Ženski žele općiti s dušama koje obitavaju u muškim tijelima. [...] Ali, kada vide ženu i muškarca jedno uz drugoga, ženski se duhovi ne mogu približiti muškarcu, ni muški duhovi ženi, a nitko od njih se to ne bi ni usudio. Tako, dakle, stoje odnosi između anđela i duhova i njihovih ljudskih odraza." (61, 1-3/8-9)


"Tko se zaodjene savršenom svjetlošću, toga nevidljive sile ne mogu vidjeti. Stoga mu ne mogu nanijeti nikakvu štetu. U sakramentu sjedinjenja, koji je sakrament bračne ložnice, privlači se ta svjetlost." (77, 1-3)

Opsjednutost nečistim duhovima postala je široko rasprostranjena boljka koja je prouzročila globalne međuljudske i psihološke smetnje, pa čak i duševne bolesti. Ipak, jedva da itko prepoznaje uzroke tih alarmantnih simptoma.

Tijekom mnogih stoljeća su muškarci i žene, uslijed manjka ljubavi i brige o sebi, postali izloženi najrazličitijim lošim utjecajima. Zbog ovakvog oslabljenja otvorila su se astralna i "inkarnacijska" vrata, čime je mračnim astralnim bićima pristup Zemlji višestruko omogućen. Mnogi ljudi, među ostalima i utjecajni global players na polju politike, ekonomije i religije pod utjecajem su tih duhova, ili su inkarnacije takvih bića. Budući da dolaze iz tamne pozadine, smatraju da je njihovo prirodno pravo vladati svijetom. Opsjednuti žele posjedovati. Oni su čak spremni napasti svjetlost, a i one koji svjetlost utjelovljuju. (Mt 10, 16-33; Lk 21, 7-19 itd.). Istodobno, Isus nas uvjerava: "Ne bojte ih se dakle. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti, ni tajno što se neće doznati." (Mt 10, 26)

Jedan od najvažnijih misterija kojeg treba otkriti jest božanski, oslobađajući potencijal muškaraca i žena, koji se razvija kada se sastanu u duhovnoj svijesti. Time bi bilo ukinuto prokletstvo koje već tisućljećima pritiska čovječanstvo. Ovdje smo sa samo dva primjera pokazali kako su hrabri muškarci i žene već na početku doba tame napravili korake ka prevladavanju tog raskola, a u današnje vrijeme poduzet će se mnogo daljnjih koraka u tom pravcu, među ostalima i oni koji se neće na prvi pogled prepoznati kao takvi. Ovo što slijedi je jedan, možda iznenađujući, primjer za to.

Muzička revolucija iz pedesetih godina

Kroz mnoga stoljeća, muškarci i žene otuđili su se jedni od drugih. Njihovo zajedništvo je, pomoću religijskih i svjetovnih sila, "programirano" i kontrolirano odgovarajućim društvenim pritiskom. Većina naroda nema ni duhovnu slobodu ni obrazovanje kako bi živjeli vlastitu duhovnost. Zahtijevalo se mnogo koraka u kulturnoj, muzičkoj i duhovnoj emancipaciji kako bi čovjek opet mogao pronaći "privatnu" slobodu, barem u "otvorenim" zemljama.

Promjene trendova rijetko dolaze od vladajućih sila; one dolaze od individua koje iz unutarnje inspiracije donose na svijet nove, kreativne impulse – a muzika je jedan od najintenzivnijih oblika izražavanja kreativnosti. Stoga su prijelazi iz jedne povijesne epohe u drugu uvijek praćeni, ako ne čak i inicirani, novim muzičkim stilovima. Jedan primjer za to nalazimo u pedesetim godinama 20. stoljeća, kada se društvo kroz novu muziku trajno promijenilo.

Nakon Drugog svjetskog rata mnogi mladi u odrastanju – djeca ratne generacije – nisu više bili voljni voditi život po vrijednostima "dobrograđanskog", muško–dominantnog društva. Ovo ne­za­do­volj­stvo proširilo se prije svega u SAD, jer tamo je vladalo autokratsko pobjedničko raspoloženje, dok su Europa i Japan bili izbombardirani i morali su se pomučiti za golo preživljavanje, uz hitnu potrebu ponovne izgradnje. U SAD je ratna napetost prošla, no i tamo je vladalo siromaštvo širokih razmjera; među bijelcima, a naročito među crncima. U tom melting pot-u bijela mladost probila je granice rasizma, a prva iskra planula je na muzičkom polju. Stapanjem boogie-a i rhytm'n'blues-a s bijelom country muzikom nastao je novi muzički stil, kojeg je u godinama 1953/54 razvio Bill Haley. Od 1954. taj stil se naziva rock'n'roll. Odrasli su bili šokirani time što su njihova djeca odjednom postala oduševljena "nigger" muzikom. Mnogi bijeli predstavnici religije započeli su ratni pohod protiv te "najnovije đavolje spletke" – svećenici, koji su deset godina ranije slavili masovna ubojstva atomskim bombama, ili u najmanju ruku šutjeli o njima.

Nova generacija probila je licemjerne fasade dogmatizma i nacionalizma, i kao "na poziv", odjednom su se mladi u cijeloj zemlji osjetili privučeni rock'n'rollu, počevši s nastupom Elvisa Presleya 1954. g. , koji je na mnoge imao uzdrmavajući inicijalni učinak. Pioniri ovog novog stila bili su talentirani mladići, koji, međutim, nisu stremili visokim virtuoznim i poetičkim uzletima, nego unutarnjoj neusiljenosti, kako bi se mogli izraziti onako kako se osjećaju. Pjevali su jednostavne tekstove o svom životu i svojim snovima. Prije svega, pjevali su pošteno o svojoj gorućoj želji: voljeti i biti voljen. Nisu se sramili ni cijelom svijetu pokazati da mogu plakati zbog ljubavnih jada li usamljenosti – što je za "jači spol" bilo nešto novo, jer su suze kod muškaraca do tada važile kao neugodna slabost.


U umjetnosti ovih mladića nije bilo ničeg intelektualnog i ničeg poetičnog u klasičnom smislu. Ono što su nesvjesno napravili bila je zamjena "lijeve polovice mozga" onom "desnom"; od glavom vođene muške polovice ("Što drugi misle?") ka intuitivnoj ženskoj polovici, čime je prizvan divlji i impulsivni potencijal u ljudima. Oni su pjevali iz "trbuha" , Elvis čak i iz kukova. I svi su mogli plesati i "izletjeti iz kože". Ono što su mladi slušatelji i slušateljice mogli iskusiti kroz ovu muziku bilo je za njih nešto posve novo, nešto što je u tom društvu dotad jedva postojalo: osjećaj ekstaze i oslobođenja.

Elvis Presley imao je devetnaest, Buddy Holly sedamnaest, a Ritchie Valens petnaest kad su počinjali, uz dva ili tri kolege muzičara, nastupati na pozornici. U tim počecima, pioniri su utjelovili istinski idealizam i bezbrižnu raspojasanost – i zabavljali se šokirajući uštogljene odrasle. Istovremeno, u srcima mladih progovorilo je nešto što je uvelike nadilazilo samu muziku i radost plesanja. Njihova karizma i utisak koji su ostavljali otkrivaju da se ovdje radilo o više nego samoj muzici. Ovdje su se "stare" duše sporazumjele da se istovremeni inkarniraju kako bi provele daljnji korak u transformaciji Zemlje. To nije bio ni prvi ni posljednji korak, no ipak jest jedan jako važan.

"Ljubav", od divljih songova, preko ljubavnih pjesama i balada do gospela, bila je glavna tema ove nove muzike, prije svega kod Elvisa Presleya (1935 - 1977). Je li on manjak ljubavi na Zemlji osjećao tako snažno zato što je u svijetu iz kojeg dolazi ljubav prirodni realitet? Da li se stoga "ovdje dolje" nikada nije zaista osjećao kod kuće, naročito u njegovim zadnjim godinama? Buddy Holly (rođ. 7. rujna 1936.) imao je dvadeset jednu, a Ritchie Valens (rođ. 13.svibnja 1941.) sedamnaest kada su 3. veljače 1959. poginuli u avionskoj nesreći, zajedno s pilotom i još jednim pjevačem, Jiles P. Richardsonom, poznatim kao "The Big Booper" (rođ. 24. listopada 1930.).

Naravno, ova muzika sama po sebi nije još značila "pro­svjet­lje­nje". I ne radi se o tome da se nekome ova muzika mora osobno sviđati. Međutim, tada su se otvorila vrata kroz koja su na mnogo načina učinila dostupnima nove putove. Sada je bilo moguće ostaviti za sobom površni materijalizam i puritanizam i pronaći jedan otvoreniji, slobodniji životni stil. Mnogi ljudi osjećali su se poraženi ovom novom slobodom, i zašli su u drugu krajnost, dekadentni hedonizam i nihilizam. Ali, u otvorenom polju između oba ekstrema postojala je također i mogućnost pronalaženja "zlatnog srednjeg puta", što je ponajprije bila (i jest) zadaća sljedećih generacija.

Danas je otvoren cijeli široki spektar: od dekadencije do transcendencije. Mi, na našim širinama, imamo slobodu, a i od­go­vor­nost, donijeti na Zemlju nove dimenzije svijesti, ljubavi i duhovnosti, prije svega u odnosu muškarca i žene (nakon pet tisuća godina potiskivanja). U velikim dijelovima svijeta muškarac i žena i danas podnose kontrolu vlastite obitelji, društva i religije. Kad god se čita, govori ili prakticira ono što ne odgovara zadanim misaonim obrascima, pa bilo to i u vlastita četiri zida, postoji opasnost da muž ili žena ode k roditeljima, svećeniku, vođi sinagoge ili džamije, k guruu ili predstavnicima partije (npr. u Kini) kako bi podnijeli izvještaj ili pitali je li "to" dozvoljeno.

U takvim predefiniranim društvima obiteljske strukture su uglavnom vrlo jake (jesu li i harmonične, drugo je pitanje), jer je socijalno okružje određeno kolektivom. Samohrane majke su u katoličkim zemljama, u islamu, judaizmu, hinduizmu, a i u ko­mu­ni­stič­koj Kini veliki izuzetak. Kolektiv stvara jasno definiran okvir u kojem svaki član ima svoju poziciju i sigurnost. Međutim, okvir također stvara jak društveni pritisak i ograničenje, koje tek rijetki nadilaze. U zapadnim zemljama taj je okvir u velikoj mjeri prevladan, što sobom nosi dezintegracije, ali i jedinstvene nove šanse. Utoliko je važnija svijest duhovne individualnosti, jer bez nje propuštamo ponuđene šanse, a ono što preostaje jest gubitak orijentacije i propast: stanje današnje "zapadne" civilizacije.

 


I još jednom: "Gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime ..."

Kad se u ovom poglavlju naglašava harmonija božanske i zemaljske ljubavi, time se ni u kom slučaju ne želi obezvrijediti duhovnost ljudi koji su u prošlim vremenima krenuli putem "odricanja", ili njime idu u sadašnjem životu. Pri tome, stoji tvrdnja da su se mnogi prijašnji redovnici i redovnice danas ponovo inkarnirali kako bi unaprijedili svoju cjelovitost.

Jer, božanska ljubav ne isključuje ljudske odnose ljubavi i intimnosti. Božanska ljubav, upravo stoga što je bezuvjetna, ne ovisi o vanjskim okolnostima i dogmama. Ona se ne ograničava na celibatne i puritanske načine života. Kad se dvoje ljudi nađu u istinskoj ljubavi, omogućuju stvaranje energetskog polja koje je na našoj Zemlji vrlo rijetko. Ali, to je ta energija ljubavi koju majka Zemlja danas tako hitno treba. I u ovome leži zadatak duhovno probuđenih ljudi: da raspoloživu slobodu znaju ispravno upotrijebiti.

Ljudi koji sami sebe vole onakve kakvi uistinu jesu (= 'Ja jesam'-svijest), mogu i ostale voljeti onakve kakvi oni uistinu jesu: vječne, božanske individue. Muškarci i žene koji žive u toj svijesti osjećaju svoju unutarnju povezanost i jedinstvo s Bogom i tako prepoznaju vlastitu individualnost. Oni su cjeloviti i duhovno samostalni ljudi, jer istinska ljubav ne treba ništa i ne traži ništa.5

Ljubav je uvijek ista snaga, ali se otkriva u beskrajno mnogo oblika: kao ljubav prema Bogu, ljubav prema bližnjemu, ljubav prema partneru i vlastitoj djeci, ljubav prema prijateljima i, nešto drukčija, prema neprijateljski nastrojenim ljudima.

Poseban izazov i ispit zrelosti jest živjeti s jednim čovjekom zajedno, "kožu uz kožu". U većini kultura je točno zadano kako takav suživot treba izgledati. Pitanje je sad: Kako bi razvijali takav suživot kada više ne bi postojale zadane fiksne strukture, podjele uloga i pravila ponašanja?

Kao što je izloženo u ovom poglavlju, ovdje yuga-dharma, duhovno zajedništvo, dobiva osobito značenje. Jer upravo nova sloboda omogućuje muškarcu i ženi da se uvijek iznova sretnu u jednom mirnom, svetom "vrijemeprostoru". Već dvije osobe dovoljne su da stvore "Krug svjetlosti". I ništa nema revolucionarnije u tami od puštanja svjetlosti unutra. Time će se i sve u vlastitom životu – ljubav i prijateljstvo, uzajamno povjerenje, obitelj, unutarnja snaga i zajednička kreativnost, intimnost, medijalnost, itd. – proširiti u nove dimenzije.

Kao duhovno zreli ljudi, danas više ne trebamo institucije i lože, kao ni tajne muškarac-žena rituale u skrivenim podrumima misterija, kako bi se klanjali "ženskom božanstvu". Mi smo danas slobodni da, bez utjecaja tajnih loža i konfesionalnih dogmi, yuga- dharmu primijenimo u svom životu, u dvoje ili u širem krugu. Jedan "Krug svjetlosti" ne isključuje mogućnost da se paralelno i s drugim ljudima ne stvori veći Krug. U konkretnom primjeru to može izgledati tako da se dva ili tri "posvećena" para okupe u četvero ili u šestero kako bi zajedno meditirali, posvetili se tišini, primili unutarnju riječ, itd. Svaka konstelacija ima svoju vlastitu, jedinstvenu kvalitetu.

Što više ljudi iskusi unutarnje posvećenje, to se više može ispuniti ono što je davno prorečeno: "Ništa nije skriveno što se neće otkriti.", pogotovo misterij božanskog potencijala žensko-muške harmonije. Ako se ovaj potencijal oživotvori, promijenit će se lice svijeta.

Već danas možemo vizualizirati tu budućnost: harmonične međuljudske odnose; odgovarajuće praćenje i školovanje djece, počevši sa svjedočenjem duhovne ljubavi (kao jednog od mnogo aspekata "sakramenta bračne ložnice"); društvo u kojem svaka generacija ima bogosvjesne muškarce i žene koji se kao roditelji i praroditelji uzajamno podupiru, i koji će političke, ekonomske i društvene pozicije napustiti kao uzori i pioniri nove epohe.

U takvoj čudesnoj atmosferi mogu se otkriti i svi drugi misteriji koje trebamo spoznati, a sam svijet postat će "bračna ložnica", spreman za vjenčanje Neba i Zemlje.

Sve ovo počinje time da se pojedini ljudi sastanu kako bi zajedno u tami stvorili otok svjetlosti i ljubavi. Kako nam povjerava Filipovo evanđelje, snagom ovog jedinstva možemo k sebi privući "savršenu svjetlost", a "tko se zaodjene savršenom svjetlošću, toga nevidljive sile ne mogu opaziti".

5 ^Zamislite kad bi u jednom patrijarhalnom sistemu žena rekla svome mužu: "Ovdje sam, ne zato što te trebam, nego zato što te volim. Ne trebam te. Volim te. No upravo to znači jedinstvo u ljubavi: biti povezan, bez da se bude vezan. Jedino se ljubav množi kad se dijeli. Zato se kaže: Prava ljubav daje. Ona ne treba ništa i ne traži ništa.

Sažetak

  • Značajke prolaznosti su mladost, ljepota i zemaljska ljubav, stoga dualizam tvrdi da su to zamke "đavola", ili "maya" – sa svim posljedicama koje su već izložene ("pragmatični realizam" itd.). No, prolaznost jest "realitet" samo onda kad se čovjek identificira s linearnim vremenom – a to je maya!
  • U svim dijelovima živi čežnja za Cjelinom. U čistom obliku to nije ništa drugo do ljubav, koja se može izraziti na svim nivoima: "Ljubi Boga, ljubi sve Božje dijelove, i ljubi samoga sebe, jer i ti si isto tako dio Boga". Božanska ljubav, dakle, ne isključuje, već uključuje ljudsku ljubav!
  • Danas živimo u vremenu preokreta u kojem se mora dogoditi iscjeljenje, a ono se počelo provoditi još od početka doba tame i odvija se na najrazličitije načine, ali cilj je uvijek isti: samospoznaja, nalaženje unutarnje cjelovitosti i vanjske harmonije.
  • Najraniji primjer para koji je u doba tame istupio kako bi promijenio zadani kurs bili su Ehnaton i Nefertiti. Oni su u Egiptu željeli provesti reformu kako bi iznova ukazali na božansku pozadinu tradicionalnog "mnogoboštva". Svi (pravi) bogovi, aspekti su jednog apsolutnog Boga, kojeg je Ehnaton nazvao Aton. Ova "Aton-svijest" izostala je kod većine tadašnjih svećenika koji stoga nisu nadišli koristoljubivo, ritualističko i često materijalističko – magično bogoštovanje. Unatoč Ehnatonovoj duhovnoj orijentaciji, on i Nefertiti ostali su faraoni u klasičnom smislu, sa svim legitimnim ovlastima moći i reprezentativnim ulogama. Kad je mladi faraon obznanio svoje, svećenici i njihovi saveznici reagirali su intrigama, kletvama i zavjerama. Ipak, u Ehnatonovoj pjesmi Suncu nigdje ne nalazimo ratni zov protiv bogova, ili dualizam u Božje ime (u smislu "nema drugih bogova osim mene"). Istinsko Apsolutno ne stoji u suprotnosti s Relativnim.
  • Da božanska ljubav ne isključuje ljudsku, osobito jasno pokazuje primjer Isusa i Marije Magdalene. Ali pošto su Crkva i lože mislili drukčije, Crkva nije htjela prihvatiti Isusovu ljudsku ljubav, niti lože Isusov božanski identitet. No to što je upravo jedno visoko (ili najviše) svjetlosno biće ovog Univerzuma u svojoj zemaljskoj inkarnaciji krenulo putem ljubavi i mističnog posvećenja – sve do manifestacije svjetlosnog tijela ("uskrsnuća") – onima koji vide pokazuje koliko je oboje važno.
  • Budući da su za praktično ostvarenje globalne transformacije ljubavi i harmonija ("jedinstvo") muškarca i žene esencijalni, to je bila glavna tema ovog poglavlja, ilustrirana s nekoliko instruktivnih primjera iz svjetske povijesti. To što danas imamo slobodu tu ljubav i harmoniju tematizirati, pa i praktično ostvariti, neovisno o diktatu i indoktrinaciji, posljedica je kulturne (i muzičke) revolucije nakon Drugog svjetskog rata. Da li i u kojem obliku "zapadna" civilizacija ovu slobodu koristi, drugo je pitanje.
  • Baš kao što dijete koje ne dobiva roditeljsku ljubav trpi štetu na duši, tako ni odrastao čovjek koji ne doživi cjelovito-međuljudsku ljubav ne može postati istinski zreo i samostalan. "Cjelovite" ljude Zemlja treba hitnije nego ikad, inače će čovječanstvo zaglaviti u dogmatizmu i materijalizmu. Jedan ključ za to duhovno oslobođenje jest unutarnje posvećenje, u kojem "dvoje ili troje" u atmosferi svetosti primaju ono što su sami stvorili.

 

Treći dio ove knjige počinje pitanjem: Ako je duhovna individualnost realnost, što to za nas znači u praktičnom životu? Prvi odgovor bio je da smo kao duhovne individue uvijek povezani s božanskim jedinstvom, tj. Bogom i bogosvjesnim svjetlosnim bićima. Ovo je vodilo temama "unutarnjeg posvećenja" i "božanske i zemaljske ljubavi".

Međutim, spoznaja da smo duhovne individue ima – uz značenje za naš osobni život – i jedno univerzalno značenje koje obuhvaća svaki aspekt ljudskog znanja, od prirodnih znanosti, preko istraživanja povijesti, sve do religije, naime: da nismo nastali putem materijalne evolucije, ali ni djelom antropomorfnog Boga koji je prvog čovjeka modelirao u glini i iz njegova rebra stvorio sljedećeg čovjeka, prvu ženu.

Ipak, mi ljudi (i sva ostala živa bića) imamo porijeklo. Ako nismo nastali materijalnom evolucijom, kako onda jesmo? Koji je bio duhovni scenarij postanka života i porijekla vrsta?

Dakle, kako su ljudi došli na Zemlju? Na ovo pitanje danas zapravo dobivamo samo dva odgovora: jedan potječe iz tabora znanosti i može se obuhvatiti pojmom "darvinizam", odnosno "teorija evo­lu­ci­je". Drugi potječe iz tabora kreacionista koji zastupaju biblijsku teoriju stvaranja. (Pri tome su kreacionisti, već prema prigodnim inter­pre­ta­ci­ja­ma Postanka, podijeljeni u različite tabore; jedan takav tabor je islam koji također proizlazi iz biblijskog Postanka s Adamom i Evom).

Ovdje u 10. poglavlju razmatramo prije svega ova dva temeljna modela objašnjenja, jer oba sadrže važne djelomične istine koje, međutim, tek na višoj razini dobivaju svoj istinski smisao. Dakle, prvo ćemo promotriti kako to nije bilo, kako bi se time otvorili za daljnje modele objašnjenja.

Darvinizam: Život je nastao iz materije?

Kako je izloženo u 2. poglavlju, darvinistička teorija evolucije proizašla je iz materijalističkog svjetonazora. Ona tvrdi da su život i svijest produkt materije; sve u našem svijetu, pa i svi fenomeni života, daju se objasniti zakonima materije. Ako bi postojao ijedan fenomen koji se ne da objasniti, čitav bi se materijalistički svjetonazor urušio. Stoga je razumljivo da njegovi predstavnici pri svakom ukazivanju na "neobjašnjive fenomene" reagiraju vrlo iziritirano i agresivno. Nasuprot tome, rado i često tvrde da je teorija evolucije u međuvremenu dokazana, nijedan "ozbiljni znanstvenik" danas više o tome ne dvoji.

Međutim, pri kritičkom promatranju teorije evolucije pokazuje se da ona nije dokazana ni na jednom stupnju!

Porijeklo života: Slika svijeta evolucijske teorije polazi od jedne nedokazane pretpostavke, naime: "Na početku bijaše materija, jer ne postoji ništa osim materije". Činjenica da je svijet danas pun života mora se stoga objasniti "nastankom života iz anorganske tvari". To znači: nakon hipotetskog Velikog Praska iz pramaterije je nastalo mnoštvo galaktičkih spirala, u kojima su iz prasunaca, vrtloženjem materije, nastale planete. Jedna od tih planeta je Zemlja, koja se početno sastojala samo od užarene tvari. Kad se ova ohladila, pomoću kiše je nastalo lavino blato koje se proširilo u pramore. U tom pramoru trebale bi sada putem slučajnih anorgansko-kemijskih reakcija nastati prvi organski spojevi, a ti prvi spojevi trebali bi stvoriti prve žive jednostanične organizme.

Kao dokaz za to izvedeni su laboratorijski eksperimenti (zaključno s Miller-Urey eksperimentima 1953. g.) u kojima je bilo moguće pomoću električnog djelovanja iz anorganskih spojeva stvoriti organske, posebice aminokiseline, koje su temeljna građa proteina. Kada su objavljeni rezultati Miller-Urey eksperimenata, rečeno je da se građevni elementi života mogu umjetno proizvesti. To je ipak blef, jer aminokiseline nisu građevni element života, nego tek jednog temeljnog sastojka organske tvari. Organska tvar – a pogotovo živa stanica – sastoji se od puno više nego samo aminokiselina. U "najboljem" slučaju, iz takvog materijalnog procesa može nastati mrtva stanica, ali ne i živuća!

Pretpostavka da su iz slučajnih atomskih spojeva u "prajuhi" nastali živući jednostanični organizmi je dakle jedno materijalističko vjerovanje. Međutim, to vjerovanje nema niti teoretsku utemeljenost, jer je pomoću statističkih izračuna vjerojatnosti odavno dokazano da slučajni nastanak kompleksnog organskog spoja iz anorganske tvari nije moguć – pritom se mora naglasiti da je organski spoj još daleko od živućeg organizma.


Materijalizam postulira jednadžbu: organsko tijelo = živo biće. Ako bi živuće tijelo zaista bilo tek (kvantno)mehanička materijalna struktura, znanstvenici bi morali biti u stanju stvoriti u laboratoriju npr. sjemenku. Kemijski sastojci jedne sjemenke odavno su poznati. Dakle, moralo bi biti moguće te sastojke tako umjetno sastaviti, da iz njih nastane sjemenka sa sposobnošću klijanja. Ili još jednostavnije: prepolovimo jabuku i zamolimo cjelokupnu svjetsku znanstvenu elitu da te dvije polovice ponovo spoji. To bi naime moralo biti moguće, ako je organsko tijelo samo rezultat mehaničkih funkcija materije.

Pretpostavka da su živući organizmi nastali iz materije je dakle nedokazano (i apsurdno) vjerovanje.

Višestanični organizmi nastali su iz prvih jednostaničnih: Čak i ako uzmemo kao važeću pretpostavku da je jednostanični organizam nekako nastao iz materije, time još nismo riješili problem. Statistika kaže da je makar i jednokratni nastanak kompleksne životno sposobne stanice iz organske tvari nemoguć. Pa čak da se ta nemogućnost i dogodila, imali bi jednu jedinu stanicu usred životu nenaklonjenog pramora. Ta jedna stanica brzo bi opet uginula i nestala – i jedna nemoguća slučajnost nije ništa postigla. Prema darvinističkom scenariju je, međutim, pramore vrvilo jednostaničnim organizmima. Ovdje taj scenarij postaje upravo smiješan, jer bi i svi ostali morali slučajno nastati iz materije. Pa čak i ako je odjednom bilo mnoštvo jednostaničnih organizama, razvoj bi stao na tome. Jednostanični organizmi koji se dijele ostaju jednostanični – sve do danas.

Unatoč tome, materijalističko vjerovanje tvrdi da su se jednostanični organizmi "nekako" razvili ili spojili, pa su iz toga nastali višestanični: prvi primitivni biljni i životinjski oblici. Međutim, ne postoji niti jedan teoretski model koji bi pokazao kako se to moglo dogoditi.

Pretpostavka da su iz jednostaničnih organizama nastali višestanični također je nedokazano vjerovanje bez ikakvog temelja.

Iz primitivnih višestaničnih organizama nastali su viši oblici života: Ono što je već na relativno jednostavnoj razini jedno- i višestaničnih organizama nemoguće, bit će još više nemoguće na razini viših oblika života. Višestanični organizmi trebali su se razviti u meduze i ribe s hrskavicom, a primitivne alge u različite više biljne organizme. Ni ovdje nema teoretskog modela koji bi pokazao kako se to moglo dogoditi.

Iz amfibija su nastali reptili, iz reptila ptice i sisavci: Prema evolucijskoj teoriji, pokretačka sila evolucije je genetska promjena u malim koracima, koja se zbraja milijunima godina. Genetske promjene su, međutim, uvijek slučajni izdvojeni događaji. Pri svakom razmnožavanju jajne i sjemene stanice se spajaju i počinju se eksponencijalno dijeliti. Pri svakom dijeljenju stanice DNK se mora udvostručiti i proslijediti objema novim stanicama. Ako se kod dijeljenja dogodi greška pri kopiranju (npr. zbog radioaktivnog ili kozmičkog zračenja), genetska informacija će se oštetiti, što znači da će najmanje jedna sekvenca gena biti poremećena. Ovo je usporedivo s tekstom knjige na kompjutorskom monitoru: ako dođe majmun i slučajno dograbi tipkovnicu, koliko velika je vjerojatnost da se ispravni redoslijed slova neće greškom prekinuti? Kolika je vjerojatnost nastanka makar i jedne bolje riječi, kompliciranije rečenice? A nema kompliciranijeg teksta od genetskog koda. Vjerojatnost je ravna nuli, prije svega imajući u vidu činjenicu da se taj slučaj morao dogoditi milijunima puta.

Ipak, upravo tu nemogućnost pretpostavljaju teoretičari evolucije: kod određenih reptila došlo je do "malih promjena gena", iz čega su se polako razvili prvi sisavci. Ali, tijela reptila i sisavaca temeljito se razlikuju: jedni nesu jaja, drugi ne. Kako je "polako" i"korak po korak" do toga trebalo doći? "Netko" je ili reptil ili sisavac. Međutim, prema teoriji evolucije morali su postojati i međuprijelazi u svim varijacijama: živa bića koja su 90% reptili, a 10% sisavci, takva koja su 80% reptili, a 20% sisavci, itd. Ili se iz jednog reptilskog jaja odjednom, bez prijelaza, izlegao jedan sisavac? Sve i kad bi se tako dogodilo, teško da bi se dogodilo dvaput. Jadni abort skončao bi bez partnera, a s njim i cijela budućnost sisavaca.

Pretpostavka da su se amfibije razvile u reptile, ili reptili u sisavce, je dakle nedokazano vjerovanje, koje je skoro smiješno. Ipak, taj apsurd danas se posvuda uči i propagira, u osnovnim i visokim školama, u masmedijima, kroz stručnu literaturu i popularno-znanstvene publikacije.

Makroevolucija putem biranja gena: Biologija poznaje sistematičnu podjelu na carstvo, razred, red, porodicu, rod i vrstu, pri čemu se svaka vrsta još dijeli na rase. Tako npr. postoji vrsta "pas" i mnoge rase pasa.


Nastanak bioloških carstava (životinjskog i biljnog) i odgovarajućih klasa, razreda, redova, porodica, rodova i vrsta predstavlja makroevoluciju. Promjene unutar jedne vrste i posljedični nastanak rase predstavljaju mikroevoluciju.

Razlika između amfibija, reptila i sisavaca spada u makro­evo­lu­ci­ju. Teoretičari evolucije, međutim, makroevoluciju uvijek ilustriraju primjerima iz mikroevolucije, npr. uzgojem psećih rasa. To bi bio primjer "evolucije pred našim očima". No i ovaj argument je blef! Kad se želi dobiti neko novo obilježje rase, npr. određena karakteristika krzna ili oblik tijela, to zahtijeva komplicirani tijek uzgoja, koji u prvim koracima uključuje i točno izračunato sparivanje, jer željeno rasno obilježje najprije ima samo jedan primjerak. Kada bi se taj jedan primjerak tek tako pario s drugima iste vrste, ubrzo bi novo rasno obilježje nestalo.

Postavimo ovu dilemu na razinu makroevolucije! Negdje se izlegao reptil s genetskom greškom zbog koje se npr. neki dijelovi krljušti mijenjaju u nešto nalik perju (pa tvrdi se da su ptice nastale od reptila). Taj jedan primjerak brzo bi bio odbačen, ako ne i ubijen. Čak i kad novo obilježje ne bi značilo nedostatak, kad bi dakle taj unikat našao partnera za parenje, slučajno nastala "greška" opet bi se brzo izgubila. Jer, partner unikata nema to obilježje, a potomci proizašli iz takve veze mogli bi se pariti samo s običnim pripadnicima vrste. Kako se novo obilježje ne bi izgubilo, čak i na razini mikroevolucije potreban je ciljani slijed uzgoja – da se i ne govori o tobožnjim promjenama na makroevolucijskoj razini.

Pretpostavka da promjene na makroevolucijskoj razini nastaju slučajnim genetskim promjenama također je nedokazano vjerovanje s izraženo komičnom komponentom – kad se ti postulirani razvojni koraci i prijelazni oblici jednom pokušaju konkretno zamisliti.

Razvoj čovjeka iz primata: Nastanak čovjeka za teoretičare evolucije predstavlja poseban problem, jer ovdje ne dolazi do promjene samo na makroevolucijskoj razini, već se pojavljuje svijest i mišljenje, kao i ratio i religio. Uobičajeno objašnjenje kaže da su primitivni hominidi razvili "višu svijest" kad je njihov mozak postao dovoljno velik za to.

Ovo materijalističko vjerovanje temelji se na dvjema dogmama: 1) slučajnim genskim promjenama čovjek je dobio veći i kompleksniji mozak, i 2) svijest je nusproizvod mozga. Na temelju ovih dogmi teoretičari evolucije onda objašnjavaju nastanak vjerovanja u onostrano i iz toga izvedene mitove i religije, čime sa svoje strane stvaraju novi (pseudoznanstveni) "mythos". On kaže sljedeće: Kad se, zbog slučajno nastalog većeg mozga, kod hominida odjednom pojavila viša svijest, rani homo sapiens je spoznao da mora umrijeti i smrću zauvijek nestati. Potresenost vlastitom prolaznošću navela ga je da zamišlja kako mrtvi suplemenici i parnjaci nisu naprosto mrtvi, već žive u onostranom. Ova iluzija ojačana je time što je homo sapiens zbog većeg mozga sad mogao i sanjati, a u snu su mu se katkad ukazivali preminuli koje je ranije poznavao. Ovo je vodilo vjerovanju primitivnog čovjeka u život poslije smrti! Iz toga su onda nastale razne ideje o onostranom i kultovi, a iz njih religije.

Tako religija u ovom materijalističkom modelu nije ništa drugo do izmišljotina ljudi – samoobmana kako bi se pronašla utjeha, jer rani čovjek još nije bio dovoljno jak i "prosvijetljen" da bi mogao podnijeti ultimativnu posljedicu "materijalističke istine", naime da je život neutješan, besmislen i bezbožan. Time se zatvara pakleni krug materijalističke argumentacije i ostavlja ljude da padnu u tome primjereni nihilistički svjetonazor.

Je li religija uistinu jeftin pokušaj pronalaženja utjehe u nemilosrdnom svijetu? Je li svijest zaista samo funkcija mozga?

Pretpostavka da je čovjek evolvirana životinja, a da je svijest produkt dovoljno velikog mozga, također je nedokazano vjerovanje koje se zasniva na materijalizmu, a počiva na gore opisanom, apsurdnom načinu razmišljanja.

Dakle, potrebno nam je objašnjenje koje izbjegava sve ove greške u mišljenju i uzurpacije i koje je zadovoljavajuće za sve fenomene života koje posvuda možemo vidjeti.

Najglasnija kritika evolucije stiže iz tabora kreacionista. Ali, kao što će se pokazati u sljedećim izlaganjima, i oni podliježu unaprijed stvorenom mišljenju. Kao što je darvinizam materijalistički, tako je kreacionizam dualističko-dogmatski. Naposljetku su oba tabora dogmatična, svaki na svoj način, i oba su apsolutistička, proglašavajući važećima samo vlastite, odnosno biblijske (ili kuranske) interpretacije svijeta.


Cjelovito razumijevanje praznanja

Zadovoljavajuće objašnjenje mora dakle nadići darvinizam i kreacionizam, a istovremeno obuhvatiti u sebi dijelove istine iz oba tabora. Kao što će se pokazati, time ne tražimo ništa drugo nego praznanje čovječanstva, onako kako su ga ljudi shvaćali prije nego su ga krivotvorile materijalističke i pseudoreligiozne ideologije. Danas imamo mogućnost to praznanje nazrijeti ne samo mitski, već i logički, i mito-logički ga odgonetnuti.

I darvinizam i kreacionizam sadrže važne elemente koji mogu biti od pomoći pri traženju praznanja. Stoljećima je kršćanstvo sve "ino"- ili "krivovjerce" krvavo progonilo. Zato je bilo potrebno prekinuti taj biblijsko-fundamentalistički progon, a to se dogodilo kroz renesansu, prosvjetiteljstvo i znanstvenu revoluciju. Darvinizam je otvorio prostor za nove perspektive i čovjek se smio opet odvažiti na hrabro promišljanje van religijsko-dogmatskih granica. To što je čovječanstvo tada skrenulo u drugu krajnost leži u prirodi stvari, jer jedna krajnost uvijek priziva drugu. Stoga se ni danas ne smije ograničiti samo na darvinizam, već primijeniti novu slobodu za pronalaženje još obuhvatnijih saznanja.

Kreacionizam opet nudi najbolju kritiku darvinističkih i neodarvinističkih teorija i jasno pokazuje da stvaranje nije moguće bez jedne više svijesti, bez višeg izvora "informacija", a taj izvor naposljetku je Bog, u "osobnom", odnosno individualnom smislu. Nažalost, alternativni model kreacionizma također je vjerovanje koje počiva na vrlo problematičnim temeljima.

Ako razumijemo koji su istiniti i neistiniti dijelovi oba ekstrema, vrata su otvorena za cjelovito razumijevanje praznanja.

Razne struje kreacionizma

Pojmom "biblijski kreacionizam" obuhvaćene su sve njegove struje koje nastanak Kozmosa, Zemlje i čovječanstva objašnjavaju biblijskim Postankom. Kao što je već spomenuto, i kreacionistički tabor je višestruko podijeljen. Načelno se mogu razlikovati tri sljedeće struje:

  • Young Earth kreacionisti vjeruju da je Bog stvorio svijet u šest dana, što se prema njihovoj interpretaciji Postanka dogodilo prije 7000 godina; Bog je tad stvorio cijeli Svemir, "Nebo i Zemlju", u jednom jedinom činu stvaranja "iz Ničega". Creatio ex nihilo, "stvaranje iz ničega", temeljna je točka njihove vjeroispovijesti.*
  • Old Earth i Day-Age kreacionisti vjeruju da je Bog stvorio svijet onako kako opisuje biblijski Postanak, no oni "dane" stvaranja interpretiraju kao duge stvaralačke faze (jedan dan = jedna epoha).
  • Gap kreacionisti vjeruju da je između svakog čina stvaranja postojala duga pauza (engl. gap, "džep"). Ciklički razvojni periodi kroz božansko "Neka bude" postupno su doveli do kozmičke hijerarhije.

Međusobna podijeljenost kreacionista odnosi se prije svega na Young Earth kreacioniste koji smatraju da su drugi krivo protumačili Bibliju i ušli u kompromise s đavolskim duhom darvinizma. U skladu s tim, "Nema kompromisa" je i bojni poklič koji su Young Earth kreacionisti napisali na svojoj zastavi. Oni su objavili rat darvinizmu i žele da se u školama Young Earth kreacionizam poučava ravnopravno s njim. Obzirom na činjenicu da darvinizam ni na koji način nije dokazan, to nastojanje je razumljivo i legitimno, no nažalost je djelovalo tako da je javnost stekla dojam kako biti kritičan prema evoluciji automatski znači kako se mora vjerovati u stvaranje prije 7000 godina.

U širem smislu kreacionist je svatko tko ne vjeruje u materijalistički scenarij evolucije i uvjeren je da je materiju stvorila i oblikovala apsolutna inteligencija i individualnost. Young Earth kreacionisti su ponajviše bili ti koji su svojom "beskompromisnošću", odnosno svojim apsolutizmom, izazvali raskol među kreacionistima i vjeru u stvaranje (neželjeno) napravili smiješnom pred javnošću. Po toj osnovi nameće se jedno kritičko razmatranje Young Earth kreacionizma. Dakle, kad se u sljedećem tekstu govori o "krea­cio­nis­ti­ma", to se prvenstveno odnosi na njegove predstavnike.

* ^Ovdje se može svrstati i fundamentalistički islam. Zato npr. piramide u islamskom Egiptu ne smiju biti starije od službenih 4500 godina.

Je li svijet nastao prije 7000 godina?

Pretpostavka da se cijelo stvaranje dogodilo prije oko 7000 godina temelji se na tome što su, prema Bibliji, tada stvoreni Adam i Eva. Knjiga postanka navodi sve potomke Adama i Eve po imenu i trajanju života. Genealogija se da odrediti od Adama i Eve preko Noe, sve do Abrahama, a od Abrahama preko Izaka i Jakova sve do Isusa. Evanđelje po Mateju navodi liste Isusovih prethodnika koje idu unazad sve do Abrahama, a Evanđelje po Luki spominje drukčiju listu koja vodi do Adama.

Pri istraživanju biblijskih opisa stvaranja važno je znati da je u 1. Knjizi Mojsijevoj (nazvanoj "Postanak") stvaranje ljudi opisano dva puta.

Prvi opis nalazi se u 1. poglavlju Postanka, u okviru Izvještaja o stvaranju:

"I reče Bog: 'Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična' [...]. Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. [...] I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro. Tako bude večer, pa jutro – dan šesti."

(Post 1, 26-31)

Drugi opis nalazi se sasvim na kraju Izvještaja o stvaranju (od Post 2, 4). To je priča o stvaranju Adama i Eve; ona vodi preko pada u grijeh do Noe i Potopa:

"Kad je Jahve, Bog, sazdao nebo i zemlju, još nije bilo nikakva poljskoga grmlja po zemlji, još ne bijaše niklo nikakvo poljsko bilje, jer Jahve, Bog, još ne pusti dažda na zemlju i nije bilo čovjeka da zemlju obrađuje. Ipak, voda je izvirala iz zemlje i natapala svu površinu zemaljsku. Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša."

(Post 2, 2-7)

Za kreacioniste je ovaj drugi opis osvrt na 1. poglavlje Postanka, u kojem se sad detaljno opisuje kako je Bog šesti dan stvorio ljude. Međutim ovo viđenje je vrlo sporno, jer nije sasvim jasno da je drugi opis zaista samo podrobnije ponavljanje šestog dana. Prvo, iz samog biblijskog teksta to se ne vidi jasno, i drugo, daju se ustanoviti neke različitosti, pa čak i proturječja. Na primjer, u Izvještaju o stvaranju Božje ime glasi Elohim, a u opisu Adama i Eve, Jahve. Post 1 kaže da je Bog stvorio biljke trećeg dana. Ali, u Post 2 naglašeno je da u vrijeme stvaranja Adama i Eve na Zemlji još nije bilo vegetacije.

Kreacionisti ovdje odgovaraju kako to nije proturječje, jer u Post 2, 8 stoji da je Bog zasadio Rajski vrt, i tamo "nikoše svakovrsna stabla"; dakle, to nije bilo novo stvaranje nego ponovni zahvat Boga na već izvršeno stvaranje.

Na to se opet može uzvratiti da je Bog prvog dana (tumačeći doslovno) stvorio Univerzum, i u njemu samo Zemlju. Trećeg dana stoji: "Neka proklija zemlja zelenilom".

Tek četvrtog dana Bog je stvorio druga nebeska tijela, napose Sunce i Mjesec. Dakle, Zemlja je bila zelena bez Sunca i Mjeseca! Prema interpretaciji kreacionista to pokazuje da su sva nebeska tijela stvorena tek po uzoru na Zemlju; ona su svjetla na nebu, a nipošto mjesta nekog "vanzemaljskog" života. – Sunca i najveći dio galaksija bili bi u tom slučaju potpuno beskorisno stvaranje, jer njihova svjetlost uglavnom ne dopire do Zemlje.

Petog dana stvorene su ptice i vodene životinje, a Bog jasno reče: "... neka se namnože na zemlji!" Šestog dana stvorene su životinje, i tada reče Bog: "Načinimo čovjeka ..." Pošto nigdje nije rečeno da je Bog drugdje osim na Zemlji stvorio život, sva djela stvaranja nastala su na Zemlji. Dakle, šestog dana je čovjek postavljen u svijet u kojem već postoje biljke i životinje. Ali Post 2, 19 kaže da je Bog nakon stvaranja Adama stvorio životinje i biljke, a potom je iz "Adamovog rebra" stvorio Evu, da muškarac Adam ne bude sam.

Nešto kasnije pojavljuje se zmija i zavodi Evu. "Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se [...] među stabla u vrtu", ali ih je Bog našao i kaznio izgonom iz raja, postavivši na ulaz u Rajski vrt stražare kerubine (Post 3, 24). Šestog dana Bog nije stvorio ni anđele ni "vanzemaljska bića", a na Zemlji su postojali samo prvi ljudi. Kerubini s "plamenim mačem" postavljeni su na ulaz u Raj kako se nijedan čovjek ne bi približio drvu znanja. Je li bilo i drugih ljudi osim Adama i Eve? Izvan Rajskog vrta zemlja je još uvijek bila jalova i neobradiva – sasvim u suprotnosti s Izvještajem o stvaranju u kojem se jasno kaže da je od trećeg dana cijela Zemlja bila zelena i bujna.


Kako bi usuglasili oba opisa, kreacionisti su morali iznijeti mnogo neprirodnih argumenata. Istovremeno tvrde da je biblijski Izvještaj o stvaranju jedinstven; sve ostale kulture imaju samo primitivna vjerska shvaćanja:

"U Izvještaju o stvaranju nama je prenesen, uz očitovanje vjere, i cijeli spektar prirodoznanstveno važnih činjenica. One su tako temeljne za razumijevanje ovog svijeta, da jasno odskaču od svih nevjerničkih vjerovanja, od kozmologije i kozmogonije starih naroda, i od sadašnjih prirodofilozofskih predodžbi.'"

(Werner Gitt: Das biblische Zeugnis der Schöpfung, Neuhausen-Stuttgart 1993.)

Takve jednostrane, a isto tako i neistinite tvrdnje nažalost su nužne kada se želi održavati pseudobiblijski apsolutizam. Međutim, neistinom se stvara rezonancija s dijaboličnim duhom – koja vodi zasljepljujućoj tezi o posjedovanju jedine istine. (Tko je uistinu bogosvjestan ne da se zavarati takvim apsolutizmom. Postoji velika razlika između "beskompromisnosti" i apsolutizma.)

U konačnici se prepirka kreacionista da svesti na dva temeljna pitanja vjere: Je li priča o Adamu i Evi i njihovim potomcima u doslovnom smislu i povijesno važeća? Je li priča o Adamu i Evi opisana u šestom danu stvaranja jednaka onoj opisanoj u prvom poglavlju Postanka?

Young Earth kreacionisti na oba pitanja odgovaraju kate­go­rič­nim i "beskompromisnim" Da, zbog čega također moraju vjerovati da Zemlja, Sunce i cijeli Univerzum nisu stariji od 7000 godina.

"Bibliji vjerna" interpretacija je krivotvorina

Kako će se vidjeti u sljedećem poglavlju, "biblijski" kreacionizam je izraz jednog oblika "religije" koja počiva na zapanjujućim temeljima, posebno na ideji da su oprost grijeha i spasenje mogući samo "krvlju":

"U Poslanici Hebrejima 9, 22 stoji '... bez prolijevanja krvi nema oproštenja'. Bog je uveo smrt i krvoproliće da bi čovjek na kraju mogao biti spašen. (On je u Rajskom vrtu iz nužde ubio najmanje jednu životinju, da bi Adamu i Evi dao odjeću od krzna.) Smrti i krvoprolića nije bilo prije Adamovog pada u grijeh. Da ga je bilo, cijela poruka spasenja bila bi glupost. Bog je dao smrt iz ljubavi, kako bi umrli i odložili naša grešna tijela, i kako bi došao Isus i mogao umrijeti na križu na kojem je prolio svoju dragocjenu krv – da bi uskrsnuo od mrtvih i mi mogli biti s njim zajedno u vječnosti."

(Ken Ham: Genesis and the Decay of the Nations, Green Forest 1991. K. Ham je jedan od vodećih propovjednika kre­acio­nizma da­naš­nji­ce.)

Svojim interpretacijom Postanka kreacionisti su stavili monopol na spasenje kroz Isusa Krista, pri čemu kažu da su grijeh i smrt nastali padom u grijeh Adama i Eve, a Isus je došao kako bi čovječanstvo oslobodio ovog pragrijeha svojom žrtvom krvi; ako čovjek ne vjeruje u Postanak kako ga oni interpretiraju, gubi kroz Isusa ponuđeno spasenje.

Međutim, kreacionisti zastupaju poruku spasenja koja nipošto ne potječe iz same Biblije. Još važnije, Isus sasvim jasno kaže što on smatra najvažnijom zapovijedi, kojoj su podređene sve druge:

"Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tima dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci." (Mt 27/41)

Ova Isusova izjava tako je važna i od središnjeg značaja, da je u tri od četiri Evanđelja ponovljena skoro istim riječima. Isus nigdje ne zahtijeva da čovjek bude biblijski fundamentalist – iz jednostavnog razloga – Biblija tada nije ni postojala! Kada se u jednoj apostolskoj poslanici (I Sol 2, 13) kaže kako je prenesena poruka riječ Božja, to svakako nije dopustivo isključivo i paušalno povezati s Biblijom, jer je ona sastavljena od rimske Crkve tek tri stotine godina kasnije.


Tvrdnja kako onaj tko slijedi i voli Isusa mora fundamentalistički vjerovati u Bibliju nije ništa manje do krivotvorenje njegove poruke. Isus je vrlo jasno rekao što misli o fundamentalistima i pismoznancima, a također je upozorio da će mnogi – ne samo nekolicina autsajdera – doći u njegovo ime. (Na toj osnovi se nameće jedno novo razlikovanje: "bibliokršćani" i "isusokršćani", gdje posljednji također vide Bibliju kao sveto pismo, ali ne u apsolutističkom smislu.)

Biblijski Izvještaj o stvaranju donosi temeljni opis Božjih motiva i metoda u odnosu na stvaranje. Posebno ukazuje na Božju individualnost bez koje se tajna stvaranja doista ne može pravilno razumjeti. Kad se Postanak čita očima koje sežu iza slova, dobije se ključ koji dopušta i druga mjesta u tekstu diferencirano razumjeti, jer nisu sve riječi neposredna riječ Božja. Neke zrcale starije pisane izvore koji vode do sumerskih predaja, ne najzadnje i do opisa "Adama" i "Eve" i "Božjeg gnjeva" koji je doveo do Potopa. Usporedba ovih izvora (u 11. poglavlju) iznijet će na svjetlo nešto iznenađujuće.

Saznanje da neka mjesta u tekstu nisu neposredna riječ Božja ne znači dakle da su beznačajna ili naprosto "krivotvorena", kako svjetovni kritičari Biblije prebrzo zaključuju. U ukupnoj perspektivi i ova mjesta imaju važno značenje koje se, međutim, može prepoznati samo pomoću navedenog ključa. Pošto oba ekstrema – navodno vjerno tumačenje Biblije i jednostrana materijalistička kritika – previđaju upravo taj ključ, u ekskursu će se istražiti koliko je utemeljeno fundamentalističko tumačenje i što stvarno znače kritičke spoznaje.

Ekskurs: Koliko je Stari zavjet povijesno relevantan?

Knjiga postanka spada u Mojsijevo Petoknjižje, a ono opet predstavlja glavni dio židovske Tore. Kako židovski krugovi vide Izvještaj o postanku? Tvrde li također da je sve u doslovnom smislu povijesno točno?

Godine 2001. dva vodeća biblijska arheologa – Israel Finkelstein, direktor Arheološkog instituta u Tel Avivu, i Neil Silberman, suurednik značajnog Archeology Magazine, – objavili su knjigu koja je izazvala senzaciju: The Bible Unearthed – Archeology's New Vision of Ancient Israel and the Origin of It's Sacred Texts. Ovi autori predstavili su najnovija saznanja biblijske arheologije i vrlo neortodoksne zaključke koje su izveli:

"Očito je da se mnogi događaji iz biblijskih pripovijesti nisu dogodili u opisano vrijeme ili način. Neki od najslavnijih događaja nisu se nikada zbili." (The Bible Unearthed)

Neki od najslavnijih događaja nisu se nikada zbili! Time se mislilo na npr. ropstvo u Egiptu, egzodus i nasilno otimanje zemlje u Kanaanu.

Cjelokupni boravak izraelskog naroda u Egiptu trajao je (prema Izl 12, 40) 430 godina, a kad se pod Mojsijem dogodio egzodus "bilo je oko šest stotina tisuća pješaka, osim žena i djece". (Izl 12, 37) Drugim riječima, prema biblijskom opisu Egipat je napustilo oko milijun ljudi! Međutim, u to doba Egipat je obuhvaćao najviše dva milijuna stanovnika. Kad bi se polovica stanovništva sastojala od robova stranaca, to u Egiptu ne bi ostalo bez traga. Ali, ni najmanji napis ne ukazuje na prisustvo stranog, porobljenog naroda, kao ni na njegovu seobu. Ionako bijeg iz Egipta ne bi ništa donio, jer je u vrijeme navodnog egzodusa Egipat bio na vrhuncu svoje moći i posvuda na Bliskom istoku, prije svega u zemlji Kanaan, održavao administrativna i vojna uporišta. Bijeg kroz Crveno more ne bi puno pomogao, jer je s druge strane također bila egipatska oblast.

 


Jedan milijun ljudi trebao je četrdeset godina lutati pustinjom:

"Zaključak da se egzodus nije dogodio u vrijeme i na način kako je to opisano u Bibliji je nepobitan ako preispitamo nalaze koje su Izraeliti tokom lutanja pustinjom trebali ostaviti za sobom na specifičnim lokacijama, i neke arheološke tragove koji bi – ako se egzodus dogodio – sigurno morali biti pronađeni. Prema biblijskom izvještaju, Izraeliti su tokom četrdeset godina lutanja proveli ukupno trideset i osam u Kadeš-Barnei. [...] Ponavljana iskopavanja i sondiranja u cijeloj oblasti nisu iznijela na svjetlost dana ni najmanje dokaze života u kasnom brončanom dobu, čak ni jednu jedinu krhotinu grnčarije koju bi za sobom mogla ostaviti grupica preplašenih izbjeglica." (Da se ne govori o velikom narodu koji je tamo trebao živjeti 38 godina.) (isto)

Isto tako, ne bi bilo moguće osvojiti neki grad u zemlji Kanaan, a da ne dođe do konfrontacije s egipatskom vojskom. Ipak, u Mojsijevim knjigama i Knjizi Jošuinoj nigdje se ne spominje prisustvo Egipćana. K tome, rečeno je da je Mojsijev narod bio napadnut od kralja Arada i da je naišao na otpor Amorita i stanovnika Moaba, Edoma i Amona. Međutim, arheologija je dokazala da te zemlje u 11. i 10. st. pr.n.e. još nisu postojale kao kraljevstva. Te zemlje i njihovi utvrđeni gradovi koje spominje Mojsije nastali su tek nekoliko stoljeća kasnije. (Vremensko neslaganje slično je kao kad bi se reklo da je Cortes morao ratovati s meksičkom vojskom kad je htio osvojiti Srednju Ameriku.) Očito su svi ovi izvještaji napisani tek puno kasnije nego što su ta kraljevstva i gradovi zaista postojali – ili ih već više nije bilo.

Ni opis kraljeva Davida i Salomona ne uklapa se u povijesnu sliku. Dok su u Kanaanu vladali najprostiji životni uvjeti, a zemlju naseljavali pastiri, tamo je trebalo nastati supercarstvo. Salomon je trebao imati 1000 žena, njegova palača bi bila veličanstvena, a on bi bogatstvom nadmašivao sve zemaljske kraljeve. Pri posvećenju hrama žrtvovao bi u sedam dana 22 000 volova i 120 000 ovaca (I Kr 8, 62-65). To bi značilo: 23 ovce i 4 vola po minuti – i to neprekidno 12 sati dnevno tijekom sedam dana. Kakva logistika! Koja nezamisliva količina životinja za tadašnji narod pastira! Ni od ovog "fantastičnog" sjajnog doba ne da se, skoro očekivano, pronaći ni najmanji trag:

"Ako se biblijski opis Salomonovog doba čita kritički, primijetit će se da je riječ o slici idealizirane prošlosti, jednog slavnog zlatnog doba. [...] K tome, unatoč njihovoj navodnoj moći i bogatstvu, ni David ni Salomon ne spominju se ni u jednom jedinom poznatom egipatskom ili mezopotamskom tekstu. Osim toga, u Jeruzalemu nema nikakvih arheoloških dokaza o Salomonovim čuvenim graditeljskim pot­hva­ti­ma. Pri iskapanjima u 19. i na početku 20. stoljeća oko Brda hrama nije identificiran niti jedan trag Salomonovog bajkovitog hrama ili palače." (isto)

Palača u kojoj bi tisuću žena moglo živjeti kraljevski zapravo bi morala ostaviti tragove za sobom: "Postaje sve jasnije da riječ Božja, 'knjiga nad knjigama', krije puno varki. Jedna grupa krivotvoritelja, zvana 'deuteronomisti', pročešljala je stvarnu priču; oni su iskrivili stvarnost, odstranili neugodne činjenice i u stilu holivudskih scenarija izmislili priču o Obećanoj zemlji [...], jedan kulturno-politički krimić izveden od visokih svećenika u Jeruzalemu koji su nanovo napisali povijesne činjenice i 'svoje snove o velikoj moći projicirali u prošlost'." Tako se očitovao Der Spiegel u svom uvodnom članku u broju 52/2002. U tom članku pod naslovom "Pronalazak Boga – arheolozi na tragu Svetog pisma" sažet je sadržaj knjige "The Bible Unearthed", upotpunjen drugim rezultatima istraživanja, osobito u vezi povijesnog razvoja Boga Jahve:

"Početno je Jahve bio samo jedan Bog vremena [...] 'On je bio jamstvo plodnosti, a njegov seksualni prikaz polako se potiskivao' [...] Do tada je Jahve očito bio tek grom-idol, slavljen kao jeruzalemski gradski Bog na gori Sion. Onda je postao univerzalna sila. [...] 'Bog vremena Baal slavljen je u mnogo lokalnih varijanti. Jedna od njih je Jahve.' [...] 'Samo vrlo rijetko hramska cenzura previđala je izdajnička mjesta: U Psalmu 68 Bog se naziva "vođom naroda". (Ali ne i u hrvatskom i srpskom prijevodu, prim. prev.). Taj naziv nosio je i nevjernički Bog vremena Baal."

Očito je: u Starom zavjetu su različita strujanja potekla zajedno, a urednici su ih složili u monoteističku sliku Boga. To saznanje nije zaista novo, nego naprosto potvrđuje ono što filolozi već neko vrijeme znaju. Stoga ni neke religijske institucije ne prave više od toga nikakvu tajnu.

Jedan takav primjer je novi prijevod Tore koji su 2001. g. izdali "Rabbinical Assembly", međunarodno udruženje konzervativnih rabina, i "United Synagogue of Conservative Judaism": Etz Hayim – Torah and Commentary (Etz Hayim je hebrejski izraz za "drvo života"). Ovo monumentalno djelo velikog formata (1560 stranica) je novo standardno izdanje Tore za milijune Židova, kako za osobnu upotrebu, tako i za javna čitanja u sinagogama. Neobičnost u ovom izdanju je to što, pored teksta iz Tore, sadrži 41 znanstveni članak koji su napisani od uglednih predstavnica i predstavnika judaizma, a rezimiraju najnovije stanje u istraživanjima i biblijskoj arheologiji. Objektivan i samokritičan stav ovih autora otkriva osvježavajući, ali provokativni antidogmatizam.


Budući da Tora ima temeljno značenje i za judaizam i za kršćanstvo, novo izdanje podiglo je, razumljivo, velike valove. Ovako npr. glasi jedan članak u New York Timesu:

"Abraham, židovski patrijarh, najvjerojatnije nije ni postojao, a isto tako ni Mojsije. Cijela priča o egzodusu, kako je ispričana u Bibliji, najvjerojatnije se nije dogodila. Isto se može reći o rušenju jerihonskih zidina. [Jerihon uopće nije imao gradske zidine!] A David je bio sve samo ne kralj koji je Jeruzalem izgradio u moćnu prijestolnicu. Prije će biti da je bio provincijski plemenski vođa čija je slava kasnije napuhana kako bi se novonastaloj naciji dala zajednička polazna točka. Takva zapanjujuća gledišta – rezultat nalaza koje su arheolozi u Izraelu i graničnim područjima iznijeli na svjetlo u zadnjih dvadeset i pet godina – široko su prihvaćena među neortodoksnim rabinima. Ali, nije napravljen nikakav pokušaj da ta gledišta postanu poznata ili da se o njima raspravlja u zajednici – sve donedavno. [...] Od jeseni [2001.], kad se Etz Hayim pojavio, prodan je u više od 100 000 primjeraka".

(Michael Massing: As Rabbis Face Facts, Bible Tales Are Wilting, 09.03.2002.)

I ovdje eksperti, židovski vjernici, pojašnjavaju da se Stari zavjet mora čitati i razumjeti diferencirano. Ako ga čovjek čita kao posve povijesni dokument, neće biti zadovoljan – jer on to i nije! Na primjer, sasvim jasno se kaže da je priča o Noi "najvjerojatnije" potekla od sumerskog Epa o Gilgamešu (značenje ove napomene postaje jasno kada usporedimo obje verzije).

Etz Hayim proistječe od najstarijeg danas dostupnog rukopisa Tore, takozvanog "Lenjingradskog rukopisa" iz 1009. godine. "Između izvornog pisanog dokumenta i najstarije kopije koju još i danas imamo postoji rupa od oko 2000 godina", objašnjava Benjamin Edidin Scolnic u svom članku u Etz Hayimu, "Modern Methods of Bible study", i dodaje:

"Može izgledati kao da je Tora jedinstveno izvješće o izraelitskoj povijesti i zakonodavstvu iz doba patrijarha i Mojsija. Međutim, detaljno istraživanje tekstova navelo je moderne kritične naučnike na zaključak da je Tora zbirka nastala iz više izvora s različitim strujanjima literarnih tradicija, i koja je napisana i složena za trajanja biblijskog perioda (ca. 1200 - ca. 400 g. pr.n.e.) Budući da je Tora, promatrana iz ove perspektive, amalgam djela raznih autora i škola, ona sadrži mnoštvo činjeničnih nedosljednosti i proturječnih pravila, kao i razlika u stilu i rječniku, pa čak i teologiji."

Što ova dijagnoza znači za židovsku i kršćansku vjeru? Naposljetku, u jednom svetom spisu nije riječ o povijesnoj, nego o duhovnoj valjanosti sadržaja. U tom kontekstu, rabin David L. Lieber, "senior urednik" Etz Hayima, u uvodu piše:

"Usuglašavajući naše vjerovanje s konzervativnim židovstvom, pokušali smo iz Tore učiti, a ne ocjenjivati je. Postoje mjesta koja izazivaju našu moralnu savjest; savjest određenu vrijednostima iz Tore. Ovdje, na primjer, spadaju stihovi o ponašanju prema neizraelitskim nacijama i oni o pravnom i društvenom položaju žena u starom Izraelu; a komentar zrcali našu nelagodu (and the commentary reflects our discomfort). D'rash – komentar prilazi tekstu sa strahopoštovanjem i ne pita: 'Slažemo li se s ovim dijelom teksta?', nego – jer je tekst našim precima bio svet: 'Što nas on može naučiti?"

Pitanje "Čemu nas može naučiti određeni dio teksta?" ključ je za čitanje svih svetih tekstova s poštovanjem, a taj nam ključ može pomoći i u prepoznavanju dubljeg značenja tih tekstova. Što se tiče Tore i Starog zavjeta, mi – hvala Bogu – nismo ograničeni samo na površinsku razinu. Jedan doprinos višem razumijevanju koji puno obećava jest novo izdanje Tore, Etz Hayim.

 


B'reshit bara ...: Stvaranje iz ničega?

Biblijsko Izvješće o postanku počinje riječima:

"U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: 'Neka bude svjetlost!' I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame."

Hebrejska formulacija prve rečenice glasi: "B'reshit bara jah elohim eth ha schamajim ve eth ha eretz", obično prevedena kao "Na početku (b'reshit) stvori (bara) Bog (jah elohim) nebo (eth ha schamajim) i zemlju (ve eth ha eretz)."

Iz pojma bara kreacionisti su izveli svoju ideju o "stvaranju iz ničega", jer se bara odnosi na pra-prvo stvaranje koje samo Bog može izvesti. "Stvoriti u smislu 'bara' može samo Bog. [...] U vezi s 'bara' nikada nije imenovana ni jedna tvar iz koje je Bog nešto stvorio, jer 'bara' je novo, nečuveno stvaranje, bez ičeg prethodno danog. 'Bara može izraziti samo creatio ex nihilo (stvaranje iz ničega)'." Ovo tvrdi čak i Wuppertaler Studienbibel, koja nije eksplicitno kreacionistički usmjerena.

Kad bi ova interpretacija bila ispravna, iz nje bi se moralo zaključiti da je tama pra-okolnost bivanja i da je Bog stvorio svjetlost iz tame. Kao što je već spomenuto u 7. poglavlju, to može dovesti do tumačenja da je tama istinska, prvobitna stvarnost, a svjetlost je (pomoću "Lucifera") nastala iz tame.

Međutim, hebrejski originalni tekst od početka proturječi gornjoj interpretaciji, jer počinje s dvije riječi, b'reshit bara. U hebrejskom jeziku svako slovo predstavlja jedan broj. B predstavlja broj 2. Sigurno nije slučajno što dvije početne riječi počinju s B. Na početku Postanka je 2. Time se signalizira: Ova knjiga počinje s 2. činom! Izvještaj o stvaranju ne opisuje primarno, nego sekundarno stvaranje. Dvostruki broj 2 sadržan je u broju 4, broju materije. Ono što Postanak opisuje nije pra-stvaranje, već prateće stvaranje unutar materijalnog Univerzuma.

Dakle, Postanak ne kaže: na početku bijaše tama, a svjetlost nastade iz tame. Radije, kaže da je unutar već stvorenog pra-Univerzuma isprva vladala tama i da je Bog stvoritelj unio svjetlost u tu tamu. To se sve ne događa "iz ničega", kao što je utvrđeno i u izdanju Tore, Etz Hayimu:

"Hebrejska riječ koja se prevodi kao "stvori" u Bibliji se upotrebljava samo za božansko stvaranje. Ona ukazuje na to da je stvoreni objekt jedinstven, da njegov nastanak ovisi isključivo o Bogu i da ga ljudi ne mogu reproducirati. Glagol nipošto ne znači "stvaranje iz ničega."

Kreacionisti, tvrdeći da prvo poglavlje Postanka opisuje apsolutni prapočetak, "stvaranje iz ničega", time kažu da je iz ničega najprije nastala tama. Međutim, to je pogled s točke koja se sama nalazi u tami i može se usporediti s nekim tko sjedi u tami i kaže: "Bila je tama, pusta i prazna, i bili su zidovi koji su nastali iz ničega." Ipak, Postanak kaže nešto drugo, i čini to jasnim od prvog slova.

Još jedan znakoviti pojam iz prvog poglavlja Postanka jest naziv koje se koristi za Boga, i to u neposrednoj vezi s b'reshit bara: elohim. Ovaj izraz označava množinu, i to u posebnom obliku, gdje imenica ženskog roda ima završetak za množinu muškog roda, i gdje predikat stoji u jednini, doslovno "Elohim stvori (ne 'stvorio je') nebo i zemlju". Dakle, elohim ne označava Boga u jednini, nego se odnosi na stvaralački kolektiv koji se sastoji od ženskih i muških "dualnih duša".

"Hebrejac naziva Boga 'elohim' uvijek kad misli na Boga cijelog Svemira, na Boga naroda i fizičkog svijeta." Dakle, "elohim" se uvijek definira u odnosu na materijalno stvaranje. "Elohim" nije transcendentni Bog, nego Bog stvoritelj, odnosno stvaralački kolektiv unutar Univerzuma. Onkraj tog Univerzuma nije "ništa", nego duhovni prauzrok, duhovni svijet, na čiju je sliku stvoren materijalni svijet. To je dublje značenje dvostruke primjene broja 2 odmah na početku Izvještaja. Autor Postanka očito je bio svjestan božanske perspektive koju su propustili navodno vjerni tumači Biblije.


Kvantna fizika: Osnove za novo razumijevanje stvarnosti

"Ako, međutim, otkrijemo jednu cjelovitu teoriju, ona bi nakon određenog vremena trebala u osnovi postati razumljiva svima, ne samo šačici stručnjaka. Onda bi svi mi – filozofi, prirodoslovci i laici – mogli raspravljati o pitanju zašto postoji Univerzum. Kada bi našli odgovor na ovo pitanje, bio bi to konačni trijumf ljudskog razuma – jer tada bi znali Božji plan."

– Prof. Stephen W. Hawking,

jedan od vodećih fizičara današnjice

 

Prepoznavanje duhovne stvarnosti onkraj materijalne dualnosti otvara nam novi pogled na svijet u kojem živimo. Taj pogled seže puno dalje od slike svijeta materijalističke znanosti, pa čak i one moderne kvantne fizike. Ona je doduše spoznala da materija "sama po sebi" zapravo ne postoji, već da je materija "energija" koja je u cijelom svom spektru – od Univerzuma do nuklearnih struktura – povezana i strukturirana holografski. To je jedna važna i ispravna spoznaja, no ne smije se stati na tome, jer je stvarnost puno više od pukog "jedinstva materije". Inače bi se moralo smatrati – kao što mnogi kvantni fizičari i rade – da su materija i svijest jedno te isto, naime "energija"; svijest bi bila tek posebna "kvantnomehanička" forma organske materije. Kada se zapadne u ovakav nediferencirani, moderno-materijalistički svje­to­na­zor, previđa se ključ za spoznaju što život i svijest uistinu jesu. Daljnje pitanje mora glasiti: "Što je energija?" Bez odgovora na to pitanje ne može se znati ni što je materija, a pogotovo što su svijest i život.

Jedna filozofska formula svijeta predstavljena je u ovoj knjizi: "Individualnost". Koliko je važna obuhvatna i cjelovita utemeljenost pojma "stvarnost" pokazuje se pri analizi raznih koncepata koji su nastali pogrešnim, odnosno nepotpunim (jednostranim) razu­mije­va­njem principa individualnosti i nedualnosti. Očito je da nije moguće svjetlost definirati iz tame, jer je svjetlost stvarnost koja se u potpunosti razlikuje od svih koncepata apstraktne ne-tame.

Baš kao što je "svjetlost" stvarnost onkraj sjene i tame, tako je i "individualnost" (individualnost Boga i svih njegovih dijelova) stvarnost koja je neovisna od svakog materijalnog oblika i uobličenja, počevši od univerzalnog jedinstva materije ("Univerzuma"), sve do pojedinih planeta sa svim vidljivim i nevidljivim što na njima postoji. Materija kao vremenom i prostorom ograničen izraz bezgranične svijesti postoji ne samo tro-, već multidimenzionalno. Život i svijest su duhovni (bez-vremeno i bez-prostorno prisutni), a materija je proistekla iz takvog prauzroka. Naposljetku sve – direktno ili indirektno – proistječe iz apsolutnog prauzroka, apsolutne in­di­vi­dual­no­sti, čija je sjena dualnost. Sve je život i svijest ("energija"), ali nije sve materija!

Jedna "cjelovita teorija" kakvu i Stephen Hawking priželjkuje u gornjem citatu mora dakle proisteći iz stvarnosti individualnosti svijesti i energije. Darvinizam i kreacionizam ne odgovaraju ovim zahtjevima. Kao što je izloženo, tu je riječ o dvije suprotstavljene krajnosti koje mnoga pitanja ostavljaju otvorenima.

Vedska Geneza

Prvo poglavlje biblijskog Postanka nije jedini božanski izvor koji nam približava proces stvaranja. Jedno vrlo obuhvatno otkrivenje nalazi se u staroindijskim ("vedskim") sanskrtskim spisima, osobito u Puranama. To su "prastari" spisi (purana znači "staro; od prapočetnih vremena") koji također sadrže vlastitu Genezu, koja se može nazvati "vedskom Genezom".

Purane sadrže poglavlje u kojem su mito-logičkim jezikom opisani stvaranje i porijeklo čovječanstva iz viših dimenzija. Višekratno je naglašeno postojanje primarnog i sekundarnog stvaranja. Primarno stvaranje, na sanskrtu sarga, jest prastvaranje koje je izvršio Bog, apsolutna individualnost (Višnu, "sveprisutni"). Višnu je sveobuhvatni izvor duhovne i materijalne energije, i samo posredstvom Višnua, apsolutnoga, duhovno može paralelnim kvantnim skokom ("pra-skokom") iznjedriti nešto materijalno. U vječnom ritmu Višnu "izdiše" i udiše" bezbrojne Univerzume. Kad se u Bibliji kaže da je Bog Adamu udahnuo život, to je daleko sjećanje na božansko "disanje" u primarnom stvaranju bez kojeg ne bi bilo moguće materijalno uobličenje ni na univerzalnoj, ni na galaktičkoj i planetarnoj razini.


Sekundarno stvaranje, visarga, je stvaranje unutar pojedinačnih Univerzuma, odnosno razvijanje različitih dimenzionalnih razina i svjetova života iz "implicitnog reda" (mahat-tattva, "veliki red"). Jednostavno rečeno, visarga znači stvaranje neba i zemlje. To stvaranje odvija se kroz kozmičkog Stvoritelja zvanog Brahma (doslovno "razvijač"). Brahma je prvi "sin" Boga (Višnua) koji je stupio u materiju. On je prvo i najviše svjetlosno biće, i on, Brahma, bio je taj koji je rekao: "Neka bude svjetlost!". Jer, unutar "potencijalnog Univerzuma" (brahma-anda, "Brahma-jaje") zaista je "mrak" prvobitno stanje. Tek kroz božanskog medija, Brahmu, svjetlost iz duhovnog prauzroka dospijeva u tamu.

Na ovom mjestu vedske Geneze nalazi se zapanjujuća paralela s Izvještajem o stvaranju u biblijskom Postanku – u svakom slučaju, u puno podrobnijem i manje nerazumljivom obliku. Naime, opisano je kako je Brahma izvršio stvaranje u sedam koraka, čime je nastalo sedam dimenzionalnih razina Kozmosa. Istovremeno s tim koracima nastali su i različiti duhovni praoblici svih oblika života. Na završetku sedmog koraka stvoreni su svi živi oblici, sve dolje do fizikalno zgusnute razine Zemlje,** tako da su se svi mogli dalje sami množiti. Neposredni činovi stvaranja nadalje više nisu bili potrebni. Brahma počiva ...

"Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom. I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini." (Post 2, 1-2)

Ovim starim izvorima pridružila su se na Istoku i na Zapadu nova otkrivenja koja ukazuju na daljnje aspekte misterija stvaranja, misterija kojeg na koncu nitko ne može razumjeti u potpunosti, osim samog Boga. Svi ovi opisi stvaranja samo su modeli koji bi trebali pomoći čovjeku da shvati neshvatljivo. Kada se predstavnici različitih verzija Geneze počnu međusobno boriti, to je opet novi grijeh, jer se tako čovjek otvara dijaboličnom duhu. Sva različita otkrivenja postanka ukazuju na istu apsolutnu istinu, naime na "sve-svjesnu individualnost" onkraj materijalne dualnosti, za koju postoje mnoga imena (Bog, Eloah, Višnu, Krišna, Jahve, itd.) i čiji smo svi mi dijelovi ("djeca").

Oni koji su spoznali svoju vlastitu i Božju individualnost sposobni su biti istinski beskompromisni. Prije svega, ne čine nikakve kompromise s dijaboličnim duhom ograničavajući se na jedan jedini spis ili interpretaciju. Jer, istina oslobađa ...

Sažetak

  • Znanost je u međuvremenu shvatila da materija nije statička ili mehanička supstanca, već energija koja se nalazi u stalnoj mijeni. (Atomi se stalno s nečim sudaraju!) Ali, što je energija? Premda je kvantna fizika otvorila prozor u metafizičke perspektive, čime se npr. spoznao holografski ustroj materije, i ona se može protumačiti materijalistički. U tom slučaju život i svijest više ne bi bile samo mehaničke, već kvantnomehaničke funkcije organske materije.
  • Materijalistička teorija evolucije tvrdi da su prva živa bića nastala iz anorganske tvari, a iz njih (bakterija i jednostaničnih organizama) su slučajnim mutacijama nastali viši oblici života – biljke i životinje, naposljetku i čovjek. Prema tom viđenju čovjek je evolvirana životinja i produkt svog (slučajno razvijenog) većeg mozga.
  • Jesu li fenomeni života (razumijevanje, svijest, inteligencija) zaista samo efekti organske materije? Razvija li organska materija svijest kada dosegne određeni stupanj kompleksnosti? Može li materija percipirati samu sebe?
  • Jedna sjena nikad ne može spoznati svoju vlastitu pravu bit, a pogotovo ne svoje prapočelo. Isto tako, pogled ograničen na materiju ne može nikad sagledati njenu pravu bit i pozadinu.
  • Svjetlost nikad nije produkt tame. Upravo tako ni svijest nije naprosto produkt samoorganizirajuće materije, kako tvrdi materijalistička teorija evolucije. Na primjer, već odavno je izračunato da je nastanak jedne životno sposobne stanice (što još ne znači i živuće!) iz slučajno nastalih fragmenata organske tvari praktički nemoguć. Da se takva kombinacija tvari dogodi ne jednom, nego mnogo puta apsolutno je nemoguće, već i prema izračunu vjerojatnosti.
  • Kobna pogreška materijalizma jest jednadžba "organsko tijelo = živo biće". To bi značilo i da je individualnost produkt materije. Individualnost je za "prosvijetljene" materijaliste i moniste dakle samo prolazni, slučajni nusproizvod apstraktne energije. Ta energija (nazvana "Univerzum", "totalitet materije", "jedinstvo", "kvantni potencijal", itd.) onda bi važila za najviše i prvobitno, a "stvarnost" iz te perspektive ne bi bila drugo do besmisleno, bezbožno i nemilosrdno djelovanje "neutralne", besvjesne kozmičke energije.
** ^Ako ljudi sa Zemlje pogledaju uvis kroz razne dimenzije, iz te perspektive kozmička hijerarhija završava sedmom razinom, "Brahinim nebom", koje je u mističnom prikazu viđeno kao čisti svijet svjetlosti, kao svijet neprekinutog polariteta, u kojem dualnost ne postoji. I poslovično "sedmo nebo" izraz je za najveće blaženstvo koje se može zamisliti: "osjećam se kao na sedmom nebu".

  • Radikalna posljedica materijalizma, koji sebe radije naziva "znanstvenim naturalizmom", mora se sagledati iz povijesne perspektive kako bi bila razumljiva. Jer, njen razvoj počeo je u 19. st. kao protupokret crkveno-dogmatskoj doktrini. Premda je ma­te­rija­li­zam bio koban isto koliko i dogmatizam, njegovim razvojem izborilo se za određenu slobodu duha, što je omogućilo širenje duhovnog horizonta.
  • Primjer Young Earth kreacionista pokazao je kako ideja da su oprost grijeha i spasenje mogući samo "krvlju" vodi odgovarajućoj inter­pre­ta­ci­ji Postanka i Isusa. Odakle ova ideja dolazi? (To će biti tema u sljedećem poglavlju.)
  • Biblijski kreacionizam stvara dojam da je jedina alternativa darvinizmu vjerovanje u Izvještaj o stvaranju i Adama i Evu. Zbog toga su mnogi ljudi zazirali od bilo kakve kritike evolucije, a braniteljima darvinizma, uz pomoć Young Earth kreacionista, bilo je lako ismijati kritiku evolucije i odbiti zapravo relevantne argumente. Dakle, kreacionisti su neposredno puno potpomogli zagovaratelje materijalizma, što zapravo i ne iznenađuje, jer u borbi ekstrema – Premalo i Previše – oba tabora uvijek zastupaju samo poluistine.
  • Kreacionisti su sačuvali sjećanje na Potop: tektonska slika Zemlje nije nastala postepeno kroz milijune godina, kako tvrdi materijalistički obojena gradacija i aktualizacija. Sporadične megakatastrofe pri kojima se oslobađa nezamisliva sila prirode ponekad preoblikuju zemlju tako temeljito da nastane "novi svijet", kako to naziva indijanska predaja. Prijelaz u naš sadašnji "Četvrti svijet" morao je biti tako prevratnički da su poneki pomislili kako je taj novi svijet nastao prije 7000 godina iz ničega.
  • Sve kulture i tradicije raspolažu duhovnim uvidima i otkrivenjima. Navedeni primjer vedske Geneze pomaže boljem razumijevanju biblijskog Postanka. Ona, prema vlastitom iskazu, tumači sekundarno stvaranje (svojim početnim dvostrukim B = 2), jer je samo na toj razini vladao prvobitni mrak, promatrajući s materijalne strane. To je stvaralačko djelo Brahme, prvog bića "rođenog" u materiji. (Prema vedskoj Genezi, dakle, prvo živo biće u materiji nije bila bakterija, nego Brahma!)
  • Individualnost se nalazi iznad materije i oblikuje je. Iza svakog materijalnog stvaranja stoji individualnost (= svijest, volja i cilj). Individualnost je, kao duhovna stvarnost, vječna – kako u apstraktnome, tako i u relativnome. Stvaranje materijalnog svijeta događa se zajedničkim djelovanjem apsolutne i relativne in­di­vi­dual­no­sti, odnosno kroz božanski inspirirani i vođeni stvaralački kolektiv. U 1. poglavlju biblijskog Postanka to je izraženo množinom "elohim". Epizoda s rajskim vrtom usred neobradive zemlje odnosi se – sa slojevitom simbolikom – na jednu kasniju fazu stvaranja u kojoj već postoji pali elohim. "Zmija" i "Gospodin", koji kasnije u gnjevu želi razoriti vlastito stvaranje skupa sa svim ljudima i životinjama, mogu se interpretirati i monoteistički i "mitski" (vidi sljedeće poglavlje).

 

Isusov identitet iz vedskog kuta

Uvijek iznova mi postavljaju pitanje: "Govore li vedski (staroindijski) sanskrtski spisi nešto i o Isusu? Opisuju li ga? Navješćuju li ga?"

Jedna napomena: Isus se u vedskim spisima ne spominje iz jednostavnog razloga – jer su napisani puno prije pojave Isusa. Glasine o mjestima u tekstu gdje se opisuje Isusov boravak u Indiji su neodržive i proizlaze iz dubioznih prijevoda.

Pojava Isusa nije, doduše, direktno naviještena, ali pomnije istraživanje donosi na svjetlo nešto iznenađujuće. To zapravo ne treba biti iznenađujuće, jer se božanska otkrivenja nadopunjuju. Dijabolično ("razdvajajuće, raskolničko") stupa na scenu kad ljudi zbog apsolutizacije vlastitih uvjerenja nisu u stanju uvidjeti više među­odno­se.

Upravo u sadašnjem vremenu "preokreta" i "kraja", u kojem se mnogi ljudi posvuda na Zemlji zbog svoje nesigurnosti još čvršće drže starih okvira zastarjelih predodžbi, potrebno je propitati ucrtane granice i, u idealnom slučaju, prevladati ih. Ili kao što je jedan mudrac jednom rekao: Zidovi koji su podignuti između nas ne sežu do neba.

Isus i individualno majstorstvo

Za mnoge bibliokršćane pitanje Isusovog identiteta je razriješeno: Isus je Bog. No, što znači "Bog"? Isus je doduše rekao: "Ja i Otac jedno smo" (Iv 10, 30), ali nikada nije rekao: "Ja sam Otac". Očito, unatoč jedinstvu postoji i individualna različitost.

Znakovito je ono što je Isus osobno rekao o sebi i svojim učenicima i nasljednicima:

"Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? Nije učenik nad učiteljem. Pa i tko je posve doučen, bit će samo kao njegov učitelj." (Lk 6, 39-40)

"Da, vi ste sa mnom ustrajali u mojim kušnjama. Ja vam stoga u baštinu predajem kraljevstvo što ga je meni predao moj Otac: da jedete i pijete za mojim stolom u kraljevstvu mojemu ..." (Lk 22, 28-30)

"Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene , činit će djela koja ja činim; i veća od njih će činiti jer ja odlazim Ocu. I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ako me što zaištete u moje ime, učinit ću." (Iv 14, 12-14)

Kad se danas u "ezoteriji" i medijalnim porukama (od bića iz duhovnog svijeta koja su dosegla ovo, od Isusa traženo majstorstvo) ukazuje na visoki duhovni potencijal čovjeka, bibliokršćanski krugovi to paušalno odbacuju. Budući da ono u što su dosad vjerovali drže za jedno i jedino, takve riječi ne mogu vidjeti drukčije nego kao đavolsku prijetnju i zavođenje. No i sam Isus očekivao je od ljudi majstorstvo u prevladavanju ega i punu spoznaju vlastitih potencijala ("bit će kao njegov učitelj", "činit će djela koja ja činim; i veća od njih će činiti ...").

Još provokativniji je Isusov proglas: "Ja rekoh: bogovi ste! Ako bogovima nazva one kojima je riječ Božja upravljena ..." (Iv 10, 34-35)

Mi trebamo biti majstori i bogovi! Ova perspektiva u kršćanskim je krugovima posve potisnuta. Budući da većina religijskih svećenika i učitelja ovu "Istinu koja oslobađa" nije (ili jest nepotpuno) prenijela ljudima, Duh Božji opunomoćio je druge izvore da proslijede istinu svima koji žele čuti. Jer upravo danas ljudi moraju postići individualno majstorstvo, ako nadolazeću nevolju žele preživjeti bez oštećenja duše.

Dakle, sasvim je moguće da duhovni izvori otkrivaju učenja i da Isusove riječi, izrečene prije više od dvije tisuće godina, dalje razrađuju i postavljaju u viši kontekst: Što znači majstorstvo? Kako ga možemo postići? Ono nije luciferska drskost, niti oholost, nego naprosto jedna od mogućnosti ispunjenja znakovitih riječi: "Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća od njih će činiti ..." Kriterij je jasno izrečen: "Tko vjeruje u mene". Velika je razlika u djeluje li čovjek iz božanske vjere ili na temelju samovolje i motivacije ega.

1 ^Ovo je tekst koji sam napisao za objavljivanje u časopisima (Wegbegleiter 5/2001, i Auflaerungsarbeit 12/2003) i ovdje je izdan u prerađenom obliku. Karakter članka je ipak zadržan, zajedno sa spominjanjem pojedinih točaka koje su u ovoj knjizi opširnije razrađene. Na temelju toga ovdje se može uvesti tema koja je već naznačena u knjizi, naime jedna "interreligiozna" spoznaja koja može poslužiti razumijevanju zajedničke univerzalne pozadine današnjih svjetskih religija.

Isus govori o "jednoti s Bogom"

Gore navedeni citati koji se suprotstavljaju apsolutiziranju Isusa ni na jedan način ne umanjuju njegov značaj. Apsolutiziranje znači tvrđenje da je Isus Bog (bibliokršćanski put), i da su svi koji u to ne vjeruju izgubljeni. Takve tvrdnje uglavnom se podupiru sljedećim Isusovim izjavama: "Ja i Otac jedno smo" (Iv 10, 30) i "Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni". (Iv 14, 6)

Kad Isus kaže "Ja i Otac jedno smo", govori upravo da on nije Otac. No, on je ipak jedno s Ocem, jer je s njim vječno i nedjeljivo povezan u ljubavi: "jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla". (Iv 6, 38)

Isus u svom vlastitom učenju nedvosmisleno govori da on nije Otac, tj. Apsolutni Bog, naročito od 12. do 17. poglavlja Evanđelja po Ivanu:

"Tko u mene vjeruje, ne vjeruje u mene, nego u onoga koji me posla; i tko vidi mene, vidi onoga koji me posla." (Iv 12, 44-45)

"Jer nisam ja zborio sam od sebe, nego onaj koji me posla – Otac – on mi dade zapovijed što da kažem, što da zborim." (12, 49)

"Odlazim i vraćam se k vama [...] jer Otac je veći od mene." (14, 28)

"Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar [...] Ja sam trs, vi loze." (15, 1/5)

"Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi." (17, 11)

"... da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno, kao što smo mi jedno ..." (17, 21-22)

Ono što je Isus ovdje naznačio u samo par rečenica, danas se iz raznih izvora dalje razrađuje u gotovo neograničenom izobilju. Sasvim je prihvatljivo da postoje osobe koje su već postigle tu jednotu i da sada (kao "uzašli majstori") svoja iskustva i uvide žele podijeliti s nama, i to je reakcija ljubavi kakva je našoj "starijoj" braći i sestrama prirodna.

Treba napomenuti da se uvijek trebamo čuvati prevara i imitacija. Prepoznaju se po tome što potkopavaju i truju upravo tu jednotu u ljubavi (jednotu s Bogom, sa samim sobom, i sa svim drugim ljudima). Prepoznat ćemo ih po njihovim djelima, pa i kada govore o "Bogu", "Ljubavi" i "Miru".

"Put i Istina i Život"

Isus kaže da je on Put, Istina i Život, i da nitko ne dolazi Ocu osim po njemu. Zašto? Jer je Isus došao od Oca i pokazuje put k njemu.

Ključno pitanje jest: što znači "po meni"? Hvala Bogu, na to pitanje odgovara sam Isus: "Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati [...] Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi [...] Ako me tko ljubi čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti." (Iv 14, 15/21/23)

Dakle, jedini put koji vodi k Bogu jest onaj koji pokazuje Isus, i tim putem se ide kada se slijede njegove riječi. Koja je najviša uputa koja u sebi sadrži sve ostale, Isus je jasno izrekao:

"Ljubi gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci." (Mt 22, 37-40)

Oni koji ovu centralnu zapovijed prime k srcu i po njoj žive ispunjaju Isusovu najveću, zapravo jedinu želju, iskazujući mu tako istinsku ljubav.


Čovjek ne može Boga i druge ljude istinski voljeti ako ne voli sebe, i ne može istinski voljeti sebe ako ne voli Boga i ostale ljude (kao Božje "dijelove"). Postoje izvori čiji je zadatak govoriti prije svega o tome što "voljeti sebe samoga" znači u božanskom smislu. Drugi više govore o ljubavi prema stvaranju i svim stvorenjima, neki opet više o ljubavi prema Bogu i prevladavanju iluzija ega. Svi ovi glasovi ne smiju se razdvajati ili apsolutizirati, već – simbolički govoreći – vidjeti kao zrake svjetlosti koje u neizmjernom broju izlaze iz Sunca. Zrake putuju u različitim pravcima, jedne prema Merkuru, druge prema Veneri, ili Zemlji, Mjesecu, itd. Premda se zrake svjetlosti mogu vidjeti u različitim okruženjima, one naposljetku nisu različite, nego uvijek tek aspekti istog Sunca.

To opet znači da Isusove upute, posebno apsolutno ključna funkcija ljubavi, ne sadrži samo Biblija. One se mogu naći u Božjim otkrivenjima svih kultura, u svim razdobljima, i u svakoj religiji svijeta postoje ljudi koji u toj ljubavi žive. Oni su se potpuno predali putu koji je pokazao Isus, premda možda to ne čine neposredno u njegovo ime. Isus kaže: "Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi".

"Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga." (Iv 14, 6-7)

Biblijske naznake Isusovog identiteta

"Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam!" (Iv 13, 13) kad danas neki zemaljski ili medijalni glas Isusa naziva "samo" velikim majstorom, u tome nema ništa pogrešno, jer je Isus i sam rekao: "Pravo velite jer to i jesam!"

Isus je neosporno djelovao kao gospodin i učitelj svojih učenika, i time ispunio ulogu koja se na hebrejskom naziva rabbi, a na sanskrtu guru. I zaista su ga apostoli, a i ostali ljudi zvali rabbi. No, među svim guruima i rabbijima Isus zauzima jedinstvenu poziciju, kao što proizlazi iz spisa, ali i iz njegovog djelovanja koje je utjecalo na cijeli svijet.

Isus sam daje nekoliko naznaka o svojoj duhovnoj poziciji unutar Kozmosa:

"Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji!" (Mt 28,18)

"Zaista, zaista, kažem vam: prije negoli Abraham posta, Ja jesam!" (Iv 8, 58)

"A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo." (Iv 17, 5)

"Ja sam svjetlost koja je iznad svih stvari. Ja sam Sve. Sve iz mene potječe i Sve u mene uvire." (Tomino evanđelje 77a)

Ovaj viši Isusov identitet navijestili su i proroci, npr. Mihej (5, 1): "A ti, Betleheme-Efrato, među krajevima Judinim najmanji, iz tebe će mi izaći onaj, koji će biti vladalac u Izraelu. Njegov je početak iz davne davnine, iz dana vječnosti”.

Isto su prepoznali i apostoli, nakon što su Isusa poslije raspeća mogli vidjeti i čuti u njegovom "obogotvorenom” obliku. Ono što su izrekli u svojim Poslanicama odgovara Isusovom samootkrivenju i iskazima starih proroka:

"On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja. Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, [...] – sve je po njemu i za njega stvoreno: on je prije svega i sve stoji u njemu." (Kol 1, 15-17)

"Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom Svega; Njega po kome sazda svjetove. On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje ..." (Heb 1, 1-3)

Tko je "prvorođenac svakog stvorenja"?

Sva vlast na nebu i na zemlji; slava prije negoli je svijeta bilo; Prvorođenac svakog stvorenja; Sin, po kome je Bog sazdao svjetove – ove formulacije upućuju na Isusov viši identitet. On je i iz kršćanskog pogleda jedna inkarnacija, i to u prvobitnom značenju riječi: jedno visoko ili više božansko biće koje se "pretvorilo u meso" ("tijelom postade").


Imajući u vidu vedski opis stvaranja, iz citiranih biblijskih naznaka lako se može spoznati kakvo jedinstveno biće se na Zemlji inkarniralo kao Isus. Kako bih to ovdje predstavio, moram iskoračiti nešto dalje.

Vedski izvori otkrivaju da je Kraljevstvo Božje, apsolutno bivanje, za nas ljude nezamisliva vječna sadašnjost. Vječnost nije beskrajno dugo vrijeme, već upravo bivanje onkraj vremena, bezvremenost. "Beskrajno dugo vrijeme" i "vječnost", "bezvremenost", na sanskrtu se jasno razlikuju, i za njih postoje dva poznata standardna izraza: kala i sat. Oni koji su (zloupotrebom slobodne volje) izgubili jednotu s Božjim bivanjem, padaju iz vječnosti u vrijeme, tj. Iz kraljevstva Sat u područje Kala.

Bezvremena vječnost zrcali se u materiji u obliku beskrajnih protoka vremena (kala), pri čemu nastaje beskrajno, ali u sebi ograničeno stvaranje. Odnos materijalnog i duhovnog isti je kao odnos sjene i svjetlosti.

Bog kao suština jedinstva jest "apsolutna individualnost", što je Isus izrazio time što nije govorio samo o "Bogu" (Jahvi), već je uglavnom koristio izraz "Otac". Naravno, Bog nije samo Otac, nego i Majka, i nije samo "Prastvoritelj", kao što otac i majka nisu samo začetnici djeteta, nego prije svega oni koji vole i koji su voljeni. Na sličan način su ti aspekti sadržani u Bogu, i to apsolutno bivanje kao Voleći i Voljeni jest prauzrok svakog stvaranja. Tu se nalazi bezvremeno ujedinjenje muškog i ženskog pra-aspekta , koji je "jedinstvo dvojstva" u ljubavi. (Božje ime u ovom najvišem aspektu ljubavi na sanskrtu glasi Radha-Krishna.)

Kad Bog stvara, čini to u ulogama Majka – Otac bogova, na sanskrtu zvanih Shri-Višnu, odnosno Shakti-Shiva. Iz Otac-Majka Boga proistječe beskrajno stvaranje unutar vremena i prostora: Shri-Višnu "udiše" i "izdiše" Univerzume. Kada jedan Univerzum promotrimo u tom praobliku, on je tek potencijalno jedinstvo materije u kojem još ne postoje nikakve forme. Biblijski tekst (Post 1, 2) taj praoblik naziva tohu va-bohu, uglavnom prevedeno kao "pusto i prazno". U prijevodima Tore isto se mjesto (ispravnije) prevodi pojmovima "neoblikovano i prazno".

Kako bi nastalo stvaranje unutar Univerzuma, apsolutna individualnost (Otac-Majka Bog) proširuje se na "trećeg", a to je "prvorođeni Sin Božji". On je prvo i najviše svjetlosno biće cjelokupnog stvaranja, i kroz njega dolazi svjetlost i pokret u potencijalnu materiju, čime "stvaranje" može početi.

Prvi Sin Božji na najvišoj, prvobitnoj dimenzionalnoj razini na sanskrtu se naziva Brahma. Brahma doslovno znači "onaj koji razvija, proširuje, transformira", izvedeno iz korijena glagola brih, "rasti, povećavati, razvijati". Dakle, Brahma je "veliki (u Univerzumu sveobuhvatni) transformator", koji iz božanske praenergije "Oca" omogućuje nastajanje sedmostupanjskog stvaranja.

Brahmino ime na Zapadu je poznato uglavnom u relaciji s takozvanim "indijskim Trojstvom" Brahma-Višnu-Shiva. (Ovdje bi se otišlo predaleko opisujući još i Shivinu ulogu.) Brahma je neposredni Sin Božji kroz kojeg nastaje cjelokupno stvaranje u Univerzumu, on je najviši, praprvi demijurg Univerzuma, govoreći jezikom grčkih škola, i pantokrator, "svevladar", što je i u kršćanskoj tradiciji izraz koji se uvijek neposredno odnosi na "Sina": Christos Pantokrator.

Brahma je kako Sin, tako i Otac, jer on je otac Univerzuma, kroz kojeg su u stvaranju nastala sva živa bića, počevši s "arhanđelima". U tom smislu, nije pogrešno označiti Brahmu ili Christosa Pantokratora kao Boga, jer pojam "Bog" ima mnogo aspekata, između ostalih i onaj najvišeg stvoritelja, kao i prastvoritelja ("Bog Otac", Višnu), i univerzalnog stvoritelja (Brahma).

Otkrivenje ovog prauzroka živućeg Univerzuma ne ograničava se samo na vedske izvore, već se spominje i u kršćanskim novim otkrivenjima. Jedna vrlo jasna paralela nalazi se u knjizi Johannesa Grebera, Der Verkehr mit dem Geisterwelt Gottes:

"[Postoji] sedam Sinova Božjih. Sve postojeće bivanje u svijetu, osim prvostvorenog Sina Božjeg; nije neposredno Božje stvaranje, već je oživotvoreno kroz prvorođenog Sina kojem je Bog dodijelio stvaralačku snagu".

Brahmina inkarnacija na Zemlji

Brahma, kao najviši stvoritelj ("u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji"), može se pojaviti i kao inkarnacija u vlastitom stvaranju. Pri tome se uvijek inkarnira unutar različitih vrijemeprostornih svjetova u kojima se treba odigrati nova etapa stvaranja, jer samo on ima moć i ovlast da to učini.


Kao što danas znamo, i Zemlja se nalazi pred novom etapom stvaranja. Vedsko Otkrivenje također jasno ukazuje na jednu takvu etapu, ne govoreći direktno gdje i kako će se Brahma inkarnirati. Međutim, postoji proročanstvo da se Brahma neće pojaviti unutar vedske kulture, već u kulturi mesojeda, što je tada, u vremenu nastanka proročanstva, u Indiji bilo jedva zamislivo: kako će jednom postojati kulture u kojima ubijanje i jedenje životinja spada u svakidašnjicu, pa čak i u religiju.

Kao što se prvorođeni Sin Božji u najvišoj dimenziji bivanja naziva Brahma, tako i na hijerarhijski "nižim" dimenzijama ima druga odgovarajuća imena. Na našoj zemaljskoj razini, otprije dvije tisuće godina poznat je kao Yehoshua, Jeshua, Isus, krist, Mesija, Spasitelj, Pantokrator, itd. Kad već i na Zemlji ima mnogo imena, onda ih pogotovo ima u višim dimenzijama.

Jedno Isusovo ime iz viših dimenzija koje je preko medijalnih otkrivenja postalo poznato i na Zemlji glasi Sananda. To ime postoji i u sanskrtskom jeziku, sa značenjem "blaženi" (lat. beatus). Baš kao što Isus na Zemlji ima titule kao Krist i Pantokrator, tako i Sananda, među ostalima, nosi naslov "Kumara" – što je također poznata sanskrtska riječ i znači "prvi sin; princ; očev baštinik". Istu naznaku nalazimo i u Bibliji (Heb 1, 2): "[...] konačno, u ove dane, progovori [Bog] nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove."

S bibliokršćanstvom prožetog stanovišta, ove perspektive su neželjene i nailaze na odbijanje. Čovjek se boji ovih stranih imena i ideja jer se prividno tako puno razlikuju od uobičajenog i poznatog. Kad je Isus svojim učenicima rekao kako im ima još mnogo toga reći, oni – a pogotovo njihovi nasljednici – nisu mogli ni zamisliti što sve uključuje to "mnogo": "Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu ..." (Iv 16, 12-13)

Isusov značaj u vremenu preokreta

Tek nakon što se, zahvaljujući naznakama u Novom zavjetu, spozna Isusov unutarnji identitet kao prvorođenog Sina Božjeg, može se razumjeti i njegova jedinstvena pozicija. On je, kao najviše svjetlosno biće Univerzuma, sašao u najdublju, najgušću materiju i svojim uskrsnućem i "uzašašćem" (manifestacijom svjetlosnog tijela) napravio prodor kroz trodimenzionalnu krutost i tako pokrenuo pojačanje vibracija i transformaciju zgusnute materije. Sve što se događa u materiji stavila su u pokret svjesna bića, a to vrijedi i za vrijeme preokreta i transformaciju. Budući da se radi o dalekosežnom stvaralačkom događaju, sam univerzalni stvoritelj bio je taj koji ga je morao povesti i napraviti prvi korak.

"On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u vi­si­na­ma; postade toliko moćniji od anđela koliko je uzvišenije nego oni baštinio ime." (Heb 1, 3-4)

"Grijeh" od kojeg je Isus oslobodio čovječanstvo jest odvojenost od Boga, koja je prouzročena i poticana od strane sotonskih sila. "Odvojenost" znači tamu, a ona opstaje toliko dugo dok se ne otvore bar jedna vrata prema svjetlosti. Kad se to dogodi svjetlost struji u tamu, a ljudi u tami mogu odjednom spoznati da žive iza zidova koji blokiraju svjetlost.

U skladu s voljom i u službi Boga, Isus je otvorio vrata koja ljudima otkrivaju više, pa i najviše ciljeve: "Evo otvorio sam pred tobom vrata koja nitko zatvoriti ne može." (Otk 3, 8)

Imajući u vidu odlučujući značaj Isusa, inkarniranog Boga – stvoritelja, ne iznenađuje što su sile tame od samog početka nasrtale na njega i pokušavale kroz institucije, lažno učenje, relativiziranje i apsolutiziranje njegov nauk učiniti nedjelotvornim. Oni znaju da nitko ne može zatvoriti vrata koja je on otvorio. Ali oni mogu ljude zaslijepiti i odvratiti, tako da ne primijete da su vrata otvorena. Onda vrata doduše ostaju otvorena, ali nitko kroz njih ne prolazi.

Međutim, taj je plan osuđen na propast. Jer, već je mnogo ljudi prošlo kroz ta vrata, mnogo ih prolazi danas, a drugi će ih slijediti.

 


Smrtni pokrov i svjetlosno tijelo: Primjer involucijske meta-biofizike

U 11. poglavlju opisana je teorija involucije koja govori da se stvaranje čovjeka odvijalo putem fizičke samomanifestacije svjetlosnih bića. Svjetlosna bića iz viših dimenzija zgusnula su svoja tijela u skladu s vibracijskom razinom zemaljsko-fizikalne materije i na taj način postala prvi ljudi. Kad se kaže da je Elohim stvorio ljude na svoju sliku kao muškarca i ženu, tu je Elohim pojam u množini koji se odnosi na jedinstvo svjetlosnih bića i stvaralačkog Boga, iz kojeg je nastalo svako stvaranje. "I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno ..." (Iv 17, 22)

Svjetlosna bića koja su se fizički manifestirala znala su da će se u jednoj točki razvoja na Zemlji pojaviti čak i najviše biće svjetlosti. Ono što je o tome naznačeno u 11. poglavlju, bit će ovdje – u nastavku članka "Prvorođeni Sin Božji" – pobliže rasvijetljeno.

Inkarnacija najvišeg svjetlosnog bića

Budući da je Isus inkarnacija najvišeg svjetlosnog bića, ne treba čuditi što njegovo djelovanje nije bilo suženo unutar granica zemaljske fizike. O tome svjedoče njegova mnoga čudesna djela, a prije svega događaji oko njegove fizičke smrti. Da se takva djela nisu dogodila, jedva da bi ga se itko sjećao, ili bi u najboljem slučaju ostao čudnovata marginalna figura židovske povijesti – ponajprije stoga što je javno djelovao samo tri godine. Nitko se ne bi na njega pozivao, niti bi ga itko želio slijediti. Sljedbenike uvijek imaju samo moćne i utjecajne osobnosti. Tko bi se pozivao na neki beznačajni ili nezgrapni lik?

To što je Isus danas najpoznatija osoba ljudske povijesti (cjelokupna povijest dijeli se na vrijeme "prije" i "poslije" Krista!) ne počiva na tome što je rimska Crkva grandioznom propagandom od njega napravila vodeću figuru. Upravo obrnuto: Zato što je Isus ostavio tako jedinstven utisak, postao je "tema" za tako mnogo ljudi. Čovjek može u njega vjerovati ili ga ismijavati, može ga ignorirati, zloupotrebljavati ili odbacivati, mrziti ili voljeti. U svakom slučaju: svi znaju za njega, govore o njemu, i ne mogu ga "zaobići".

Središnja sporna točka u svim diskusijama o Isusu jesu njegova čudesna djela, posebice uskrsnuće. Čak i u kršćanskim krugovima mnogi teolozi dvoje o mogućnosti uskrsnuća. Ljudi žele vjerovati samo u ono što je logično, "razumno" i "prirodno". Sve nadnaravno i "nelogično" označuje se kao nerazumno i stoga se odbacuje – a prije svega uskrsnuće.

Ne postoji fizikalni zakon kojim bi se objasnio taj fenomen, i u cjelokupnoj poznatoj ljudskoj povijesti niti jedan čovjek nije "ustao iz mrtvih", da se i ne govori o ponovnom (meta)fizičkom pojavljivanju. Ipak, svi očevici iz tadašnjeg doba govore upravo o takvom fenomenu: Isus je prolazio kroz zidove ili zatvorena vrata, najednom bi se pojavio među ljudima. Unatoč njegovom tijelu iz viših dimenzija mogli su ga vidjeti i dodirnuti, čak je s njima zajedno mogao i jesti. Ali on više nije bio potčinjen trodimenzionalnim zakonima.

To su bili događaji koji su preplašenim i sumnjičavim apostolima ulili hrabrost, snagu i uvjerenost, toliko da su odjednom bili spremni otići u svijet i riskirati svoje živote.

Učinak koji je Isus imao i još uvijek ima na ljude, najznačajnija je indicija da su izjave očevidaca i mistika odgovarali istini, naime da se "prvorođeni Sin Božji" po kome su stvoreni "nebo i zemlja" pojavio na Zemlji kako bi poveo sljedeću – i zaključnu – fazu sadašnjeg doba.

Uskrsnuće s aspekta involucije

Isusovo uskrsnuće očitovalo se tako što je njegov grob tri dana nakon raspeća bio prazan. To znači da je pokopana osoba fizički nestala. Ili je truplo bilo ukradeno, ili je osoba bila samo prividno mrtva, vratila se u život i oslobodila vlastitom snagom. To su dva jedina "logična" objašnjenja. Treće bi bilo cijelu priču označiti kao izmišljenu.

Ali, svi ovi pokušaji objašnjenja ne uzimaju u obzir Isusov jedinstveni učinak, i svjesno osporavaju njegovo božansko porijeklo. S aspekta involucije, koja polazi od multidimenzionalnosti Kozmosa, ne moramo se ograničiti na takva materijalističko-logička razmišljanja. Možemo ozbiljno uzeti izjave očevidaca i ne moramo Isusovu izvanrednu poziciju racionalizirati teorijama zavjere.2

2 ^"Najveća zavjera u posljednjih 2000 godina!" Tako glasi formulacija na poleđinskom tekstu ložinog romana Sakrileg, koju autor Dan Brown sličnim riječima više puta ponavlja u knjizi.

Teorija involucije ne govori samo da su ljudi nastali samomanifestacijom svjetlosnih bića. Ona govori da je moguće i obrnuto, naime – kvantni skok od fizičkog ka svjetlosnom tijelu. To bi se dogodilo kad bi u čovjeka inkarnirano svjetlosno biće svoje fizičko tijelo opet podesilo na višu vibraciju, odnosno poništilo zemaljsko-fizikalnu zgusnutost. Obrnuti proces samomanifestacije znači "demanifestaciju" jednaku fizičkoj "pretvorbi", odnosno "tran­sfor­ma­ciji". Promatrajući sa zemaljske strane, transformirani, odnosno uskrsli čovjek bi odjednom nestao, tj. postao nevidljiv. Sa svoje strane, nevidljivi čovjek mogao bi se, uz odgovarajuće majstorstvo, bilo kad opet učiniti vidljivim modulirajući "vibracijsku frekvenciju" svje­tlo­snog tijela snagom svijesti. Ako je netko sposoban za "kvantni skok" uskrsnuća (obrnutu involuciju), onda također vlada i modulacijom međukoraka. Naravno, ovdje se više ne radi o uobičajenoj fizici, već o metafizici, odnosno meta-biofizici, jer biofizika doslovno znači "fizika života", i ne odnosi se samo na izražavanje kemijskih i fizikalnih procesa u živućem tijelu.

Budući da ovaj prikaz može zvučati nevjerojatno i nategnuto, podsjetimo se da su i teorije materijalističke evolucije nevjerojatne, toliko da su nevjerodostojne. Jer, ne postoji niti jedan teoretski model koji bi objasnio kako su akumuliranim genetskim promjenama postupno iz amfibija nastali reptili, iz reptila sisavci, a iz primata ljudi. Tome nasuprot, teorija involucije nudi jedan zadovoljavajući model objašnjenja, za koji se posvuda u prirodi mogu vidjeti posredni dokazi. "Paranormalni" događaji, kao npr. čudesna iscjeljenja i materijalizacije, mogu stvarnost interdimenzionalne povezanosti čak dovesti direktno pred naše oči. Tako je teorija involucije i pri znanstveno-objektivnom promatranju još uvijek vjerodostojnija od materijalističke evolucije.

Značenje uskrsnuća

Involucijski model objašnjenja može također konkretno predočiti i značenje uskrsnuća. Promotrimo ovdje još jednom involucijsku povijest čovječanstva:

Čovjek je nastao dobrovoljnom, božanskom ljubavlju inspiriranom samomanifestacijom svjetlosnih bića. Tako je bilo na početku ("I vidje Bog da je dobro"), no nije tako ostalo zauvijek. U jednoj određenoj točki uništena je rajska harmonija. Preko "zmije" i "pada u grijeh" čovječanstvo je prikovano za trodimenzionalnost i privučeno varci materijalne identifikacije (maya, "grijeh"), zbog čega se više nije postavljalo pitanje "Tko i što sam ja uistinu?" K tome, nakon "pada u grijeh" među ljudima su se inkarnirala mnoga bića koja nisu bila čista, nego pala bića svjetlosti. Njihovim utjecajem ljudi su se još više odvojili od svoje iskonske svijesti.

Ljudi koji jesu inkarnirana svjetlosna bića ("čija su imena zapisana u knjizi života"; Otk 3, 5; 13, 8) željeli su nebesku ljubav manifestirati na Zemlji kako bi snagom te svijesti omogućili i poduprli njenu višu vibraciju. Budući da je to bio kozmički stvaralački čin, sam kozmički stvoritelj ("prvorođeni Sin Božji") bio je taj koji je morao započeti taj novi ciklus stvaranja. I tako se pojavio on, kozmički Krist, kao čovjek među ljudima, kao stvoreno u svom vlastitom stvaranju. "... jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla." (Iv 6, 38)

O tome kako možemo prepoznati Božju volju već je bilo riječi u ovoj knjizi. Bog želi Božansku ljubav (= stvarnost, jedinstvo), a to je bila i Isusova želja. Usidrenje Božanske ljubavi na Zemlji – a ne raspeće – bila je Božja volja i Božji plan. Kako bi se to ostvarilo, sam kozmički stvoritelj morao se spustiti u fizičku zgusnutost svog stvaranja i prihvatiti život prema tamošnjim pravilima, posebice datost dualnosti. Premda on u nikome nije gledao neprijatelja, drugi su vidjeli neprijatelja u njemu. Najsjajnija svjetlost u najdubljoj tami neumitno je morala isprovocirati agresiju nesvjetlosnih sila, ali je Isus u svim poniženjima i mučenjima, sve do smrti, ostao nepoljuljan u svojoj bezuvjetnoj ljubavi. Da su nesvjetlosne sile uspjele slomiti Isusovu volju i ljubav, došlo bi do kozmičke katastrofe, jer bi tako najčišća ljubav bila uništena. Jer, samo najčišća ljubav može preobraziti najdublju tamu.

Iz tog razloga, Isusovom križnom putu i raspeću pripada odlučujuće značenje – ali ne zato što je "Bog" žrtvovao svog vlastitog sina, i "prolijevanjem krvi" oslobodio ljude njihovih grijeha. Spasenje nije došlo ljudima kroz Isusovo raspeće, već kroz Isusovu ljubav i postojanost, čime je unatoč raspeću i smrtnim mukama ostao nepoljuljan u jedinstvu s Božjim planom i Božjom voljom: "Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj." (Lk 23, 46)


"Isus na križu" znači trijumf božanske ljubavi nad silama tame. On je bio predan njihovim rukama i prošao kroz njihov pakao, bez odstupanja od svoje ljubavi. Zato je na križu mogao reći: "Dovršeno je!" (Iv 19, 30)

Ljubav, koju je Isus (u toj ekstremnoj situaciji) donio u zemaljsku materiju kao novu stvaralačku dimenziju, stvorila je energetsko polje u kojem mu je – uz pomoć Elohima3 – bilo moguće vibracijsku frekvenciju svog tijela podizati toliko visoko dok se ne dogodi kvantni skok u svjetlosno tijelo. On to nije napravio u tihoj meditaciji koja putem samadhi-yoge vodi fizičkoj transformaciji i "pretvorbi". Napravio je to pod najtežim okolnostima: mučen, razapet i fizički mrtav!

Ono što su svjetlosna bića napravila pri stvaranju ljudi, sada je najviše svjetlosno biće poduzelo u obrnutom pravcu, iz najdublje tame. "Evo, otvorio sam pred tobom vrata koja nitko zatvoriti ne može." (Otk 3, 8) On je otvorio vrata k "spasenju", povratak u svjetlost, tamo, odakle smo "mi" i došli:

"Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu."

Ova zapanjujuća izjava – da će jednom ljudi zadobiti tijelo uzašašća kao Isusovo – moglo bi potjecati iz kakvog New Age kanaliziranja. Međutim, ona se nalazi u Poslanici apostola Pavla Filipljanima (3, 20-21).

Misao o reverziji involucije, tj. ponovnoj manifestaciji prvobitnog svjetlosnog tijela, očito nije ništa novo. U Otkrivenju (11, 12) kaže se da će "dva svjedoka" uzaći na nebo, baš kao i Isus. Tu naviještenu transformaciju Zemlje i čovječanstva poveo je sam inkarnirani kozmički stvoritelj, i pratio ju je do današnjeg dana. "I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta." (Zaključna rečenica Evanđelja po Mateju)

Ako je kozmički stvoritelj uistinu napravio takvo epohalno djelo, ne bi bilo iznenađujuće da je za njim ostao konkretan, fizikalan trag. I vjerojatno jest ...

Torinski pokrov

Milijuni ljudi u Torinskome pokrovu vide autentični Isusov otisak, i vjerojatno imaju pravo. Nepristrano promatranje, koje nije ograničeno samo na "logično" i "danas poznato", iznosi na vidjelo mnoge činjenice, i to takve da moderni čovjek mora u najmanju ruku priznati kako je riječ o neriješenoj zagonetki.

Postojanje ovog smrtnog pokrova neprekinuto je dokumentirano od 1357.g. Tada je izloženo u zavjetnoj crkvi u gradu Lirey (Champagne, Francuska). Ali, unatrag do prvih stoljeća poslije Krista mogu se naći tragovi koji upućuju na smrtni pokrov koji se dijelom "vjerojatno", dijelom praktički sa sigurnošću odnose na onaj što se od 1578. g. nalazi u Torinu.

Dakle, postoji otisak na platnu koji je star najmanje sedamsto godina, pa ipak se ni najmodernijim tehničkim sredstvima ne može utvrditi kako je ta slika nastala.

Promotrimo najvažnije činjenice:

  • Pokrov je 4,16m dug i 1,06m širok. Tkan je na neuobičajen način. Sačinjen je od lanenih niti. Također sadrži nešto tragova pamuka vrste Gossypum herbaceum, čije je postojanje na Orjentu datira iz 7. st. prije Krista. Ti tragovi daju se objasniti time što je na tkalačkom stanu prije lanenog tkano pamučno platno.
  • Slika jasno pokazuje prednju i stražnju stranu tijela muškarca starog tridesetak godina. Slika nije napravljena bojom, niti ima tragova pigmenata boja ili drugih supstanci (npr. kise­lina). Nastala je tako što su niti na najgornjem sloju pokrova izblijedjele. Ta izblijedjelost ni na jednom mjestu ne prodire u unutrašnjost tkanja.
  • Prikazana osoba pokazuje tragove upravo onakvih ozljeda kakve su Isusu nanijete prije i tokom raspeća. Slika na pokrovu je tako točna i diferencirana da se pri pomnom istraživanju mogu raspoznati čak i fini detalji, npr. tragovi bičevanja po cijelom tijelu, kontuzije na ramenima i lopaticama (od nošenja križa), ubodi trnja na čelu i glavi i otekline na licu, da se i ne govori o jasnim ranama na zapešćima, stopalima i na desnoj strani prsiju. Kod otvorenih rana, na platnu se nalaze i tragovi krvi. Krv je bila vrlo gusta, što pokazuje da je raspeti znojenjem izgubio puno tjelesne tekućine.
3 ^"Ili zar misliš da ja ne mogu zamoliti Oca svojega i eto umah uza me više od dvanaest legija anđela?" (Mt 26, 53)

  • Radiometrijska datiranja pokrova prilično su besmislena, budući da je nekoliko puta pri požarima bio izložen dimu i visokim temperaturama – što potpuno iskrivljuje rezultate C-14 datiranja. Znakovito je istraživanje koje je švicarski pri­ro­do­znanstvenik, kriminolog i istraživač mikrotragova, prof. Max Frei proveo 1973. g. On je ispitao prašinu iz niti Torinskog pokrova i pri tome otkrio 59 različitih vrsta peludi, među njima 13 vrsta peludi biljaka koje potječu isključivo iz Palestine. Pojedine vrste peludi potječu od biljaka koje danas na Bliskom Istoku više ne postoje. No, prof. Frei je u 2000 godina starim sedimentnim naslagama Genezaretskog jezera pronašao iste tragove peludi. Dvadeset vrsta peludi nađene su na visoravnima oko Edesse, ali ne u Palestini, niti u zapadnoj Europi. Druge vrste peludi su tipično zapadnoeuropske i mogu se čak konkretno odrediti na Francusku (Savoy). Analizom različitih vrsta peludi moguće je odrediti sljedeća mjesta u kojima se čuvao pokrov: Jeruzalem – Aleppo – Hieropolis – Edessa4 – Konstantinopolj – Akko – Cipar – Francuska.

Prema tome, pokrov bi svakako mogao biti star dvije tisuće godina, iza sebe ima dug put koji je započeo u Jeruzalemu, pokazuje sliku čovjeka koji bi lako mogao biti Isus, a ta slika nastala je na neobjašnjiv način. Svi dosadašnji pokušaji da se svim raspoloživim metodama otisne na tkaninu takva slika s istom kvalitetom bili su neuspješni, i samo su pokazali kako slika nije nastala.

Putem kompjutorske analize, u posljednjim desetljećima je utvrđeno kako slika ima ne samo karakteristike foto-negativa, nego i strukturu trodimenzionalne perspektive.

Do ovog otkrića došli su američki fizičari J. Jackson i E. Jumper, koji su pripadali znanstvenoj istraživačkoj grupi The Shroud of Turin Research Project (STURP), i koji su 1973. rezultate svojih pionirskih istraživanja iznijeli u javnost. Dokazali su da slika na smrtnom pokrovu nije nastala biokemijskim otiskivanjem, nego zračenjem, tj. svjetlosnim bljeskom. To zračenje energije moralo je proizaći iz samog tijela, jer se slika pokazuje samo na unutarnjoj strani pokrova. Izračuni pokazuju da je taj zračeći bljesak trajao samo dvije tisućinke sekunde. Dijapozitiv pokrova ubačen je u VP8 analizator slike i na ekranu se pojavio trodimenzionalni reljef lica.

Veliko je pitanje kakva vrsta zračenja je proizvela sliku, jer elektromagnetska i radioaktivna zračenja prolaze kroz materiju ne ostavljajući vidljivi trag. (Na pokrovu nema nikakvih tragova radioaktivnog zračenja.)

Daljnji koncept objašnjenja nudi američki fizičar Joachim Andrew Sacco. Neposrednim ispitivanjem pokrova došao je do zaključka da nastanak slike vodi trag do nepoznatog biofizikalnog izvora zračenja (vidi intervju u nastavku). On kaže da bi svjetlosni bljesak morao otisnuti tijelo i postrance (što kod pokrova nije slučaj), i da ni neuobičajeno zračenje još uvijek ne objašnjava što se dogodilo s tijelom. J. A. Sacco nudi objašnjenje i za tu posljednju zagonetku. Pri tome se pak s fizike premješta direktno u područje metafizike, odnosno meta-biofizike.

 

4 ^Sirijski povjesničar Euagrios (536-593) u svom izvještaju o perzijskoj opsadi Edesse 544. g. opsuje kako je tamošnji biskup Eulalios imao san u kojem mu je pokazano gdje je njegov prethodnik sakrio pokrov. Pronašao ga je, pokorena Edessa čudesno je spašena, i nakon primirja s Perzijcima 545. g. pokrov je izložen u novoposvećenoj crkvi. Nazivali su ga acheiropoeton, "nenapravljeno ljudskom rukom", i theoteuktos, "od Boga napravljeno". Pokrov je u Edessu donio Addai, sin apostola Tadeja. Kad su Rimljani 212. g. zaposjeli Edessu, vođa tadašnjih kršćana sakrio je pokrov u jednu nišu na gradskim zidinama i zazidao ga. U tamošnjoj kršćanskoj zajednici ostalo je živo sjećanje da je Edessa jednom bila u posjedu pokrova, ali nitko nije znao gdje je skriven.

Čudo je što pokrov uopće danas postoji

Pokrov za sobom ima uzbudljivu priču. Morao je biti skrivan, a onda opet transportiran. Morao je biti sklanjan na sigurno od neprijateljskih muslimanskih osvajača. Tri puta je umalo uništen u požaru.

Pokrov na četiri mjesta pokazuje trag vatre u obliku slova L, s četiri rupe. Taj trag prikazao je Albrecht Dürer na jednom crtežu iz 1516. g., a može se vidjeti i na jednoj minijaturi na pergamentu (Codex Pray) koja je nastala oko 1150. g. Dakle, pokrov je morao biti izložen vatri već prije 1150. g., što usput dokazuje da je star najmanje tisuću godina. (Time su pobijene teorije da je pokrov produkt ili imitacija iz kasnog srednjeg vijeka.)

Katastrofalni požar dogodio se 4. prosinca 1532., dok je pokrov bio izložen u crkvi u Chamberyju. Pokrov se nalazio u srebrnom kovčegu kod oltara, željeznim rešetkama odvojen od ostatka crkve. Po izbijanju požara koji je odmah zahvatio oltar, jedan kovač imenom Guillaume Poussod raširio je užarene rešetke golim rukama, na taj ih način žrtvujući. Samo zahvaljujući njemu spasilačka ekipa uspjela se probiti do oltara u zadnjoj sekundi. Srebrni kovčeg već se bio rastopio na jednom uglu i moralo ga se najprije ohladiti vodom. Tragovi vode i drugi tragovi vatre potječu iz tog slučaja.

1. listopada 1972. g. nepoznati počinitelj je provalio u torinsku crkvu i podmetnuo požar kod oltarske škrinje u kojoj je bio pohranjen pokrov. Azbestni sloj na unutarnjoj strani škrinje spriječio je uništenje pokrova.

12. travnja 1997. g. požar, najvjerojatnije opet podmetnut, zahvatio je katedralu u kojoj se čuva pokrov. Požar je izbio na četiri mjesta istovremeno, a vatrogasci su stigli tek nakon pola sata, kad je crkva bila već sva u plamenu. Vatrogasac Mario Trematore zaslužan je što pokrov ovaj put nije konačno uništen. Poslušavši jedan unutarnji glas, spoznao je da se pokrov još može spasiti. Uz pomoć svojih kolega probio se kroz vatru do spremnika u kojem je bio pokrov, i morao je čekićem razbijati pancirno staklo kako bi ga spasio.

Nakon toga u Italiji je objavljena knjiga torinskog autora Renza Baschere pod naslovom La profezie della santa Sindone – L'ultimo incendio annuncia l'Anticristo? ("Proročanstva o svetom pokrovu – je li posljednji požar najava Antikrista?").

U njoj autor istražuje izvještaje hodočasnika iz 16. i 17. st. Koji su pri molitvi pred pokrovom čuli unutarnje glasove. Posebno začuđujući su proročki stihovi koje je francuski hodočasnik Gerard ili Gerald zapisao pred pokrovom 1575. g. U tim stihovima nalik Nostradamusovima kodiranim je riječima skicirana sudbina čo­vje­čan­stva. Između ostalog, spominje se veliki požar u katedrali u kojoj se čuva pokrov, i to u doba kada pape budu imali dva imena, što je tada još bilo nezamislivo.

U to doba, kaže Gerardovo proroštvo dalje, doći će do odlučujućeg suočenja sotonskih i božanskih sila u cijelom svijetu, ali ponajprije u Rimu.

Kako je nastala slika na pokrovu?

Izvadak iz intervjua kojeg je dao fizičar Joachim Andrew Sacco iz Bevery Hillsa koji je, istražujući samrtni pokrov, o nastanku slike postavio tezu vrijednu pažnje. (Intervju, koji je vodio Christof Gaspari, objavljen je u časopisima Die Furche u srpnju 1995. g., i Vision 2000 u travnju 1995. g.)

Ima li novih saznanja o Torinskom platnu?

[...] Neke stvari na pokrovu vide se samo pomoću ultraljubičastog svjetla. K tome, slika je trodimenzionalno kodirana. Nije je moguće reproducirati fotografskim metodama. Čak su i razni umjetnici pozvani da naslikaju sliku koja sadrži iste informacije kao pokrov. Nemoguće. Osim toga, na petama ima prašine i prljavštine vidljivih samo mikroskopom, a ispitivanje je pokazalo da potječu iz Jeruzalema (odnosno da sadrži vrste peludi koji postoje samo u tom okružju).

Dakle, slika nije iz srednjeg vijeka?

Tada bi čovjek već u to doba morao znati kako nastaje foto negativ. Osim toga, na svim srednjovjekovnim prikazima raspeća čavli prolaze kroz dlanove. Ali, na pokrovu prolaze kroz članke. Nadalje, na pokrovu vidimo ozljedu na desnoj strani, iz koje je isteklo puno krvi. To je važno. Jer, na lijevoj strani, kod srca, u umrlom nema krvi. Ona se koncentrira na desnu stranu. Tragovi krvi točno se poklapaju s ljudskom anatomijom. Ali to se još prije sto godina nije ni znalo! Danas raspolažemo objašnjenjem koje zadovoljava sva otvorena pitanja.


Kako je to moguće?

Znanstvenici su pomoću kompjutorske simulacije dokazali da je tijelo u pokrovu prošlo kroz proces koji ga je prostorno prerasporedio. Struktura njegovih atoma se iznova ustrojila. U tom tijelu dogodio se jedan "super-poredak". Pri tome je izračeno mnogo energije, i tako je nastala slika na pokrovu.

To što kažete zvuči prilično fantastično. Možete li to pobliže objasniti?

Ovi zaključci temelje se na ključnim zapažanjima. Spomenut ću neka od njih: Oslikala se samo prednja i stražnja strana tijela. Nedostaju otisci strana tijela. Ali, ako je neka sila djelovala od tijela, morala je zračiti posvuda. Tako je bilo jasno: sila teže morala je tu igrati ulogu. I još nešto: Slika je sasvim slabo otisnuta, promjene postoje samo na najpovršnijim sloju niti. One nigdje ne dopiru dublje od par mikrona. Zahvaljujući najnovijim spoznajama kvantne mehanike moguće je razviti model predodžbe o događaju koji je u skladu sa svim spomenutim zapažanjima. Prema toj teoriji, u tijelu se izvršila jedna vrlo nevjerojatna, ali na temelju fizikalnih zakona zamisliva konfiguracija subatomskih čestica, kojom se daju objasniti sva ova zapažanja.

Preustroj subatomskih čestica u tijelu?

Da. Kada taj proces krene – a mi ne znamo zašto se to događa – , više se ne može zaustaviti. On vodi prijelazu u jedan "super-poredak". Pri tom procesu zrači se energija od više stotina Joulea po kvadratnom centimetru.

Nije li teorija o novom ustroju vrlo upitna?

Svi dosadašnji paradoksi mogu se objasniti ovim: Novi ustroj čestica doveo je do toga da je pokrov ravnomjerno izložen energiji iz zračećeg tijela.

Iz tijela?

Da. To se u potpunosti poklapa sa zakonima fizike, a što ima za posljedicu to da su oni dijelovi pokrova koji su bili u dodiru s tijelom primili više zračenja nego drugi. Osim toga, objašnjava zašto je slika na prednjoj strani jasnija nego na stražnjoj. Također, i činjenica da ne vidimo ništa od bočnih strana tijela postaje isto tako razumljiva kao i savršen trodimenzionalni otisak.

I pri tome je nastao "super-poredak"?

Da. U dosad mjerljivom Univerzumu, znamo da sve naginje kaosu. Tako kaže drugi zakon termodinamike. U okolnostima "super-poretka" takva sklonost neredu ne postoji. Pokrov stoga ima značajke koje upućuju na stanje onkraj vremena i prostora.

Koji je vaš osobni stav prema ovim rezultatima?

Znanstvenici s kojima sam surađivao – četrdesetak istraživača, koji se od 1978.g. bave ovom tematikom: liječnici, hematolozi, fizičari, inženjeri s različitih polja, arheolozi, povjesničari, itd. – i koji su se bavili ovim kompleksom pitanja, odredili su se kao i ja: došli su do uvjerenja da se uskrsnuće zaista dogodilo. Naprosto, pred sobom imamo dokaze za to. Tako govore činjenice.

Jesu li istraživači koji rade na pokrovu vjernici?

Neki od njih su mi ispričali da im se dogodilo isto što i mnogim kolegama: Na početku istraživanja mislili su da će brzo moći dokazati kako se radi o prijevari. Ali, čim su se pobliže pozabavili tematikom, morali su promijeniti mišljenje. Mnogi od istraživača doživjeli su tijekom svog rada duboko preobraćenje.

 

Kraj

 

U svom životnom vijeku Zemlja prolazi kroz različite vrijemeprostorne okolnosti (yuge), jer se "tijekom vremena" ne mijenja samo "vrijeme", već i "prostor". To se u prošlosti već više puta dogodilo i opet će se dogoditi, i to u ne tako dalekoj budućnosti, kako nam otkrivaju najrazličitiji izvori.

U sadašnje vrijeme mnogi međusobno isprepleteni vremenski ciklusi ulaze u rijetku zajedničku završnu točku. Različiti ciklusi Zemlje, kao i lunarni, solarni i galaktički ciklusi, teku uglavnom u međusobno neujednačenom ritmu. Tek nakon mnogo individualnih protoka – i nakon vrlo dugog vremenskog perioda – ovi ciklusi se susreću u vremenskoj točki koja za sve istovremeno znači i završetak i novi početak: zajednička sinkronizacija. Kad dođe do takve "nulte točke", potencijalno se može ponoviti trenutak prapočetka! Jer, u tom trenutku su svi "satovi" počeli teći istovremeno, svaki s drugačijom jedinicom vremena i, u skladu s tadašnjim relacijama, drugačijom brzinom.

Dakle, ono što predstoji je vrijemeprostorna točka kozmičko-zemaljske sinkronizacije koja je jedinstvena u ljudskom pamćenju. Moderna astronomija ne prepoznaje realitet te sferne i cikličke harmonije. Ono što nas o tome informira jest glas jedne stare visokorazvijene kulture, poruka naroda koji je sebe nazivao "čuvari vremena": Maje.

I zaista, istraživanja su pokazala da su Maje posjedovale zapanjujuće astronomsko znanje. Tako su npr. vrijeme potrebno da se Zemlja okrene oko Sunca mogli izračunati s preciznošću od četiri decimale, i to u doba kad se u Europi još vjerovalo da je Zemlja ravna ploča. Također, mogli su izračunati Sunčeve pomrčine stoljećima unaprijed. Poznavali su različite jedinice vremena i imali kalendar u kojem su mogli sinkronizirati sve ove cikluse: prirodni ciklus od 260 (13 x 20) dana; Zemlja-Sunce ciklus od 365,2421 dan; 13 Mjesečevih ciklusa zemaljske godine; 52-godišnji ciklus (52 g. potrebne su da se 260- i 365-dnevni ciklusi nađu u zajedničkoj početnoj konstelaciji), itd.

Pored ovih ciklusa, utvrđenima visokim astronomskim spoznajama, Maje su opisale i cikluse koji nemaju očitih astronomskih značajki. Nova ispitivanja pokazala su da Maje nisu brojile samo astronomske faktore, nego i energetske cikluse našeg Sunčevog sustava, osobito Sunčeve promjene magnetskog polja! Jer ove su promjene ciklične i imaju neposredan utjecaj na Zemlju. One određuju tijek određenih zemaljskih ciklusa i u velikim, ali izračunljivim razmacima uzrokuju katastrofe, transformacije i obrtanje zemaljskih magnetnih polja.

Primjeri za takve energetsko-astronomske izračune su Baktun-ciklus od 144 000 dana (394,52 g.) i Dugo brojanje od 13 baktuna (oko 5125 g.). Ono što zapanjuje jest to što se kraj sadašnjeg Dugog brojanja točno poklapa s navedenom kozmičko-zemaljskom točkom sinkronizacije! Ona je opet definirana i astronomskim konstelacijama, između ostalog podudaranjem zalaska Sunca s izlaskom Oriona, kombiniranim sa sinkronizacijom Venere i Plejada. Ta konstelacija javlja se tek svakog 13-og baktun ciklusa – sljedeći put pri zimskom solsticiju 2012. godine.

To je značajna vremenska točka u kojoj se ujedinjuju najrazličitiji kozmičko-zemaljski ciklusi, "vjenčanje" Neba i Zemlje. Maje kažu da će njihov kalendar završiti kad dođe kraj vremenu kakvog poznajemo. Dakle, danas se nalazimo u "finišu" različitih vremenskih ciklusa. Mi smo u posljednjim godinama 13-og baktuna, a također i u posljednjim godinama astronomskog precesijskog kruga, "sideričke godine" od 26 000 zemaljskih godina.

Međutim, ključni datum 21.12.2012. ne kaže da će se dogoditi nekakvo čudo ili katastrofa, upravo kao što početak proljeća (21. ožujka) ne znači da će se taj dan odjednom rastopiti sav snijeg i preko noći izrasti cvijeće na livadi. Ipak, taj datum obilježava važnu zemaljsku konstantu, naime izjednačavanje dana i noći (samo na taj datum dan i noć traju jednako dugo na cijeloj Zemlji). Datum 2012/2013 signalizira nam da živimo u odlučujućoj fazi koja će završiti u točki preokreta globalne povijesti. "A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac. Kao u dane Noine, tako će biti i Dolazak Sina čovječjega." (Mt 24, 36-37).

Nadolazećom sinkronizacijom otvorit će se multidimenzionalni vremenski prozor, a čovječanstvo će se ponovo suočiti sa svojom mitološkom prošlošću. Ono što se danas događa na Zemlji ima dugu pretpovijest, kako individualnu tako i kolektivnu, koja seže unazad sve do događaja koji su u povijesti Zemlje i čovječanstva označili posljednju točku preokreta. Ti događaji ostavili su otiske u podsvijesti mnogih ljudi, a sada ponovo izlaze na površinu kako bi se neutralizirali i razriješili. Sve rane moraju se zacijeliti – i sva nedjela oprostiti. Kad ljudi mogu oprostiti jedni drugima i sami sebi, time pripremaju teren za prijelaz u sljedeći veliki odsjek vremena, za vrijeme "novog neba" i "nove Zemlje". Sve razumjeti znači sve oprostiti.


Mitološka prošlost bavi se u prvoj liniji pitanjem našeg porijekla, jer u porijeklu se razotkriva smisao i cilj našeg bivanja na Zemlji. Sad kad znamo kako to nije bilo, pitanje možemo postaviti još jednom: Kako su ljudi došli na Zemlju? Koji je bio duhovni scenarij početka života i porijekla vrsta, scenarij onkraj darvinizma i kreacionizma?

Istinska evolucija: Devolucija, odnosno involucija

Svaki izvještaj o stvaranju u svojoj biti ukazuje na istu temeljnu istinu: da "niže" uvijek proizlazi iz nečeg višeg (nasuprot materijalističkoj teoriji evolucije koja tvrdi da su viši, kompleksni oblici života proizašli iz jednostavnih, primitivnih oblika, a ovi iz materije). Posvuda na svijetu vidimo da je ono nižeg reda proizašlo i vođeno od višeg. A ono što se ovdje u mikrokozmosu događa pred našim očima, događa se i u makrokozmosu, jer ovo je multidimenzionalni Kozmos.

Vedska Geneza pokazuje da sve u Kozmosu prvobitno proizlazi iz najviše finosupstancijalne dimenzije, "Brahminog svijeta", i postupno se sve više zgušnjava na svakoj sljedećoj donjoj dimenzionalnoj razini. Iz trodimenzionalne perspektive, tijekom prve faze stvaranja Univerzum je zaista bio "prazan" i "taman", jer još ništa tro­di­men­zio­nal­no nije bilo stvoreno. Prve faze stvaranja s odgovarajućim svjetovima svjetlosti odigrale su se u višim ("duhovnim") dimenzijama. Duhovnom snagom Brahme i (od njega stvorenih i opunomoćenih) stvaralačkih bića nastalo je svih sedam dimenzionalnih razina, sa zemaljsko-fizikalnom kao posljednjom.

Sukcesivno zgušnjavanje drugog dimenzionalnog svijeta iz prvog, trećeg iz drugog, sve do sedmog, zemaljskog, iz šestog, može se nazvati "kozmičko-descedentnom evolucijom" (devolucijom).

Pojam "evolucija" naprosto znači da nešto proizlazi iz nečega, i to je univerzalni stvaralački princip.1 Ono što je u ovoj knjizi kritički rasvijetljeno i odbačeno jest teorija jedne materijalističke evolucije. Involucija2 je isto tako "evolucija", ali ne ona materijalistički definirana, već metafizička, interdimenzionalna.

Budući da se pojam "devolucija" sreće i u materijalističkoj teoriji evolucije i tu ima posve drukčije značenje (devolucija = degenerativni evolucijski tijek; obrnuta "evolucija"), pojam "involucija" je vjerojatno adekvatniji, prije svega jer se u duhovno-znanstvenim krugovima već upotrebljava u sličnom smislu. Prema gornjoj definiciji, devolucija i involucija bili bi sinonimi.3

Scenarij stvaranja koji proizlazi iz perspektive "inter­di­men­zio­nal­no-hijerarhijske evolucije" odgovara najstarijem i najnovijem znanju čovječanstva. On u sebi objedinjuje dijelove istine kreacionističkih i darvinističkih objašnjenja i odgovara prirodnim, još i danas djelotvornim i posvuda vidljivim životnim principima.

Opisi stvaranja svih religioznih i metafizičkih škola ukazuju na involuciju, pa i onda kad se detalji njihovih formulacija razlikuju. Jer, svaka škola ima svoj vlastiti izvor, perspektivu i gledište, kao i vlastite tradicijske i kulturne karakteristike. Kod škola inspiriranih božanskim Izvorom razlike su uvijek samo u relativnome. Stoga dijabolični duh ljude koji slijede božanski pravac pokušava fiksirati na relativno i stvoriti raskol na temelju tih prividnih razlika.

Kad u ovome što slijedi skiciram scenarij stvaranja iz perspektive kozmičke involucije, pokušavam to činiti što općenitije kako bi poradio na onome što je zajedničko raznim religioznim i metafizičkim školama. Pri tome se orijentiram prije svega na indijske, indijanske i biblijske izvore, a također i na "nova otkrivenja", dobro znajući da se sve (iz neke druge perspektive) moglo odvijati i drukčije.

1 ^Evolucija: stupnjevani razvojni tijek, postupni napredak razvoja; lat. evolutio, "odmatanje (role knjige)", od evolvere, "odmatati; razmatati; pojašnjavati".
2 ^Involucija: od lat. involvere, "umotati; uviti; pokriti", ovdje "zgušnja­va­nje; sukcesivno omatanje, ulazak duha u materiju", što vodi do nastanka fizičkog tijela na stupnju najviše gustoće, gdje je moguća inkarnacija.
3 ^Devolucija: od lat. "otkotrljati: spustiti; skotrljati; prijeći na; spasti"; ovdje "silazni, postupno zgušnjavajući stvaralački razvoj; slijed pro­iz­la­že­nja jedne dimenzije iz prethodne više".

Od manifestacije do inkarnacije

Jednom je postojalo vrijeme u kojem se Zemlja još nalazila potpuno u svjetlosti. Zemlja je bila "Raj". Na sanskrtu se to prvo doba naziva Satya-yuga, "yuga istinitosti", jer tada na Zemlji još nije bilo laži. Satya-yuga je isto što i "Prvi svijet" o kojem govore američki prastanovnici.

Razlika između svake yuge toliko je ogromna da nije pretjerano govoriti o različitim "svjetovima". Svaki prelazak iz jedne yuge u drugu povezan je s globalnim previranjima, tako da Zemlja poslije svakog prijelaza izgleda potpuno drukčije nego prije. Budući da su makro- i mikrokozmos povezani, svi kozmički ciklusi i podciklusi odražavaju se na Zemlju – od kratkih, fraktalnih vremenskih jedinica do yuga.

Na svom putu kroz vrijeme i prostor, Zemlja postupno dospijeva u granično područje svjetlosti i tame. Ili, kako bi se to opisalo iz perspektive svjetlosti: prve sjene padaju na Zemlju, bačene od bića koja Zemlji ne pripadaju (jer se ona sama nalazi u svjetlosti). U početku su sjene bile samo tangencijalne, no jednom dosegnuvši Zemlju brzo su rasle.

U ranoj fazi satya-yuge zemaljska svjetlosna bića boravila su u paralelnim dimenzijama,4 u interakciji s fizičkom razinom samo kroz stvaralačke impulse na energetskoj razini. Tijekom vremena, neka od tih svjetlosnih bića odlučila su fizički živjeti na Zemlji i stoga uzeti odgovarajuće fizičko tijelo. Napravili su to "paranormalnim" zgušnjavanjem svojih visokodimenzionalnih tijela. "I reče Bog: Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična ..." (Post 1, 26; ne zamijeniti s Post 2, 7)

Dakle, prvi ljudi u trodimenzionalnim (fizičkim) tijelima nisu bili primitivni potomci životinjskih primata, nego samomanifestirana svjetlosna bića koja su se pojavila na Zemlji kao ljudski "arhetipovi". Ponašali su se u savršenom skladu s voljom Stvoritelja, i to je u procesu stvaranja Zemlje bio prirodni sljedeći korak. "I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro. Tako bude večer, pa jutro – dan šesti." (Post 1, 31)

U ranoj fazi svoje "zemaljske misije" svjetlosna bića pojavila su se samomanifestacijom pod vodstvom "Elohima"; pri čemu su zgusnuli svoja visokodimenzionalna tijela, odnosno prilagodili ih zemaljskom stupnju frekvencije. U kasnijoj fazi došli su "na svijet" putem inkarnacije (rođenja), pri čemu su sve više zaboravljali raniju egzistenciju u višim svjetovima. I to je također imalo svoj duboki temelj i služilo je božanskom cilju. Time su poveli sljedeći razvojni korak – koji još do danas nije završen!

Što su više rani ljudi ulazili u zemaljski život, to su više potpadali pod sferu utjecaja sila tame. Došlo je do napada i zloupotrebe. Povijest čovječanstva počinje: "mitska", povijesna, moderna.

Mitološka povijest čovječanstva (1. dio): Raj i što je zmija tamo htjela

U dalekoj ("mitskoj") prošlosti ljudi su raspolagali mentalnim i nadosjetilnim sposobnostima koje danas nazivamo "paranormalnima". Energetski centri (čakre) njihovih eteričnih i finosupstancijalnih tijela bili su potpuno aktivni, a njihov duševni fokus svjesno je usmjeravan od strane duhovnog sebstva (atma). Oni su bili samomanifestirana ili inkarnirana svjetlosna bića i živjeli su u unutarnjoj povezanosti sa svjetlosnim i zvjezdanim bićima koja su, u skladu s čistom rezonancijom tih izvornih ljudi, štitila Zemlju. Zemlja je s adamičnom vrstom bila Raj u harmoniji s božanskim Elohimom.

Međutim, vremenom se u tom raju pojavila "zmija". Izvorni ljudi nisu bili zemaljskog porijekla, a ni sile "zmije". One su bile agresivne i imperijalističke, ali su se također najprije morale priviknuti na fizičke uvjete na Zemlji. To su učinili uz pomoćna tehnička sredstva, jer su raspolagali takvom nezemaljskom tehnologijom koja bi čak i u našim modernim razmjerima izgledala kao science fiction. Posjedovanje komplicirane tehnologije, međutim, ne znači i da su bili duhovno napredni. Naprotiv, bila su to bića koja su odabrala put odvraćanja od Boga. Mogu se nazvati palim Elohimom. Obzirom na mentalitet, nisu vidjeli "ništa pogrešno" u svojoj želji da opljačkaju zemaljske resurse – i stanovnike. I tako je Zemlja postala cilj njihovih operacija.

4 ^Prije nego su se pojavili fizički ljudi Zemlja je, dakle, već bila naseljena inteligentnim oblicima života, ali ti su "ljudi" bili iz viših dimenzija. (Zemlja je i danas povezana s mnogim paralelnim dimenzijama, s astralnim, elementalnim i vilinskim svjetovima, sve do Brahminog svijeta).

Tek kad se prije oko 10 000 godina dogodio veliki globalni "blackout", Potop, sile tame opet su napustile Zemlju, ali ne dobrovoljno. Morale su pobjeći jer im je moć prirode uništila sva zemaljska uporišta, kako je dojmljivo opisano u sumerskom Epu o Gilgamešu. Nakon tog reza, po odluci solarnih i galaktičkih svjetlosnih bića, silama tame više nije bilo dozvoljeno vratiti se na Zemlju sa svojom nadmoćnom tehnologijom. Počela je nova runda, s novim pravilima i izmijenjenim okolnostima, u skladu s tada nadolazećom Kali-yugom.

Međutim, prijašnji gospodari zadržali su pravo postupanja po svojoj slobodnoj volji, a njihovo htijenje ostalo je nepromijenjeno unatoč izmijenjenim vanjskim okolnostima: htjeli su opet povećati svoj utjecaj na Zemlji, i to do potpunog preuzimanja moći. Ali razumjeli su da se neće smjeti služiti istim sredstvima kao prije. Morali su stoga smisliti novu taktiku.

A ono što su smislili bilo je paklenski genijalno: umjesto prisiljavanja ljudi da im služe, iznašli su metodu čiji je učinak bio da im podređeni služe dobrovoljno. Tako je žetva životne energije mogla biti još izdašnija nego prije, jer tijek energije više nije bio ometan odbojnošću zbog prisilnog žrtvovanja. Kad ljudi surađuju dobrovoljno, više nema razloga za prisiljavanje.

Bogovi tame morali su dakle samo otkriti što izaziva najsnažniji oblik "dobrovoljnog" dotoka energije. Što ljude više od bilo čega drugog tjera na sudjelovanje u igri moći i nekritičko predavanje sebe vođama? Odgovor je glasio: s jedne strane strah, s druge obožavanje. A ovo dvoje daju se dobro kombinirati. Obožavanje i vjera utemeljeni na nesvjesnom ili potisnutom strahu rezultiraju fanatizmom i dogmatizmom. To je suprotnost Istini koja oslobađa.

Prije oko pet tisuća godina, nakon što su se ljudi oporavili od globalne kataklizme, kasnije posljepotopne generacije opet su bile spremne uspostaviti vlastite strukture moći i vojne snage. Na taj način su neki zemaljski vladari ušli u rezonanciju s onim nevidljivim silama koje su samo čekale da se netko podesi na njihovu valnu duljinu. Odredili su svoje "kontakt osobe" i finosupstancijalno ih zaposjeli. Tako je to najednom počelo, onako kako su i zamislili. Zaposjedanje je utjecalo na psihička i astralna svojstva ljudi, što je također djelovalo i na genetsku strukturu i, posljedično, na njihova grubosupstancijalno-materijalna tijela. Metoda manipulacije bila je efektivno psiho­so­mat­ska.

Akcijama ovakve vrste pripremali su teren za svoj sljedeći korak: naime, kako bi se i sami mogli inkarnirati! Kad bi im bilo moguće pojaviti se kao ljudi među ljudima, brzo bi prisvojili vladajuće pozicije kao kraljevi i visoki svećenici. Ili bi najprije stvorili strukture koje bi im omogućile takve pozicije. Budući da su bili agenti dualnosti, počeli su propovijedati svoje vlastite doktrine koje su – u ime Boga – poticale strah i "obožavanje". Ispričali su podređenima da je Potop bio kazna za čovječanstvo, proizašla iz Božjeg gnjeva jer su ljudi propuštali njega, Gospoda Boga, častiti žrtvama krvi i pokornošću. "Dakle, ako ne želite biti još jednom kažnjeni morate umilostiviti Boga tako što ćete mu se dobrovoljno pokoravati!"

Na različitim mjestima diljem svijeta ti svećenici i bogo-kraljevi tvrdili su čak da pokornost Bogu znači i dobrovoljno žrtvovanje krvi. Logika je bila jednostavna: katastrofa je odnijela živote skoro svih ljudi; dakle, bolje dobrovoljno žrtvovati nekoliko životinja i/ili ljudi, nego da Božji gnjev opet ubije sve ljude; bolje nekolicina nego svi. U bibliokršćanskoj formulaciji ta logika dosegla je vrhunac u dogmi da je sam Bog izveo žrtvovanje čovjeka, naime svog vlastitog sina, kako bi čovječanstvo oslobodio tereta daljnjeg žrtvovanja. U ovome – strahu od "Boga" i "kazne" – leži razlog što u mnogim religijama "krv" ima tako važnu ulogu.

Kako su na početku Kali-yuge takvi "Božji izaslanici" propovijedali na svim kontinentima i u svim tradicijama, ljudi su se počeli međusobno mrziti i sukobljavati. Odjednom su svi mislili da su baš oni jedini koji posjeduju istinu i "Božju naklonost". To je bila savršena propaganda, i "to" je djelovalo ...

Ostalo je poznata povijest.

 


Tragovi u sumerskim mitovima

Velika katastrofa, Potop, bio je događaj koji su propagandistički izopačili svećenici koji su služili kao agenti bogova. I sami "bogovi" morali su bježeći napustiti Zemlju, ali su poslije taj događaj prikazali kao demonstraciju moći u kažnjavanju čovječanstva. Pošto je Potop bio, i još jest, jedna od ključnih točki u "religioznoj" propagandi straha, poneki kritičari čak smatraju da je cijela priča o potopu izmišljena – iako nemaju uvjerljiv argument. Međutim, kreacionističko istraživanje na području geologije i paleontologije može jasno pokazati da je Zemlja puna tragova jedne takve katastrofe. Ti tragovi upadaju u oči čim se skinu naočale darvinističko-aktualističke interpretacije geologije. K tome, praktički sve stare tradicije poznaju izvještaj o Potopu. Ovdje u 11. poglavlju, za našu analizu relevantne su paralele između biblijskog i sumerskog prikaza.

Nema sumnje da su opisi Potopa iz tekstova pisanih klinastim pismom, osobito Ep o Gilgamešu, stariji od biblijskog Izvještaja. Kao u poglavljima Postanka (od 6. do 9.) i u tekstovima pisanima klinastim pismom opisuje se pretpovijest Potopa, sam Potop i njegov završetak; u oba slučaja preživjela je samo jedna obitelj, zahvaljujući prethodnom božanskom upozorenju.

Prema sumerskim tekstovima, Potop se odigrao u okviru jednog arhaičnog konflikta između Enlila i Enkija, a oba su bila vođe vanzemaljskih Anunakija.5 Kako bi stupili na Zemlju, ti Anunakiji upotrijebili su dimenzionalna vrata na Bliskom Istoku. Zašto su došli na Zemlju?

Sumerski tekstovi jasno kažu: da bi stvorili robove-radnike. (Budući da su tekstovi pisani klinastim pismom propagandistički, prijašnje, tj. izvorno stanovništvo Zemlje opisali su primitivnima "kao životinje" i time sugerirali da su ti životinjski ljudi mogli postati inteligentni, produktivni i civilizirani samo zahvaljujući intervenciji Anunakija.)

Glavna uporišna točka ovih kolonizatora nalazila se u geografskom području koji će se kasnije zvati Sumer i Babilon (najvećim dijelom u današnjem Iraku). Ali njihovo polje djelovanja pružalo se čitavim Bliskim Istokom sve do Libanona, gdje se još i danas nalaze neki od malobrojnih sačuvanih ostataka njihove pretpotopne namjenske gradnje: u današnjem području Baalbek sagradili su veliku terasastu ravan u čije su potporne zidove ugradili ogromne kamene blokove; izdvajaju se tri savršeno klesana ogromna kvadra od kojih je svaki 20m dug, 4m širok i 3,6m visok; procijenjena težina: oko 800 tona!

Tekstovi pisani klinastim pismom izvještavaju da su Anunaki u trenutku Potopa još bili prisutni na Zemlji i da su odlučili pustiti da globalna katastrofa uništi sve ljude. Međutim, Enki je upozorio jednog čovjeka koji mu je bio omiljen i dao mu uputstvo kako sagraditi brod siguran od potopa. Drugi su bogovi pobjesnili shvativši da je mali dio čovječanstva preživio, ali ih je Enki umirio govoreći da su preživjeli opet spremni da im prinesu žrtve. U Devetoj ploči Epa o Gilgamešu preživjeli se zove Utnapištim, a u starim sumerskim tekstovima Ziusudra. Drugo ime za boga Enkija jest Ea.

U svojoj knjizi Middle Eastern Mythology, standardnom djelu na tu temu, prof. Samuel Henry Hooke piše:

"Centralni motiv mita (o Potopu) jest da su bogovi odlučili uništiti čovječanstvo [...]. Već odavno je poznato da se biblijska priča o potopu odnosi na babilonski mit [...]. Međutim, tek 1914. g., kad je američki učenjak Arno Poebel objavio fragmente sumerskih tekstova pisanih klinastim pismom, saznalo se da je babilonski prikaz mita temeljen na ranijoj, sumerskoj verziji koja jasno odgovara mitu o Potopu. [...] U osnovi, sumerska verzija priče o Potopu kaže sljedeće: na mjestu gdje fragment počinje pojavljuje se bog koji obznanjuje namjeru da spasi čovječanstvo od uništenja, premda su bogovi odlučili prepustiti ljude tom uništenju. Razlog takvoj odluci nije poznat. Enki je bog koji je poduzeo korake za spas čovječanstva. Poučio je Ziusudru, skromnog kralja Sippara, što mu je činiti kako bi preživio Potop.

U staroj sumerskoj verziji kraj potopa opisan je kako slijedi (iz knjige prof. Hookea):

"Ziusudra otvori vrata velikog broda.

Junak Utu (Sunce, koje je pobijedilo potopske oblake)

unio je svoje zrake u divovski brod.

5 ^Doslovno: "ono koji su s neba (Anu) došli (na) Zemlju (Ki)".

Ziusudra, kralj, baci se pred Utua.

Kralj ubije vola, zakolje ovcu.

[lom fragmenta]

Ziusudra se baci pred Anua i Enlila.

Bili su Ziusudrom zadovoljni,

Dali su da živi kao Bog [...]"

U Epu o Gilgamešu opisano je kako su Anunaki morali radi Potopa napustiti Zemlju i kako su pri tome naricali nad svojim gubicima:6

"Kad je jutro osvanulo,

podiže se crno oblačje kao gavrani.

Bješnjeli su svi zli dusi,

svjetlost se pretvorila u tamu.

Južni vjetar je tutnjao,

vode su bučeći hujale

i već dostigle planine,

sručile se na sve ljude.

Brat brata nije više prepoznavao.

I sami se bogovi uplašiše potopa,

pobjegoše i popeše se na Anuov Brijeg bogova.

Šćućureni kao psi gurahu se među sobom.

Ištar viče kao žena u teškom porođaju,

zavija lijepi glas divne boginje:

'Lijepa zemlja prošlih vremena postala je blato,

jer sam ja loše savjetovala

u Skupštini bogova!

Kako sam samo mogla u Skupštini bogova

dati tako lošu zapovijest?

Kako sam samo mogla uništiti sve svoje ljude?

Kao u metežu bitke odnijela ih je poplava.

Zar sam zato dala da se ljudi rađaju

da sada kao riblje leglo ispunjavaju more!?'

I svi bogovi plaču s njom,

pognuti sjede bogovi i plaču."

Prema izjavi Anunaki-žene Ištar, također zvane i Inana, ona je bila ta koja je stvorila ljude i pokajala se što je podržala druge bogove u uništenju "svih njenih ljudi". U istom dahu govori o ljudima koje je ona stvorila i koji su onda trebali na njenu zapovijed biti uništeni. Paralele s "Bogom" iz Biblije koji je Adama napravio iz blata, potom odredio njegovo uništenje i zažalio obzirom na neočekivano nasilan potop, frapantne su.

U tom smislu, znakovito je i kako Ep o Gilgamešu opisuje kraj Potopa:

"Lađa je plovila prema brdu Nisir.

Nasjela je i čvrsto ostala na njemu.

Šest dana držao je brijeg lađu

i nije joj više dao da se zaljulja. [...]

Uzeh gavrana i pustih ga.

Gavran odletje,

vidje kako voda presušuje,

čeprka, ždere i grakće

i ne vrati se više.

Tada sam ih sve pustio van,

na sve četiri strane

i prinio jagnje kao žrtvu,

žrtveno zrnevlje prosuo sam na vrhu brda,

spalio sam cedrovo drvo i mirtu.

Bogovi su udisali miris.

Ugodno se dizao miris bogovima u nosnice

Kao muhe skupili su se nad žrtvom.[...]

Veliki Enlil dođe i ugleda lađu,

tada se Enlil rasrdi,

razljuti se na bogove:

'Koje je to živo biće izbjeglo propast?

Po mojoj kazni nije trebao ostati živ

nijedan čovjek!':

  • [Ipak, Ea je smekšao Enlila ...]

Ea uđe u lađu, uzme me za ruke,

izvede sa ženom na kopno,

zapovjedi joj da klekne pred mene,

stupi pred nas,

položi na nas ruke

i blagoslovi nas:

'Do sada je Utnapištim bio smrtan čovjek,

sad neka bude sa svojom ženom jednak nama ..."

6 ^Prema srpskom prijevodu Stanislava Prepreka, Gilgameš: sumersko-babilonski ep, Sarajevo, Veselin Masleša, 1985., prim. prev.

Za usporedbu pročitajmo verziju iz Knjige Postanka:

"... sedmoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu korablja se zaustavi na brdima Ararata. Vode su neprestano opadale do desetog mjeseca, a prvoga dana desetog mjeseca pokažu se brdski vrhunci. Kad je izminulo četrdeset dana, Noa otvori prozor što ga je načinio na korablji; ispusti gavrana, a gavran svejednako odlijetaše i dolijetaše dok se vode sa zemlje nisu isušile. [...] I Noa iziđe, a s njime sinovi njegovi, žena njegova i žene sinova njegovih. [...] I podiže Noa žrtvenik Jahvi; uze od svih čistih životinja i od svih čistih ptica i prinese na žrtveniku žrtve paljenice. Jahve omirisa miris ugodni pa reče u sebi: 'Nikad više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka ...'." (Post 8,4-7; 18-21)

Zašto je "Jahve" bio tako bijesan da je čovječanstvo bez upozorenja htio pustiti da strada u Potopu? Biblija navodi zapanjujući razlog:

"Kad su se ljudi počeli širiti po zemlji i kćeri im se narodile, opaze sinovi Božji da su kćeri ljudske pristale, pa ih uzimahu sebi za žene koje su god htjeli. Onda Jahve reče: 'Neće moj duh u čovjeku ostati dovijeka; čovjek je tjelesan, pa neka mu vijek bude stotinu dvadeset godina'. U ona su vremena – a i kasnije – na zemlji bili Nefili, kad su Božji sinovi općili s ljudskim kćerima pa im one rađale djecu. To su oni od starine po snazi glasoviti ljudi. Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća. Jahve se pokaja i u svom srcu ražalosti što je načinio čovjeka na zemlji." (Post 6,1-6)

Razotkrivajuće mjesto u Starom zavjetu je zagonetno i već se interpretiralo na raznorazne načine. Tko su "sinovi Božji"? Tko je "Jahve"? Tko su "Nefili"?7

Izdanje Tore Etz Hayim smjestilo je ovaj pasaž pod naslov "Celestial-terrestrial intermarriage"! Tamo se nalazi sljedeći ko­men­tar:

"Legende o vezama između bogova i zemaljskih žena ili između božica i muškaraca, koje su vodile začeću "polubogova", vrlo su raširene u nevjerničkoj mitologiji i predstavljaju čestu temu. Verzija koju nalazimo ovdje bila je vrlo komprimirana forma onog što je jednom bila vrlo poznata i opširnija priča. Ovdje sadržana verzija komentira stare mitove s izraelitskim shvaćanjem da potomstvo iz takvih neprirodnih veza može imati herojski format, ali da im nedostaju božanske osobine."

Za razliku od bibliokršćana koji tvrde da je Stari zavjet homogeni diktat neposredne Božje riječi, ovdje židovski komentatori neuvijeno priznaju da ovo mjesto (i još neka druga) u Bibliji, odnosno Tori potječe iz ranije, "nevjerničke" mitologije. Oni ovo mjesto ni ne pokušavaju prodiskutirati. Očito je: ovdje se radi o "intermarriage", spolnom povezivanju između zemaljskih i nezemaljskih bića u dalekoj, pretpotopskoj prošlosti (odnosno u drugoj yugi).

Daljnji element iz "nevjerničke mitologije" jest jedan koji važi za tako tipično biblijski da se još jedva raspoznaje kao "nevjernički", naime priča o Adamu i Evi. Prikaz Boga koji je ljude načinio od gline tipično je egipatski. Bog Hnum modelirao je fizička i eterična tijela ljudi, a božica Heket učinila je zemaljska tijela sposobnima za život dodijelivši im Ankh, znak života.

Iza tog naizgled primitivnog prikaza krije se visoko mistično znanje: zajedničkim djelovanjem dualnih svjetlosnih bića ljudsko tijelo je, po uzoru na njihovo, zgusnuto iz trodimenzionalne materije, kao što lončar koncentriranim djelovanjem zemlju uobličuje u posudu. Ovo prvobitno shvaćanje može se naći i u biblijskoj verziji, a Etz Hayim-komentar ne skriva da imamo pred sobom stari, vanbiblijski element: "Ovo je odraz starih bliskoistočnih poetskih tradicija u kojima se na ovaj način opisuje božanski čin stvaranja čovječanstva."

Ali, biblijska verzija sadrži i elemente koji se ne uklapaju u izvorno značenje. Uočljiva je formulacija u Post 2, 21: "Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom." Pojam koji se ovdje prevodi kao "rebro" na hebrejskom glasi ZL, a izgovara se zela. Dakle, ovdje je Adamu uzeta zela, i to nakon što je stavljen u "tvrd san". Ovdje korištena hebrejska riječ tardemah pojavljuje se u Starom zavjetu samo šest puta, i to uvijek onda kad se radi o od Elohima ili Jahve umjetno izazvanom snu. Etz Hayim-komentar daje zapanjujuću primjedbu: "Hebrejska riječ tardemah primjenjuje se za od Boga izazvani san. Ovdje taj san ima funkciju da čovjeka učini neosjetljivim na bol od kirurškog zahvata i nesvjesnim da je Bog na djelu. (Here it has the function of rendering the man insensible to the pain of surgical procedure and oblivious to God at work.)"

7 ^Hebrejski naziv za "sinove Božje" glasi b'nei elohim, doslovno: ""sinovi Elohima". Harper Collins Study Bible objašnjava ovo mjesto: "Sinovi Božji – koji su u kasnijim epohama viđeni kao anđeli-otpadnici – nalikuju mnogim figurama stare mitologije, koji nisu raspoznavali granicu između Neba i Zemlje. [...] Nephilim je riječ koja vjerojatno dolazi od hebrejskog korijena riječi koja znači 'pali"'.

S ovim informacijama prikupljenima iz Biblije i babilonskih i sumerskih tekstova – imajući na umu pozadinu mitološke povijesti čovječanstva – da se izvesti diferencirana procjena Starog zavjeta. Je li taj spis zaista tek jedna knjiga "puna obmana", sastavljena od "grupe krivotvoritelja zvanih deuteronomisti", kako se kaže u ranije navedenom citatu iz Der Spiegela? Je li sve samo djelo visokih svećenika koji su krivotvorili povijesne činjenice kako bi "snove o velikoj moći" projicirali u prošlost?

Tajna Starog zavjeta

Zamislimo tadašnju situaciju: nalazimo se u stoljećima nakon serije globalnih katastrofa koje je tek vrlo malo ljudi preživjelo. Svećenici i ostali glasnogovornici tvrde da su te katastrofe bile Božja kazna jer ljudi više nisu bili "pokorni" i nisu prinosili žrtve krvi. Nastala je totalna vladavina muškaraca, a svećenici, kao Božji zastupnici, uveli su (opet?) žrtvu krvi.8

Tko ovu novu strukturu moći bude kritizirao (= "vrijeđao Boga"), ili na drugi način zapadne u nemilost, bit će smaknut ili žrtvovan. Svakoga može zadesiti Božji gnjev. Muškarci su imali moć da daju pogubiti druge ljude, pa čak i "vlastitu" ženu.

Sve ovo dovelo je do širenja straha. A određene sile živjele su od toga. U ono vrijeme, onaj tko bi makar poželio mijenjati počela, imao je protiv sebe vladajuću strukturu moći i rezonanciju cijelog doba – i morao je dugoročno planirati. U tome leži tajna Starog zavjeta ...

Iz magije znamo da krv nosi Od-Kraft.9 Tu energiju danas možemo čak i izmjeriti, i učiniti je vidljivom pomoću Kirlianove fotografije. Postoje negativna astralna i druga bića tame koja su se zbog svog materijalističkog mentaliteta odvratili od Boga, Izvora, pa stoga energiju moraju pribavljati iz drugih izvora, uglavnom od fizički inkarniranih bića. Sa svojim astralnim tijelima ne mogu uzimati fizičku hranu, niti priuštiti sebi kakvo drugo fizičko zadovoljenje. No, oni mogu apsorbirati Od-Kraft, a to im najlakše uspijeva sa slobodno dostupnom krvi! Stoga svako prolijevanje krvi – na oltarima, bojnim poljima, u klaonicama – posredno ili neposredno služi ovim bićima, te ga ona, ili njihovi predstavnici, često i potiču.

Pored vampirske žetve životne energije, ona se može crpiti i u živućem obliku, naime onda kada potreseni ljudi svoju svijest usmjere na njima kompatibilnu frekvenciju. Takva potresenost nastaje ponajprije iz straha, i povođenja za magičnim, fanatičnim i/ili dogmatičnim obožavanjem.

Kakav "opčinjavajući" učinak ima takvo povođenje pokazuje cjelokupna poznata povijest. Što se tiče Bliskog Istoka, postojbine triju svjetskih religija, istraživanja su pokazala da su se tamo kroz sva stoljeća prije Isusovog doba (a i kasnije) poštovali najrazličitiji Bogovi, prije svega oni koji su zahtijevali krv. Nekoliko primjera nalazi se u već spomenutom članku iz Der Spiegela:

"Prije svega je u Ugaritu, 400 km sjeverno od Jeruzalema, 'izašla na vidjelo mračna prošlost izraelskih religija', kako je to izrazio francuski inženjer A. Caquot. Otkriveni su ritualni tekstovi i zlatne statue. Jedan nalaz prikazuje čovječuljka s bradom. To je mudri starac i nebeski otac "El" – praoblik Boga. [...] Feničani, neumorni trgovci, žrtvovali su djecu [...]

U tom kontekstu, naročito je neobično jedno zagonetno, čak i među stručnjacima jedva poznato svetište. Ono se nalazi na cesti 443 koja sjeverno od Jeruzalema vodi prema Ramotu. Lokacija se službeno zove 'Nebi Samuel' [... i obuhvaća velike] štale za žrtvenu stoku. U prethodnom (i samo na hebrejskom jeziku postojećem) izvješću sa iskapanja stoji da su tu izraelska plemena prizivala s neba kišu i vršila druge 'značajne religiozne rituale'. Kaže se da se mjesto koristilo već 'u 2. stoljeću prije Krista'. Kakvog li otkrića! Na niti deset kilometara udaljenosti od Jeruzalema, na brijegu i skoro na vidiku velikog Jahvinog svetišta, tamo su se i u helenističko doba još uvijek izvodili poganski rituali.

8 ^Tada je počelo doba tame, Kali-yuga. Povijesna je činjenica da je žrtva krvi do prije par stoljeća bila nešto sasvim normalno u cijelom svijetu: u Indiji, Kini, Americi, Europi, Africi i na Bliskom Istoku. Žrtvovane su životinje, ponegdje i ljudi, često djeca (prvorođenci). Povjesničari su to naprosto uzeli na znanje, a istraživanje uzroka prepustili su "mitolozima".
9 ^Karl von Reichenbach, njemački filozof i učenjak iz 19. st., "univerzalnu kozmičku energiju" koju zrače sva bića (ljudi, životinje, biljke), kristali i magneti nazvao je "Od-Kraft". Ta energija predstavlja "primarnu matricu materije" (prim. prev.)

Svećenici su svoje podređene držali u strahu i zabludi i uvijek tvrdili da će se Bog ili Bogovi ljutiti ako im se ne žrtvuje krv. Premda su Baalovi i Jahvini svećenici bili u neprijateljstvu, i jedni i drugi zastupali su ideju o Bogu koji želi krvnu žrtvu. Jedva da se itko usuđivao proturječiti svećenicima. Da čak ni ljudske žrtve nisu bile ništa neuobičajeno, pokazuje epizoda iz Starog zavjeta u kojoj Bog od legendarnog Abrahama zahtijeva da mu žrtvuje svog prvorođenog (i jedinog) sina Izaka. Kao što se vidi u opisu iz 22. poglavlja Postanka, Abraham uopće nije bio iznenađen tim zahtjevom, niti zgrožen time što bi trebao ubiti svog vlastitog sina. Nepomućen i priseban, odveo je sina, koji ništa nije slutio, na žrtveno mjesto, a tamo je morao lagati čak i vlastitim kmetovima kako bi prikrio o kakvom se prinošenju žrtve radi.

"Tada reče Abraham slugama svojim: 'Ostanite ovdje s magarcem a ja i dječak poći ćemo tamo, da se poklonimo, pa ćemo se opet vratiti k vama'." (Post 22, 5)

(Sve se dobro završilo, jer se u zadnjoj sekundi pojavio "anđeo Gospodnji" i obustavio "kušnju".)

U tom krvavom scenariju tek sporadično pojavljivali su se neustrašivi pojedinci koji su izazivali svećenike i kritizirali krvavo praznovjerje, propovijedajući da je Bog nešto sasvim različito od sile koja zahtijeva žrtvu krvi. Ti pojedinci danas su poznati kao praoci i proroci, kao Enok, Melkizedek, Salomon, Izaija, Jeremija, Ezekijel, Danijel, itd. Svi oni bili su tako iznimne individue da su ostali živi u sjećanju svog naroda. Stoga ih svećenici nisu mogli izostaviti pri kasnijem sastavljanju svojih spisa i kronika. Ali, opisi i predaje koje danas o njima nalazimo u Bibliji umnogome više nisu povijesni i biografski. Ipak, poneka mjesta u tekstu još daju naslutiti koliko su žestoko ovi proroci napadali svećenike i njihove krvave rituale:

"Što će mi mnoštvo žrtava vaših?" – govori Jahve. – "Sit sam ovnujskih paljenica i pretiline gojne teladi. I krv mi se ogadi bikova, janjaca i jaradi [...] Kad na molitvu ruke širite, ja od vas oči odvraćam. Molitve samo množite, ja vas ne slušam. Ruke su vam u krvi ogrezle, operite se, očistite. Uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti!" (Iz 1, 11; 15-17)

"To sve je moja ruka načinila i sve je moje" – riječ je Jahvina. "Ali na koga svoj pogled svraćam? Na siromaha i čovjeka duha ponizna koji od moje riječi dršće. Protiv krivog žrtvovanja. Ima ih koji kolju bika, ali i ljude ubijaju; žrtvuju ovcu, ali i psu vrat lome. Netko prinosi žrtvu, ali i krv svinjsku; prinose kad, ali časte i kipove. Kao što oni izabraše svoje putove i duši im se mile gnusobe njihove" (Iz 66, 2-3)

"Ovako govori Jahve nad Vojskama, Bog Izraelov: "Paljenicama dometnite još i klanice, i jedite meso. Ja ništa ne rekoh ocima vašim o paljenicama i klanicama, niti im što o tom zapovjedih kad ih izvedoh iz zemlje egipatske. A oni ne poslušaše, uho svoje ne prignuše, već pođoše po savjetu i okorjelosti zloga srca svojega; okrenuše mi leđa, a ne lice.[Izabrali su put odvraćenosti od Boga]. (Jr 7, 21-24)

"Bibliokršćani" ovdje većinom kažu da se teške riječi proroka odnose na Baalove, ali ne i na Jahvine svećenike. No, danas znamo da u to vrijeme razlika nije bila toliko jasna; čak je u određenim područjima Jahve bilo drugo ime za Baala. Proroci su kritizirali i Baalove i Jahvine svećenike zbog njihovih crnomagijskih krvavih rituala, i Jahvini svećenici svakako su se osjećali prozvanima. Svećenstvo je čak i pogubilo nekoliko proroka. Ne bez razloga, Isus farizeje naziva "ubojicama proroka" (Mt 23, 29-34).

Kroz cijelu pretkršćansku povijest proteže se borba između svećenika koji su zagovarali krv i strah, i proroka koji su željeli prenijeti jedno više razumijevanje Boga. Pisari i svećenici koji su primili od proroka više razumijevanje Boga našli su se nasuprot premoći tradicionalnih svećenika i morali su u rastuću zbirku spisa pokušati proturiti što je moguće više sjemenki istinske bogosvijesti, a da ostali svećenici to ne primijete. Tako je nastala mješavina – "amalgam", kako kaže Etz Hayim –raznoraznih sadržaja.


Danas Stari Zavjet sadrži posvuda razasute sjemenke duhovnosti, kao i izvještaje o autentičnim mističnim doživljajima proroka (ekstaze, kontakti sa svjetlosnim bićima i primanje odgovarajućih poruka), uglavljene u simboličke i povijesne izvještaje koji su prožeti umetanjima svećenika. U takva umetanja spadaju mržnjom ispunjene tirade protiv "neprijatelja" i protiv svih inovjeraca (npr. ozloglašeni stihovi pri kraju inače inspirativnog Psalma 139), kao i mnoga ritualistička pravila, posebno u 3. i 4. Knjizi Mojsijevoj gdje se opisuju i zapovijedaju različite varijante žrtvovanja krvi.

Kad je Stari zavjet u 4. i 3. stoljeću poprimao svoj konačni oblik, urednici su preuzeli legende i povijesne priče, iščitali svećenička umetanja i ubacili razne ključeve koji će pažljivom čitaču u budućnosti ukazati na istinsku poruku. Činili su to s jedne strane svjesnim korištenjem preuveličavanja i proturječja, a s druge uvođenjem "izdajničkih" ključnih pasaža i duhovnih poruka, u čijem svjetlu se odmah raspoznaje što je božansko otkrivenje, a što samopredstavljanje, tj. ogoljivanje sila tame koje su se također koristile Božjim imenom. U Starom zavjetu sadržani su svi ovi slojevi informacija: od božanskih otkrivenja do otvorenog izlaganja planova lažnih bogova. Potreban je samo ključ razlikovanja kako bi mogli prepoznati gdje – unatoč istom Božjem imenu – govori istinski božanski Izvor, a gdje "slika iz ogledala".

Urednici Starog zavjeta nesumnjivo su bili visokointeligentni, proročki dalekovidni i božanski inspirirani ljudi. Poznavali su kako kabalističku praznanost,10 tako i stare sumerske, babilonske i hebrejske predaje. S takvim znanjem, imali su veliku odgovornost prema nadolazećim generacijama i prema cijelom čovječanstvu. Tako su stvorili djelo koje preko dvije tisuće godina fascinira i dira milijarde ljudi. Svi ti ljudi osjećaju da Sveto pismo sadrži duboke i vječne – a i eksplozivne – istine.

Zbirka sramnih "obmana" nikada ne bi mogla imati takav trajan učinak i snagu. (Kad bi se prijeporni Biblijski kod zaista nalazio u Starom zavjetu, to bi bilo dodatno dokumentirano, obzirom na genijalnost i vidovitost onih koji su tekstu dali konačan oblik.)

"On odgovori: 'Idi Daniele: jer do posljednjega vremena ostaju zatvorene i zapečaćene ove riječi!’" (Dn 12,9)

Upravo činjenica da mnogi opisi nisu povijesni ukazuje na više značenje tih tekstova. Stari zavjet nije koncipiran kao svjetovni povijesni dokument (kao što tvrde "bibliokršćani"), već kao "Sveto pismo", tj. kao pismo koje na višeslojan način posreduje božansko znanje i Božju riječ. Time su urednici uspjeli predstaviti obje strane istine – svjetlost i tamu: s jedne strane božanske i mistične sadržaje, a s druge, tamne istine o lažnim bogovima koji su se izdavali za Boga. Stoga su u Starom zavjetu obje strane prezentirane istim Božjim imenima, zajedno sa skrivenim ključevima koji otkrivaju kako se mogu prepoznati i razlikovati različite razine značenja.

Što se tamne istine tiče, urednici su poznavali "poganske" izvještaje o Anunakijima i znali su vrlo dobro tko je i u posljepotopno vrijeme zahtijevao strah i prolijevanje krvi. Slijedeći neustrašive proroke koji su te sile nazvali po imenu, urednici su morali pokušati održati na životu zabranjeno znanje o pravom identitetu lažnih bogova. U tu svrhu, imenima Jahve i Elohim baratali su na proturječne načine, te su preuzeli sumerski izvještaj o Edenu i Anunakijima i kodirali informacije u monoteističkoj preformulaciji. Istovremeno, proširili su poznatu metaforu "čovjeka od blata" detaljem "rebra" (zela) i ubacili razotkrivajući dio o b'nei elohim i Nefilima, i to na numerološki višeznačno mjesto, Postanak 6, 1-6, u kontekstu koji jasno kazuje da postoji božanski, ali i pali Elohim. Već sa dvostrukim 2 na početku Postanka odali su da se tu opisuje stvaranje potencijalne dualnosti, popraćeno manifestiranom dualnošću od 2. poglavlja postanka nadalje.

Za Stari zavjet od ključne je važnosti priča o egzilu u Egiptu, koja kao "povijesni roman" u sebi krije višeslojna značenja. Cijela priča o egzodusu, koja se proteže od 2. do 5. Knjige Mojsijeve, počinje jednom naizgled sporednom epizodom, naime željom porobljenog naroda da prinesu žrtvu svome Bogu. Fiktivni Mojsije zatražio je od faraona da pusti narod kako bi mogao održati žrtveno slavlje. Dok se faraon kolebao došlo je do pošasti gamadi, te je popustio i napravio ustupak: "Idite, žrtvujte Bogu svojemu ovdje u zemlji!" Na to su urednici pripisali Mojsiju lukav odgovor:

10 ^Kabala: gnostičko-metafizički sistem formulacije svijeta koji barata riječima i brojevima, jer u hebrejskom jeziku svako slovo ima brojčanu vrijednost. Kodovi i skrivene poruke postavljeni su u numerološke, gematrijske i brojčano-simboličke konstrukcije. Kabala ezoterijsko-teološki opisuje stupnjeve manifestacije iz Nevidljivog (Ain Soph) u vidljive aspekte božanske prisutnosti u kreaciji (predstavljene kao deset Sephirota kabalističkog Drva života.) (gematrija /prema Klaiću/: "objašnjavanje i tumačenje tajanstvenog značenja pojedinih riječi u vezi s nekim brojevima, osobito u kabali." prim. prev.)

"To ne možemo činiti, jer prinosimo Gospodu, Bogu svojemu, žrtve, koje su Egipćanima nečiste. Kad bismo pred očima Egipćana prinosili žrtve, koje su njima mrske, ne bi li nas na mjestu kamenovali?"

Samo zato što narod nije želio žrtvene rituale izvesti u Egiptu, nakon "430 godina Egipta" došlo je do eskalacije, i egzodusa kao posljedice. Tim detaljem urednici su otkrili bit svećeničkog Boga koji je zahtijevao žrtvu koja je čak i Egipćanima, slugama Bogova, bila "nečista". Scena podsjeća na epizodu s Abrahamom koji je također pred drugima (u njegovom slučaju pred vlastitim kmetovima) morao kriti kakvu će vrstu žrtvovanja izvesti.

"Egipat", kao tradicionalni neprijatelj, za urednike je bio idealan, nesumnjiv simbol za ono što su zapravo željeli izraziti. Njihova namjera nije bila sotonizirati Egipat kao zemlju. Znali su da njihov narod tamo nikada nije bio u ropstvu. "Egipat" je za njih simbol za stanje straha i porobljenosti od strane lažnih bogova (i vlastitog ega, koji tim bogovima ponajprije i nudi manevarski prostor). U priči o egzodusu nije, dakle, riječ o vanjskoj, već o unutarnjoj porobljenosti, od koje na ovaj ili onaj način pati cijelo čovječanstvo. I svaki čovjek mora jednom proći kroz egzodus iz "Egipta", što prije svega povlači za sobom prolazak kroz "Crveno more" i "boravak u pustinji" simboličnih 40 godina. Mojsije, koji je svih 40 godina prednjačio, "Obećanu zemlju" vidio je tek izdaleka, i umro prije nego je uspio u nju kročiti. Onkraj mnogih umetanja lažnih bogova, priča o egzodusu predstavlja opis puta posvećenja koji vodi od "Egipta" do "Obećane zemlje", gdje putem ego mora umrijeti u pustinji. Tom putu pripadaju i "umetanja" (napadi, iskušenja, potresanja) lažnih bogova. Stoga ih urednici nisu trebali uklanjati, a ne bi ni smjeli, jer bi takvo veliko brisanje sigurno bilo upadljivo.

Cijela priča o egzodusu u znaku je jednog centralnog događaja koji se zbio prije egzodusa, također u pustinji. Opisano je kako je Mojsije u samoći doživio Božje otkrivenje – bez kulta, bez žrtve, bez svećenika. Bio je to Bog koji nema ništa zajedničko sa krvožednim Bogom svećenika. Bog se otkrio kao Yhwh i nazvao se "Ja jesam koji jesam" (Izl 3, 14): to je Bog van vremena, glas vječne prisutnosti, koji se može otkriti svakom čovjeku u svako vrijeme. Yhwh hoće da se narod oslobodi porobljenosti lažnih bogova. U čemu se izražava ta porobljenost postaje jasno kad se promotri deset zapovjedi koje je Bog dao kako bi se ljudi oslobodili vlasti lažnih bogova. Očito, te samorazumljivosti ljudima koji su bili u vlasti "bogova" nisu se podrazumijevale: Nemaj drugih bogova osim Boga! Ne zlorabi ime Božje! Ne ubij, ne ukradi, ne laži! Ne poželi tuđu ženu! Poštuj oca i majku! Drži se dana odmora! Poštuj tuđe vlasništvo!

K tome, Stari zavjet sadrži i duhovne sjemenke, kao npr. mjesto koje je i Isus kasnije citirao, i to kao centralnu zapovijed u kojoj su sadržane sve ostale:

"Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!" (Pnz 6, 5)

"Ljubi bližnjega svojega kao sebe samoga." (Lev 19, 18)

Otkrivenje Yhwh zasigurno je bilo vrlo utjecajno, jer kao što je kasnije zloupotrijebljeno Isusovo ime, tako je i Božje ime Yhwh višestruko zloupotrijebljeno. Tako se u Starom zavjetu mogu naći brojna mjesta gdje "Jahve" krši vlastite zapovjedi i daje naputke koji se direktno suprotstavljaju tim zapovijedima, na primjer kada Mojsije u službi Boga vodi osvetnički pohod na Midjance i zapovijeda svojim ljudima:

"Zato sada pobijte svu djecu mušku i sve žene udate. A sve mlade djevojke, koje još nijesu udate, ostavite za sebe na životu." (Br 31, 17-18)

Propašću sumerske i babilonske kulture nestale su i pisane zabilješke o "Anunakijima". Samo još nekoliko posvećenika sačuvalo je znanje o njihovom postojanju, a još ih je manje znalo o njihovim tajnim planovima za čovječanstvo. Ipak, tajno znanje nije nikada bilo izgubljeno, jer su ga ovlašteni pisari konzervirali u novom i kodiranom obliku, koji je, doduše, odstupao od povijesne istinitosti, ali je zato ukazivao na više istine. Dok su "povijesni" tekstovi pisani klinastim pismom više od dvije tisuće godina ležali zaboravljeni pod pijeskom, kamenjem i pepelom, kodirana i teološki obogaćena verzija proširila se cijelim svijetom, preko Biblije koja će postati najvećim "bestsellerom" u svjetskoj povijesti. Skriveno znanje sačuvalo se na najjavnijem mjestu!


U Starom zavjetu nalazimo i informacije o programu krive identifikacije, i o tome kako čovjek može takvu identifikaciju prepoznati i prevladati. Tko poznaje tajnu kabalističku znanost i hebrejski jezik, u tim tekstovima može – u svjetlu ovdje opisane perspektive – pronaći važne i uvijek aktualne informacije. Jer, dnevna događanja i danas se odvijaju pod zastavom "starih bogova". Jedino što se promijenilo jesu metode ratovanja. Razne kršćanske, židovske i islamske frakcije grade dijelom paktirajuće, dijelom neprijateljske tabore u globalnoj borbi za moć, a svi se osjećaju vođeni Pismom koje za sebe kaže da počiva na nezemaljskim izvorima. Stoga postaje sve važnije da se danas ponovo prepozna pravi smisao svih tih religija, prije svega od strane samih sljedbenika.

U "sivo pradoba" dogodile su se, dakle, stvari koje trajno utječu i na naše sadašnje doba. Upravo ta prošlost žestoko je osporavana, kako s materijalističke, tako i s kreacionističke strane. Koliko god ove dvije strane izvana izgledale različite, obje se slažu da prethistorijske visoke kulture nisu postojale. Darvinistička strana negira Potop i tvrdi da su svi raniji ljudi bili primitivni. Dolazeći sa suprotne strane, kreacionistički tabor (u ime kršćanstva i islama) također tvrdi da u dalekoj prošlosti nije bilo visokorazvijenih kultura. "Bilo je ništa", kažu, i to baš ništa, a iz tog Ništa Bog je stvorio sve prije 7000 godina.

Kakvu veliku tajnu krije "sivo pradoba", kad su se morala mobilizirati dva suprotstavljena tabora kako bi unijela raskol u čovječanstvo i s jedne strane "znanstvenim", a s druge "religijskim" sredstvima tvrdili jedno te isto, naime nepostojanje tog "sivog pradoba".

Monoteizam i teizam u Starom zavjetu

Danas znamo da se egzodus oko milijun ljudi i posljedično nasilno osvajanje Kanaana nikada nisu dogodili. Te nevjerojatne priče urednici Starog zavjeta preuzeli su iz svećeničke tradicije, a djelomice čak i sami napisali, odnosno uvećali napadnim veličanjem nasilja, kako bi kasnije čitatelje upozorili na postojanje ljudi koji ratove, pljačke i silovanja izvode "u Božje ime". Konačna verzija ukupnog teksta iz vlastitog unutarnjeg konteksta pokazuje da sile koje spadaju u tu kategoriju postupaju direktno protiv zapovijedi primljenih od Boga – i time otkrivaju da Bog nije isti Bog, pa i ako se koristi isto ime.

Stil koji su odabrali urednici kako bi ukupni tekst preformulirali na monoteistički jezik služi za više ciljeva istovremeno: s jedne strane za kamuflažu i kodiranje, a s druge za posredovanje duhovne perspektive, naime za spoznaju da svi opisi imaju i jedno više značenje. Oni ilustriraju nevidljive uzroke iza svih vidljivih događaja; sve što se na Zemlji događa izraz je procesa u višim hijerarhijama; sve se događa "Božjom rukom", a "Bog" može imati razna značenja. Naposljetku, monoteistički jezik ukazuje na teistički pogled, kojim je moguće iza svega – pozitivnog i negativnog – prepoznati božanski smisao. Što taj božanski, apsolutni smisao jest, Stari zavjet nagovještava od početka do kraja. "Neka bude svjetlost", kaže Elohim na početku Postanka, "i vidje Bog, da je svjetlost bila dobra". A na samom kraju Starog zavjeta Bog govori: "A vama, koji smjerno častite ime moje, ogranut će sunce spasenja, što krije zdravlje pod krilima svojim".

Urednici Starog zavjeta slikovitim i patrijarhalnim jezikom posredovali su nacionalistički monoteizam, ali i mnogo više od toga – duhovni teizam. Starozavjetni jezik modernom uhu može na mnogo načina zvučati nerazumljivo ili tvrdo, no upravo njegova živopisnost omogućila je predočenje jasnog značenja teističkog razumijevanja Boga. Mi smo djeca Božja, a kao takvi smo – kao i Bog – individualni, što znači da imamo slobodnu volju, a s njom i samoodgovornost. Mi smo odgovorni za ono što činimo, i za sva naša djela žanjemo odgovarajuće reakcije kroz "Božje zakone".

Bog hoće da njegova djeca svjesno žive u jedinstvu s Cjelinom, a to jedinstvo jest bezuvjetna, čista ljubav. Tko Božju volju negira ili ignorira nije u jedinstvu, nego u dualnosti. On više ne živi "u Bogu", već zapada u "ruke Gospodnje", što znači da podliježe Zakonu, a taj je nemilosrdan. "Energija", u skladu sa svojim unutarnjim zakonima, djeluje automatski i ne poznaje milost. Milost ne dolazi ni od "energije", ni od zakonitosti stvaranja, već od Stvoritelja. Milost i ljubav postoje samo u individualnosti, a ne u dualnosti, niti u nekom apstraktnom jedinstvu.

Činjenica da stvarnost jest jedinstvo i ljubav ne znači da je sve jedno i istoznačno. Kada zasja svjetlost, oslobađa se svjetlo (Šehina) u tami. "Usamljeno" svjetlo opet se spaja u jedinstvo apsolutne svjetlosti. Pri tome ono što je tama biva raspršeno i "uništeno". "Ništa" preostaje od tame, a to je za one koji se povode za nekim oblikom tame prijeteće i zastrašujuće. I tako dugo dok je u čovjeku "straha" ("straha od Boga; bogobojaznosti"), on nije povezan s Bogom, već s bogovima nesvjetlosti, ili im u najmanju ruku nudi manevarski prostor ("rezonanciju").


Iz ovog "svjetlogleda" (orig. Licht-Sicht), posljednji odlomci Starog zavjeta čine se vrlo aktualnima:

Vi ipak pitate: "Što smo između sebe govorili protiv tebe?" Govorili ste: "Zaludu je Bogu služiti i kakva je korist što njegove čuvamo propise i žalosni hodimo pred Jahvom nad vojskama. Odsad ćemo sretnim zvati oholice: napreduju oni koji zlo čine, i premda Boga iskušavaju, izvuku se!" Ali kad se razgovaraju oni koji se Boga boje, Jahve pazi, sluša ih, i to se pred njim piše u knjigu spomenicu u korist onih koji se boje Jahve i štuju ime njegovo. Moji će biti, moja stečevina – govori Jahve nad vojskama. U dan koji spremam bit ću im milostiv kao što je milostiv otac sinu koji mu služi. I tada ćete opet razlikovati pravednika od grešnika, onoga koji služi Bogu od onoga koji mu ne služi. Jer evo dan dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih – govori Jahve nad vojskama – da im neće ostati ni korijena ni grančice. A vama koji se imena moga bojite sunce pravde će ogranuti sa zdravljem u zrakama, i vi ćete izlaziti poskakujući kao telad na pašu ... (Mal 3, 14-20)

Kad proroci govore o "Božjem gnjevu" i "moći Gospodina", time žele izraziti da zakoni stvaranja nikada nisu odvojeni od iza njih djelujućeg Boga. Bog kao apsolutni individuum ima svijest, volju i ljubav, i može stoga osjetiti i "ne-volju". Bogu nije svejedno kada sile tame muče Zemlju, ili progone onoga koji mu je odan. Čak i kada se pojavi sumnja, prije ili kasnije uvijek se pokaže da se "isplati" biti i ostati u Božjoj svjetlosti.

Mitološka povijest čovječanstva (2. dio): Zašto uopće postoje ljudi

Kao što je spomenuto u članku "Od manifestacije do inkarnacije", do nastanka čovjeka došlo je nakon što su svjetlosna bića odlučila uzeti zemaljska tijela. Kao fizički odraz viših dimenzija, Zemlja je već bila snabdjevena trodimenzionalnim krajolikom sa biljkama i životinjama, ali ljudske prisutnosti tada je bilo samo u višim dimenzijama.

Zemlja, kao planetarno biće, jest bogosvjesna božica, i kao takva je znala da je po završetku određenog ciklusa planetima predodređen prijelaz u višu frekvencijsku razinu, što uključuje i transformaciju njene zgusnute materije. Također je znala da prijelaz omogućuje samo duhovna snaga, i to ne neki proizvoljni duhovni napor, već najčišća božanska svijest: bezuvjetna ljubav. Stoga je Zemlja htjela da se svjetlosna bića takve najviše frekvencije svijesti spuste u njen svijet, kako bi osvijetlila cjelokupno zemaljsko postojanje i omogućila "uzdizanje". Svjetlosna bića božanske hijerarhije bila su svjesna da će stvaranje fizičkog čovječanstva privući i bića iz svjetova ne-svjetlosti, no ipak su znali da će naposljetku cilj stvaranja, zahvaljujući Božjoj pomoći, biti ispunjen. Isto tako, znali su da će se u jednom trenutku čak i najviše svjetlosno biće pojaviti na Zemlji ...

Drugim riječima, prije nego što je uopće išta tamno stiglo na Zemlju, već je postojao plan za prevladavanje i oslobađanje od tame. Ključ je bio i jest ljubav – svijest koja održava živim jedinstvo dijelova i Cjeline, zraka svjetlosti i Izvora. Ljubav je prirodna svijest u svjetovima svjetlosti, a kad bi ta ljubav zaživjela u najgušćoj materiji, bilo bi to savršenstvo kakvog u tom obliku nikad prije nije bilo. Najčišća svjetlost u najgušćoj materiji proizvela bi najviše čudo stvaranja: transformaciju ne-svjetlosti u svjetlost.

Bića odvraćena od Boga koja su zapala u odvojenost od svjetlosti ne mogu se prisiliti da se vrate natrag u svjetlost. Samo najčišća, bezuvjetna ljubav koja odolijeva čak i najnasilnijim nasrtajima tame njima može predočiti stvarnost svjetlosti, jer bića tame nisu u stanju sama od sebe prepoznati da onkraj tame postoji i druga stvarnost, a pogotovo ne da njihova "stvarnost" nije ništa drugo do iluzija koja može nastati samo na temelju paklenskog kruga samozavaravanja.

Prema namjeri stvaranja, Zemlja bi trebala – kao relejna stanica svjetlosti – biti mjesto ljubavi i milosrđa, gdje čak i najtamnije sile dobivaju novu mogućnost da koriste svoju slobodnu volju. Jer, tako dugo dok su u tami, oni mogu birati samo unutar tame, a to nije istinska sloboda. Tek onda kad se nudi i svjetlost, bića tame uopće imaju mogućnost izbora. Hoće li tada izabrati svjetlost, drugo je pitanje. Ali, na bića svjetlosti nema nikakvog utjecaja ono što su "drugi" izabrali. Ona im žele samo ponuditi mogućnost da se odluče za svjetlost. Jer svjetlost je uvijek prisutna, pa i kad joj se nešto postavi nasuprot. Čim od Boga odvraćene sile otvore i najmanji procjep, svjetlost je spremna zračiti u tamu: to je unutarnja priroda svjetlosti. Isto tako, Elohim (Bog i bogosvjesna bića) uvijek su spremni pustiti svoju ljubav da zrači. To je njihova milost – koja se najviše otkriva na području Zemlje, jer ovdje svjetlost neposredno kontaktira s tamom.


Samo prava ljubav u stanju je sile tame dotaknuti u njihovoj najdubljoj nutrini i otvoriti im oči za mogućnost da postoji snaga koja je jača od njihove. Čak i ako početno reagiraju bijesom, mržnjom i frustracijom, ipak su – unatoč negativnoj reakciji – stupili u kontakt sa svjetlošću, samim time što žive na Zemlji.

Manifestacija najviše ljubavi u svijetu najgušće materije istovremeno je i neophodnost i čin milosti. To je bio i jest Božji plan iza stvaranja Zemlje i čovječanstva.

Zemlja je područje slobodne volje, kako za bića svjetlosti, tako i za bića ne-svjetlosti. Svi mogu raditi ono što hoće (doduše s odgovarajućim posljedicama, ali one dolaze tek nakon što se učini ono što se hoće; to je relativna sloboda na Zemlji). Bića svjetlosti žele služiti božanskom cilju, a bića tame služe drugim ciljevima.

Tako su bića svjetlosti započela važnu – i opasnu – misiju. Bilo je to kao uranjanje u more prepuno morskih pasa ...

Mitološka povijest čovječanstva (3. dio): Praljudi, civilizacije i put kroz materiju

Poziv Majke Zemlje nije ostao bez odgovora. U njenom prapovijesnom krajoliku trebali su se pojaviti ljudi koji će svojom prisutnošću stvorili početne duhovne impulse za daleku budućnost – za kraj velikog ciklusa koji je tada započeo. Tako se i dogodilo.

Prethodnici adamičnih svjetlosnih bića projicirali su se u svijet fizičke materije, zadržavši svijest o svom višem identitetu. Bio je to prvi korak u eksperimentu osvjetljavanja najgušće materije najvišom ljubavlju. I to je zaista bio eksperiment (u najvišem božanskom smislu), jer je ta stvaralačka misija predstavljala nešto sasvim novo, do tada nepostojeće, barem ne u ovom Univerzumu. Stoga se nije moglo pozvati na ranija iskustva. Stvaranje ljudi bio je zadatak i odgovornost svjetlosnih bića (Elohim). Kako će pojedinačno to ostvariti, bilo je prepušteno njihovoj vlastitoj kreativnosti.

Prvi ljudi još uvijek nisu živjeli u najgušćoj materiji, već u rajskim uvjetima, neposredno svjesni svog porijekla iz viših svjetova. Sljedeći korak sastojao se od življenja u čistoj ljubavi, bez podrške, odnosno "sigurnosne mreže" znanja o porijeklu. Jer relativno je lako živjeti u ljubavi znajući: "Ja sam zapravo anđeo, i u svakom trenutku mogu se vratiti u svijet svjetlosti."

Naravno, ti prvi ljudi nisu bili "lijenčine u Raju". Položili su ispit življenja u svijesti vječne sadašnjosti, u apsolutnoj unutarnjoj ravnoteži. Za svakog čovjeka koji ne živi u takvom unutarnjem bezvremenom miru, tadašnja nebeska Zemlja bila bi pakleno dosadna. Tamo se "nije događalo ništa". Klima je bila stalno idealna. Čak ni pribavljanje hrane nije nudilo malo "promjene", jer sve je raslo u izobilju, a mnogi su ionako živjeli od "prane".

Sljedeći korak zahtijevao je, dakle, blijeđenje znanja o vlastitom prijašnjem životu. Da bi se to postiglo, svjetlosna bića nisu više birala put direktne manifestacije, već put inkarnacije. Počeli su se manifestirati u muškim i ženskim tijelima kako bi omogućili reprodukciju spolnim putem. "Tako stvori Bog čovjeka na sliku svoju, na sliku Božju stvori ga, muško i žensko stvori ih."

 

Teorija relativnosti iz duhovnog kuta

E = mc2

Einsteinovo fizikalno objašnjenje:

"Energija je masa (materija) umnožena brzinom svjetlosti na kvadrat.

(brzina svjetlosti puta brzina svjetlosti)"

 

Mito-logičko objašnjenje:

Energija je svijest dvaju svjetlosnih bića projicirana na materiju.

Najviša energija nastaje kada se dva svjetlosna bića uzajamno umnažaju u materiji, tj. njihova se ljubav potencira kroz uzajamnost.

Božansko stvaranje uvijek nastaje jedinstvenom suradnjom dvaju dvojnih duša u univerzalnoj harmoniji. Stvaranje se događa kroz "energiju", a "energija je svijest dvaju svjetlosnih bića projicirana na materiju." Kako gore, tako i dolje. Kako u duhovnom, tako i u fizikalnom. U praktičnoj primjeni: "Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima." (Mt 18, 20)

 

Bog je, kao apsolutna individualnost, jedinstvo dvojnosti, tj. jedinstvo dva apsolutna dvojstva, stoga taj princip dolazi do izražaja i u relativnome. I jer je Bog dualno jedinstvo, to su također i njegovi "dijelovi".

Polaritet muško/žensko sadržan je, dakle, i u apsolutnome, kao i princip dvojnih duša. To se prije svega pokazuje na razini viših bića svjetlosti. Božansko stvaranje uvijek nastaje jedinstvenom suradnjom dviju dvojnih duša. Stvaranje se odvija kroz "energiju", a "energija je svijest dvaju svjetlosnih bića projicirana na materiju (E = mc2)"! Kako gore, tako i dolje. Kako u duhovnom, tako i u fizikalnom.

Kada su ljudi postali muškarci i žene, zemaljska svjetlosna bića mogla su pružiti priliku drugim svjetlosnim bićima da rođenjem "dođu na svijet".11 Biti rođen nosilo je sa sobom zaborav o prijašnjem životu, što je za sljedeće inkarnirane generacije predstavljalo veliki rizik, ali isto tako i novi izazov. Na osnovi zaborava, mogli su živjeti u intenzivnijoj zemaljskoj prisutnosti: naprosto ovdje i sada, na Zemlji, u fizičkom tijelu, bez ikakve zemaljske ili nebeske identifikacije.

11 ^Dakle, nastanak spolova ovdje se ne vidi kao kazna, niti kao luciferski upliv, kako to govore izvjesni okultni i duhovno-znanstveni krugovi. "Podjela" na muškarca i ženu bio je čin ljubavi, kako bi se ljudima upravo prividnim zaboravom otvorila vrata za jednu još višu upotpunjenost. "Tako stvori Bog čovjeka na sliku svoju, na sliku Božju stvori ga, muško i žensko stvori ih. I Bog ih blagoslovi ..." (Post 1, 27-28). Dvostruka tvrdnja i prividno ponavljanje već izrečenog, da bi se tek u trećem dijelu reklo da je Bog stvorio ljude kao "muškarca i ženu", nije slučajna ili besmislena formulacija, nego nagovještaj da se nastanak ljudi kao muškarca i žene odvijao u stupnjevima. Kad se kaže da je Elohim stvorio čovjeka, to ne označava zanatsko stvaranje iz "blata", nego samo­ma­ni­fe­sta­ciju određenih svjetlosnih bića u fizičkom tijelu, pri čemu je fizičko tijelo građeno po uzoru na viša svjetlosna tijela (Adam Kadmon, Merkaba). To se odvijalo u suglasju s božanskom Elohim – hijerarhijom i Tvorcem. Iz zemaljske perspektive zaista je izgledalo kao da je Elohim – kolektiv čovjeka prema svojoj slici napravio iz Ništa.

Ta situacija može se usporediti s dobrovoljnim boravkom u džungli. Kći bogatog čovjeka odlučila je otići urođenicima usred džungle. Ona tamo može učiti i pomagati, i ostati koliko želi, ali uvijek znajući: Ja sam kći bogatog oca i kući imam pun bankovni konto. Boravak u džungli dobija sasvim drugačiji intenzitet kada mlada žena odluči ukinuti račun na banci i odreći se novca, pa čak i nasljedstva. Pretpostavimo da je zaboravila odakle je zapravo došla: tek onda bi se mogla potpuno uključiti u život u džungli. Upravo to napravila su svjetlosna bića. Postali su muškarac i žena i donosili djecu na svijet. Zaboravili su svoje porijeklo i živjeli su "bezpovijesno" samo u sadašnjosti. Njihova svijest ljubavi postala je bivanje u ljubavi, u davanju bez zadrške, slobodno i prizemljeno.

Ali onda, odjednom, tamne sjene nadvile su se nad zemaljskim Rajem. "Morski psi" su se pojavili ...

Promatrajući s materijalne strane, svijest prvobitnih ljudi stvorila je duhovnu energiju bez presedana – a neka druga bića tu su "energiju" htjela iskoristiti za sebe, u sklopu iskorištavanja zemaljskih resursa. Oni su željeli kolonizirati Zemlju tehničkim sredstvima, i napravili su prve korake. Izgradili su uporišta, poticali napredak i tijekom stoljeća podigli vlastitu civilizaciju. Promatrali su zagonetna ljudska bića koja su, u njihovim očima, besmisleno i neproduktivno "sjedili okolo", ne čineći "ništa".

Kada je za kolonizatore sazrelo vrijeme, izvršili su veliki upad. Koristeći fizičko nasilje grabili su i otimali naivne rane ljude, i podvrgavali ih mentalnom i genetičkom programiranju. Naposljetku, ljudi su bili bića s jedne strane "jednaka bogovima", a s druge udomaćena na Zemlji, dakle posjedovala su Zemlji kompatibilnu fiziku. Takva tijela, s odgovarajućom genetskom strukturom, bila su rezultat božanskog stvaralačkog djela. Budući da su ne-svijetla bića mogla samo kopirati i oponašati, kako bi manipulirali otete trebali su im "arhetipski" ljudi kao "prototipi", da bi u svojoj zemaljskoj misiji postigli nove "prodore".

Tako su se, dakle, inkarnirana svjetlosna bića (koja više nisu znala da to jesu) konfrontirala sa silama tame. Kao ljudi, reagirali su na različite načine. Neki su sačuvali svoju čistu svijest. Ali drugi su se dali isprovocirati i svoju su čistu svijest izgubili:

  • Jedni su se vidjeli kao žrtve i zapali u samosažaljenje; osjećali su "nemoć" u pogledu materijalne premoći;
  • drugi su se prepirali s Bogom i sudbinom; počeli su prezirati sami sebe i promatrati svoja fizička tijela s mržnjom;
  • treći su se bojali "moćnika" i postali su preplašeni robovi, odnosno građani;
  • neki su počeli mrziti sile tame i kovati planove kako da ih pobijede;
  • neki su, opet, pobjegli na drugu stranu i postali kolaboracionisti, ili iz straha ili iz fascinacije, jer su po prvi put vidjeli jednu moć koja se služi fizičkim nasiljem i voljom ega – i s time (prividno) ima više uspjeha od onih koji su djelovali iz duhovnog i iz božanske ljubavi.

Na taj način počela je zemaljska karma prvobitnih ljudi. Zapali su – kao žrtve ili kao oni koji su prešli na drugu stranu – u borbe moći, postavši time – pasivno ili aktivno – dio lanaca postupanja, koji već dugo traje.

Ali, nisu svi prvobitni ljudi potpali pod vlast palih Elohima. Oni koji nisu bili porobljeni i izmanipulirani započeli su osnivanje vlastite civilizacije kako bi uspostavili ravnotežu civilizacija. Reaktivirali su prijašnje znanje o svom porijeklu i telepatski se povezali sa braćom i sestrama iz viših dimenzija kako bi dobili podršku. (Počelo je doba Lemurije, Mu i Atlantide.)

Ostali prvobitni ljudi zadržali su svoj "primitivni" način života i ostali "urođenici".

Ali, u protoku mnogih tisućljeća, nitko nije mogao ostati nedotaknut. Čovječanstvo su pogađale kataklizme, i naredne generacije našle su se u situacijama u kojima se postojanje reduciralo na golo preživljavanje. Životni uvjeti, a velikim dijelom i ljudi, bili su zaista primitivni – a ta primitivnost donijela je strah i potpuni zaborav praznanja svojih predaka. Ono što je preostalo bilo je uglavnom praznovjerje i animistička magija. Atmosferu straha potpirivali su oni koji su od toga profitirali. Širio se prikriveni, a sve više rastući i otvoreni materijalizam, i vodio konfliktima, rivalstvu i brutalnosti, iskorištavanju i grubosti, otuđenju muškarca i žene – a prije svega sveprisutnoj ego-identifikaciji (identifikaciji s materijalnim ideo­lo­gi­ja­ma, predodžbama i stvarima).


Dugo vremena ljudi su komunicirali telepatski i živjeli "paranormalno", bez civilizacije, čak bez izgovorene riječi. Ako negovorno razumijevanje štima, ono je uvijek najbolje. Riječi brzo postaju uzrok smutnje, nerazumijevanja i manipulacije. To se pokazalo i u povijesti čovječanstva, ponajviše kad su se pojavile i pisane riječi. Posvuda na Zemlji i u isto vrijeme, narodi su izumili (ili dobili) sustave pisanja, tako da se sve moglo zapisati. Ljudi su zaboravili ono što su nekada znali i trebalo im je pismo, a osobito "Sveta pisma". Ali ona su bila samo pomoćno sredstvo, koje se moglo na mnoge načine zloupotrijebiti i krivotvoriti.

Krug se zatvara ...

... i otvara se u spiralu. Sve je počelo manifestacijom i inkarnacijom svjetlosnih bića. Onda je došao samoizabrani zaborav, zatim konfrontacija s lažnim bogovima koji su se mjestimice čak izdavali za Boga. Ipak, izvorni cilj ostao je nepromijenjen: donijeti ljubav i svjetlost u najgušću materiju. Što su teže okolnosti, to je istinitija i moćnija ljubav koja ne podliježe utjecajima. Onda kad je tama najgušća, božanska ljubav može se otkriti u svojoj najvećoj snazi, i to tako da može izazvati čak i globalnu transformaciju.

A to je današnja situacija.

Na početku 21. stoljeća nalazimo se u jednoj atmosferi koja je gušća nego ikad. U isto vrijeme, šanse koje se nude čak su i veće nego u rajsko pradoba kad su se ljudi počeli fizički inkarnirati. Stoga je većina prvobitnih ljudi još uvijek (odnosno opet) ovdje kako bi odgovorili zemaljskom izazovu na njegovom samom kraju, u konfrontaciji s najdubljom tamom koja je stvorena od onih koji se "zmajem, Sotonom ili đavolom nazvahu".

Sve, pa i negativno, ima svoj smisao.

Sve intenzivnije vrijeme preokreta nosi sa sobom mnoge izazove. Sadašnje stanje svijeta budi dojam da još nismo dosegli najmračniju točku obmane i razaranja. Prije nego se neka točka na kotaču ponovo počne uzdizati, mora proći najniži dio. I upravo kad je na najnižem dijelu dolazi do prevrata, i opet ide naviše. Ako je taj kotač avionski, to "naviše" može biti čak i kvantni skok, naime onda, kad avion uzlijeće.

Naš sadašnji život nije tek jedan u nizu u dugom inkarnacijskom lancu, već je, u ovom zemaljskom ciklusu, najvjerojatnije posljednji u kojem sve ranije tajne nauke i inicijacije možemo (i "moramo") praktično primijeniti.

Tko to ostvari ovdje i sada, ostvario se!

Time se ispunja ono što je započeto ljudskim bivanjem na Zemlji u rajska vremena.

Nije me ni najmanje potreslo kad su me (nakon dolaska u logor) okrenuli licem prema zidu i urlali svoja pitanja:"Zovete se? Ime i očevo ime? ... Godina rođenja? ..."

Moje ime! ... Ja sam zvjezdani šetač! Moje tijelo je okovano, ali nad mojom dušom nemate nikakvu moć. – Aleksandar Solženjicin, "Arhipelag GULAG"

Sažetak

  • Budući da je materija proistekla iz duhovnog (= beskonačnog) pratemelja, ona je u manifestiranom stanju "beskrajno promjenjiva", premda ograničena vremenom i prostorom. Vrijeme i prostor su također promjenjivi faktori, što znači da se "tijekom vremena" na Zemlji mijenjaju prostorno-vremenski odnosi, što opet upućuje na ciklički tijek "vrijemeprostornih" doba (yuga). Kao što prostor i vrijeme – na vertikalnoj liniji – egzistiraju istovremeno u različitim dimenzijama (prostorno-vremenskim jedinicama), tako su isto – na horizontalnim linijama – velika vremenska razdoblja zasebne jedinice. U prošlosti su se zemaljske prilike već više puta promijenile, i promijenit će se opet u ne tako dalekoj budućnosti.
  • U sadašnjoj fazi, na koja već odavno ukazuju brojna proročanstva, različiti ciklusi i podciklusi protječu zajedno, kako to proizlazi prije svega iz majanskog kalendara. Tim susretom različitih ciklusa zemaljska prostorno-vremenska spirala postaje vrtlog, čiji se centar sada približava Zemlji. U unutrašnjosti vrtloga strujanje će se sve više intenzivirati, što će pobuditi dojam da vrijeme prolazi sve brže. Kad se različiti ciklusi susretnu u zajedničkoj ("nultoj") točki, prema majanskom kalendaru vrijeme će se završiti. U tom smislu, Maje spominju "kraj vremena".
  • Nigdje u prirodi ne može se ustvrditi da se dogodila materijalistička evolucija, tj. da je život nastao iz materije ili da je viša organska struktura proistekla iz neke "niže". Posvuda vidimo da ono "višeg" reda stvara jednostavnije forme, npr. stablo stvara sjemenku. Kemijski gledano, sjemenka se sastoji od tek nekoliko jednostavnih elemenata, no ipak ju je iz samih elemenata nemoguće stvoriti. Isto tako, stvaranje živućeg svijeta uvijek proizlazi iz jednog višeg reda. Naposljetku sve nastaje iz apsolutnog pratemelja koji se nalazi onkraj vremena i prostora. Univerzalni princip stvaranja "duh prožima materiju" (= "onkraj polariteta/ dualnosti jest individualnost") izražava se u "kozmičko-descedentnoj evoluciji" (devoluciji), odnosno u "interdimenzionalno-hijerarhijskoj evoluciji" (involuciji").

  • "Involucija je konkretna alternativa materijalističkoj teoriji evolucije. Ona opisuje kako princip "duh iznad materije" može pojasniti i porijeklo ljudi: duhovna bića iz viših dimenzija došla su u materiju najprije samomanifestacijom, a potom fizičkom inkarnacijom. Zemlja potječe iz sljedeće više paralelne dimenzije. To znači: u skladu s energetskim datostima ("in-formacijama") te više dimenzije iz fizikalne materije formiran je odgovarajući zemaljski živući svijet. Slika je stvorila odraz. (Tako stvori Bog čovjeka na sliku svoju ...)
  • Mitološka povijest čovječanstva uključuje postojanje paralelnih svjetova i objašnjava zemaljsko porijeklo i sudbinu ljudi u tom višem kontekstu. Ono što se događa na Zemlji ima svoje uzroke i u nevidljivim svjetovima: iz njih se inkarniraju mnoge duše koje imaju veliki utjecaj na Zemlju. Iz svjetova svjetlosti došli su prvi ljudi da bi služili božanskom stvaranju i pripremili sljedeće zemaljske razvojne korake. Jedinstvena "energija" koja je zračila iz ovih ljudi privukla je pozornost palih Elohima koji su – u skladu sa svojim mentalitetom i potrebama – tu energiju htjeli iskoristiti za sebe. Počeli su vršiti utjecaj na čovječanstvo kako bi njegovu svijest, životnu energiju i radnu snagu iskoristili za svoje ciljeve.
  • Prastanovnici kažu da su živjeli još "prije vremena", jer njihovo sjećanje seže do ranijeg doba u kojem su ljudi živjeli u harmoniji s prirodnim tijekom prostora i vremena. Prije oko sedam tisuća godina većina ljudi izgubila je vezu s četvrtom dimenzijom – jedinicom prostora i vremena – i stoga više nisu bili "kompatibilni" s paralelnim svjetovima svjetlosti. Više funkcije čakri i svjetlosnog tijela su prigušene, a usmjerenje svijesti i mentalno i genetički upravljeno je prema vanjskoj, materijalnoj egzistenciji, što je trajno utjecalo na rezonanciju ljudi. To je opet otvorilo "inkarnacijska" vrata k Zemlji. Pojavili su se neljudski ljudi ...
  • Sjećanje na "mitove o bogovima" održalo se živim kod svih starih naroda. Poneki su ta sjećanja očuvali i u pisanom obliku, naročito kulture Bliskog i Srednjeg Istoka. Važne informacije iz sumerskih i babilonskih izvora dospjele su u hebrejske spise i tako su sačuvane i nakon zalaska tih ranijih kultura. Dok su patrijarhalni svećenici Potop prezentirali kao Božju kaznu i na toj osnovi zahtijevali krvne žrtve i slijepu poslušnost kako bi spriječili Božji gnjev, proroci i bogosvjesni svećenici prepoznali su istinski duh iza tih prijetećih poruka. Međutim, oni su imali protiv sebe vladajuće strukture, kao i cjelokupnu rezonanciju tadašnjeg doba, i stoga kratko- i srednjoročno nisu mogli izvršiti nikakve promjene. Kao urednici Starog zavjeta, ipak su imali mogućnost različite spise složiti zajedno na način koji će važne sadržaje dugoročno sačuvati. To su napravili koristeći se kodiranjem i monoteističkom formulacijom kako ne bi kod moćnih svećenika i njihovih moćnih pokrovitelja pobudili sumnju, a istovremeno uputili na više istine – kako božanske, tako i one tamne.
  • Kao i svako pismo, tako se i Stari zavjet može pogrešno razumjeti (što se vrlo često događalo i dijelom još uvijek događa). Urednici, koji su živjeli u teška vremena i pod opasnim okolnostima, nadali su se da će kasniji čitatelji prepoznati zapravo očita proturječja i iz njih izvesti pravu poruku. Tko želi, može se pozvati i na tekstove koji veličaju nasilje – i tako samo otkriti svoj vlastiti mentalitet. Jer, ponad svih poziva na rat i žrtvovanje krvi stoji savez Yhwh i Mojsija, čije zapovijedi zabranjuju (i razotkrivaju) upravo takva, od "Boga" tražena djelovanja.
  • Tekstovi koji su kasnije ušli u Toru i biblijski Stari zavjet postigli su da tajne predaje, zagubljene u drugim kulturama, postanu opće dobro, doduše u kodiranoj i višeslojnoj formi koja sadrži i svećenička iskrivljenja – koja su također važna jer pokazuju kakve plodove nose lažni bogovi. Istovremeno otkrivaju i njihove planove. Kroz sva tisućljeća, ovi tekstovi sačuvali su znanje o Potopu i o djelovanju palih Elohima prije i poslije njega, i u budućnosti (koja je danas sadašnjost). Isto tako, iz ovih izvora doznajemo da ljudi prvobitno nisu bili primitivni i da je kasnije došlo do degeneracije, čak i genetske, koja je, između ostalog, dovela do skraćenja životnog vijeka. (Kad se danas u praastronautskim krugovima govori o "bogovima" kao našim stvoriteljima, moramo se zapitati nisu li tu manipulatori zamijenjeni za kreatore.)
  • Iznad svih razina Starog zavjeta stoji savez Boga (Yhwh) i ljudi koji počiva na deset zapovijedi. Taj Bog kaže da čovjek ne smije ubijati, lagati ni krasti i – u prvoj zapovijedi – ne treba imati druge bogove osim njega samog. Dakle, kad svećenici zahtijevaju žrtvu krvi i tvrde da Bog hoće rat, suprotstavljaju se toj prvoj zapovijedi i slijede nekog "Boga" koji nije Bog istinskog Mojsija.
  • Sekularni kritičari kršćanstva danas mogu lako dokazati da Stari zavjet nije povijesno točan. Dokle god se bibliokršćani budu neuviđavno držali svog fundamentalističkog stajališta, neće se biti u stanju suočiti sa opravdanim prigovorima. Jer, Stari zavjet urednici nisu koncipirali kao povijesni dokument, premda sadrži mnoge povijesne reference. Ne želeći upoznati tajnu Starog zavjeta, bibliokršćani se odnose nepravedno prema vlastitom Svetom pismu jer ga izdaju za nešto što on nije i ne želi biti.
  • Zemlja je područje slobodne volje u kojem borave i bića koja nisu nesebična. Tko se kreće u tom području, prihvaća "pravila igre" karme, naime da može činiti sve (do jednog određenog stupnja) ono što želi. To znači da svaki čovjek i svako drugo biće može započeti novi lanac reakcija. Čovjek na Zemlji i "nevin" može biti napadnut od drugih: opljačkam, prevaren, ubijen, porobljen, itd. Kušnja koja se tu postavlja jest da li se i u kolikoj mjeri zapada u dualnost. To su se pitala i svjetlosna bića kad su se konfrontirala s negativnim i dijaboličnim. Nekadašnjim zadiranjem tamne strane otpočela je zemaljska karma svjetlosnih bića i u većini slučajeva nastavila se do sadašnjeg doba, a danas – na kraju ciklusa – i na vanjskom planu stvara se situacija u kojoj se sve nedovršeno može ispuniti. Ono što je nekad započelo danas se može i treba završiti: kroz ljubav i oprost, odnosno kroz uvid i korekciju.

  • Svjetlosna bića koja se postala prvobitni ljudi došla se na Zemlju kako bi "uzemljenjem" božanske svijesti poveli globalnu transformaciju. Budući da se takva transformacija događa snagom čiste ljubavi, moguće je čak i tamu transformirati u svjetlost, pri čemu se milošću te ljubavi i od Boga odvraćenim bićima opet nudi mogućnost da razviju viši pogled na stvarnost. Zemlja je mjesto slobodne volje, a time i mjesto odluke, jer se Zemlja nalazi u graničnom području svjetova svjetlosti i svjetova tame. Stoga ovdje žive kako inkarnirani anđeli, tako i inkarnirani "đavoli". Bića tame ovdje mogu ponovo ući u svjetlost, a svjetlosna bića mogu se ovdje konačno ostvariti. Tko unatoč destruktivnim i dijaboličnim spletkama ne zapadne u dualnost, već ostane u božanskoj ljubavi – tj. nikada ne izgubi jasnu sposobnost razlikovanja i nikada ne sudi – u najdublji mrak donosi najsjajniju svjetlost. Zato je upravo sada, "zahvaljujući" teškim prilikama, moguće živjeti ljubav u njenoj najvećoj snazi. A ta snaga jest ona koja stvara transformaciju.
  • "Prodor u svjetlost – novo doba": Taj se prodor u prvom redu mora dogoditi na osobnoj razini, kod svakog čovjeka zasebno (to je bila tema 8. i 9. poglavlja). Što više ljudi probudi svoju individualnu bogo­svi­jest, to će konkretnije biti "novo doba", "peti svijet", "peta dimenzija" (poglavlja 10. i 11.).

 

Ono što je izneseno u 1. dijelu otvara mnoga pitanja. Koji je od raznih svjetonazora ispravan? Zašto različita gledišta, koja sva u početku izgledaju istinito, vode do tako proturječnih zaključaka?

Materijalizam, holizam, dualizam i monizam – svi ti svjetonazori djelimice zvuče različito ili čak suprotstavljeno i neprijateljski, no oni ipak nisu zaista različiti jer donose slične "plodove". Razlog tome je što oni, simbolički govoreći, pokušavaju svjetlost definirati iz sjene, što neminovno vodi do sličnih poluistina prepoznatljivih po tome što je uvijek riječ o opravdavanju vlastitih postupaka i ego-struktura, bilo to u ime Boga i Isusa, Lucifera, znanstvene spoznaje, napretka, mira, sigurnosti, itd.

Unatoč – ili upravo zbog – svih tih opravdavanja, čovječanstvo je već duže vrijeme zarobljeno u paklenom krugu. Neki problemi se rješavaju, neki drugi dolaze, a ti novi nisu ništa manji od prethodnih, samo su sad još postali globalni.

Po plodovima može se prepoznati da "prosvijetljeni" vođe iza i ispred kulisa nisu zaista u svjetlosti. Koliko se u tom pogledu promijenilo u posljednjih dvije tisuće godina?

"Slijepi su vođe slijepaca! A ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti." (Mt 15, 14)

Poslovični slijepac živi u tami i nema iskustvo svjetlosti. Kako će onda on opisati svjetlost? Postoji puno životnih iskustava koja se mogu shvatiti samo ako su osobno proživljena, npr. zaljubljenost, ljubav, bol, tuga ... Na sličan način "svjetlost" se može shvatiti samo ako se osobno vidi i doživi.

Upravo ta viša dimenzija božanske stvarnosti nedostaje ne­svi­jet­lim silama, inače ne bi ni bili u tami. Ako uopće vjeruju da onkraj tame postoji nešto kao svjetlost (nešto apsolutno), onda je to za njih tek jedna teoretska, simbolična ili misaona predodžba izvedena iz ograničenog, od svjetlosti odvojenog načina gledanja. I to je uvijek obrnuti odnos, jer svjetlost ne ovisi o tami. Svjetlost je nešto posve drukčije od svih oblika tame.

Svjetlost i tama – savršena simbolika

Svjetlost nikad nije produkt tame. Svjetlost ne stvara sjenu, a sjena ne stvara svjetlost. Samo onda kad se nešto postavi nasuprot svjetlosti, na ograničenom području – tamo gdje je svjetlost zaklonjena – stvara se sjena. Sama svjetlost nije umanjena ni dotaknuta tom sjenom. Ali samo oni koji su u svjetlosti sposobni su uvidjeti što stoji nasuprot svjetlosti i stvara sjenu.

Podsjetimo se što treba biti opisano simbolikom svjetlosti i sjene: svjetlost vrijedi za stvarnost, Apsolut, za nepodijeljeno i nedjeljivo, za jedinstvo. Sjena vrijedi za Relativno, podijeljeno i odvojeno, za dvojstvo. Stvaranje nam daje savršenu simboliku, jer se ničim kao svjetlošću i sjenom ne mogu tako dobro predočiti karakter i međuodnos "apsolutnog" i "relativnog", gdje sjena može postojati u svim nijansama, od polusjene do "tame" kao posebnog oblika sjene u izoliranom obliku.

Svjetlost i sjena simboliziraju apsolutno i relativno. Stoga je važno najprije definirati te pojmove.

Apsolutno, apsolutističko i relativno

Ljudi većinom osjećaju instinktivnu odbojnost prema riječi apsolutno. To je razumljivo obzirom da je upravo u ime "apsolutnog" izazvano nevjerojatno puno nesreće. Što sve već nije apsolutizirano: sveti spisi i Božja imena, svakakve ideologije, načini vladanja, i ne najzadnje – materija i ego.

Prvobitno značenje te riječi pokazuje, međutim, da su apsolutno i apsolutizirano različiti koliko i svjetlost i tama.

Apsolutno doslovno znači "neovisno, neograničeno", a također i "bezuvjetno" (u smislu: neovisno o uvjetovanostima/relativnostima), izvedeno iz latinske riječi absolutus ("odvojen, nevezan, potpun, konačan"), participa perfekta od absolvere, "odvojiti, razvezati", također i "obaviti, okončati", te "činiti potpunim, završiti".

Relativno doslovno znači "ovisno; ono što stoji u relaciji; ono što sebe definira u odnosu na drugo; ovisno o uvjetovanostima", od latinske riječi relatus, particip perfekta od referre, "prenositi; iz­vi­je­sti­ti; obavijestiti (referirati); na nešto se odnositi".

Dakle, apsolutno je istovremeno "ono što je neovisno o relativnome" i "ono što u sebe uključuje sve relativno". Sa svoje strane, sve relativno ima posredan ili neposredan odnos prema apsolutnom i svoj pravi smisao nalazi samo u tom odnosu.


Nasuprot tome stoji apsolutizam, "apsolutističko", tj. nešto relativno što želi postati jedino valjano i stoga sve drugo isključuje.

Apsolutno je sveobuhvatno, sve-ujedinjujuće. Apso­lut­isti­čko je isključujuće, sve-negirajuće; u praktičnoj izvedbi sve-suzbijajuće. To je ono što razjedinjuje religije i ljude. Apsolutno je božansko. Apso­lu­tis­ti­čko je dijabolično.

Ateizam (relativizacija apsolutnoga) i pseudoreligija (apsolu­ti­za­ci­ja relativnoga) dvije su strane istog novčića, odnosno načini djelovanja iste egom izazvane zaslijepljenosti. Onkraj tih "sjenovitih predjela" apsolutno je stvarnost, jedinstvo, "Bog" u iskonskom smislu. Istinski apsolutno – i "apsolutno istinsko" – može se prepoznati po sveobuhvatnosti i ujedinjuje u sebi sve relativno. Ovo je glavni kriterij razlikovanja između apsolutne istine i apsolutističke poluistine.

Ključno pitanje razlikovanja glasi: Potiče li neki sustav vjerovanja (znanstveni, religiozni, ezoterijski) spoznaju sveobuhvatnog (apsolutnog) jedinstva ili apsolutističko produbljenje suprotnosti? Ovo često nije baš jednostavno raspoznati. Isus, na primjer, govoreći o "svjetlosti i mraku" i "žitu i kukolju" nije poticao na dijabolično razdvajanje, nego je želio razobličiti upravo one elemente koji to dijabolično razdvajanje unose među ljude. Nasuprot tome, apso­lut­is­ti­čko se skriva iza riječi kao što su pravednost, sigurnost, solidarnost, etika i tolerancija.

Biblijsko upozorenje ukazuje na to da je apsolutističko sila koja je "zavodnik svega svijeta". Predstavnike te sile može se prepoznati npr. po tome što se predstavljaju spremnima na pomoć i prijateljskima, a prihvaćanje takozvane pomoći čine obavezom! Ako se pravac današnje civilizacije ne promijeni, te sad već prepoznatljive tendencije mogle bi, u ekstremnom slučaju, poprimiti apokaliptičke razmjere: mono­po­li­zi­ra­no financijsko tržište, totalitarni "zdravstveni zakoni", prisilna cijepljenja, bezgotovinski platni promet, prevarantski načini vladanja, 666-obilježavanje ljudi, itd. Ako bi se uistinu stiglo tako daleko, sigurno je da ne bi svi ljudi htjeli prihvatiti te "blagoslove", i najkasnije tad pokazat će se koliko je sustav pravedan, solidaran i tolerantan.

Apsolutističko, budući da nije apsolutno, ne može u sebi sjediniti sve relativno i mora zabranjivati, odnosno suzbijati "drugoga" kako bi moglo izigravati apsolutno – što u konačnici mora propasti. Uvijek je protuprirodno htjeti se izdavati za nešto što u stvarnosti nisi.

Je li sve relativno?

Kad već sama riječ apsolutno umnogome izaziva odbojnost, onda to pogotovo čini pojam apsolutna istina. Čovjek je, pod utjecajem vladajućeg duha vremena, sklon brzo reći: "Ne postoji apsolutna istina; sve je relativno".

Je li točno da apsolutna istina ne postoji? Ne, to apsolutno nije točno. Jer je izjava "Apsolutna istina ne postoji" jednako apsolutna kao i "Apsolutna istina postoji". Ma u što čovjek vjerovao, uvijek vjeruje u nešto apsolutno, ili u postojanje ili u nepostojanje apsolutne istine. Ključno pitanje dakle nije "Postoji li apsolutna istina?", nego "Što je apsolutna istina?"

Relativno je uvijek povezano s apsolutnim (baš kao sjena sa svjetlošću). Međutim, puno ljudi sklono je jednostrano se ograničiti na relativno i potisnuti pitanje apsolutnoga. Oni drže da je "sve relativno", a to znači isto što i "ne postoji apsolutno". Kako je već navedeno, to je zabluda, jer je tvrdnja da apsolutno ne postoji također apsolutna izjava. A takva zabluda vodi paklenom krugu i lažnom "prosvjetljenju", što je opisano u 1. dijelu knjige.

Ako se vjeruje kako je sve relativno, onda ne postoji apsolutno važeće mjerilo i takva situacija se lako može zloupotrijebiti – jasno je od koga, od moćnih i bogatih iz pozadine koji raspolažu "neophodnim" sredstvima. Tako smo opet stigli do ateističkog monizma: sve je relativno, naposljetku je potrebna moć koja sve relativno ujedinjuje u jednom svjetskom poretku, jer dok god ljudi žive jedni uz druge svaki sa svojim relativnim mišljenjem bit će razdora i kaosa. Stoga "prosvijetljeni" teže apsolutističkoj moći, držeći kako će tek tad na Zemlji zavladati sigurnost, red i jedinstvo.

Naravno, svaka država raspolaže sa svojim važećim zakonima, no moćnici – oni koje donose zakone – ne osjećaju se obaveznima pridržavati ih se. Uvijek kad to drže "neophodnim" oni prekoračuju svoje vlastite zakone, ne ustručavajući se službeno ili prikriveno ubiti, lagati i krasti. (To se naziva, već smo spomenuli, "nova etika", odnosno "poganski ethos".)


U svijetu u kojem je "sve relativno" vlada suptilno "pravo jačega". Na primjer, javno mnijenje može biti mišljenja kako je zagađivanje mora, provođenje atomskih testova i sječa kišnih šuma nešto loše, ali ako par ljudi – koji su "jači" od javnog mnijenja – misli da je to dobro, to će se uništavanje okoliša događati unatoč prosvjedima većine.

risi_5_1.png

 

 

 

 

 

 

 

Svaka izjava o apsolutnome, bilo pozitivna ili negativna, jest apsolutna. Stoga ključno pitanje glasi: 'Što je Apsolutno?', a ne 'Postoji li Apsolutno?' (jer ono u svakom slučaju postoji).

Može se navesti još puno drugih primjera: insceniranje ratova, isporučivanje oružja, proizvodnja droge, kemijska propaganda, pljačkanje Trećeg svijeta, trgovina ljudima, zlouporaba životinja i obezvređivanje opasnosti od mikrovalova, radioaktivnosti, zračenja mobilnih uređaja, genetska manipulacija, itd. Posvuda se radi o interesima nekolicine ljudi. Stoga ove skrivene izrabljivače vrlo raduje ako cijeli svijet drži da je sve relativno – jer tad oni mogu odlučiti što će se, a što neće dogoditi.

Ako je sve relativno, onda je i ljudski život relativan i nema apsolutni smisao. Nisu li upravo u sadašnjem dobu mnogi zapali u duboku krizu smisla? Ljudi koji u svom životu ne vide stvarni (= apsolutni) smisao naposljetku vode bez-smisleni i dezorijentiran život, a kad je to slučaj, onda drugi mogu odrediti smjer njihovih života.

Budući da se riječ apsolutno, čija će apsolutna važnost ovdje biti istaknuta, lako može pogrešno shvatiti, još jednom želim naglasiti: relativizacija izreke "sve je relativno" ne smije ni u kom slučaju otvoriti vrata nekim apsolutističkim prohtjevima. Naprotiv, kad se razumije što je pravo značenje apsolutnoga, apsolutistički prohtjevi se urušavaju i prevladava se dijabolično.

Je li savršeno ljudima neshvatljivo?

Potraga za jedinstvom (stvarnošću, "svjetlošću") onkraj dvojstva (dualnosti, "sjene") dovela nas je do pitanja apsolutnoga. Jer, sukladno izjednačenju "dvojstvo (dualnost) = relativnost", jedinstvo znači apsolutno (sveobuhvatno, savršeno).

Ovdje najčešći prigovor glasi: postavljanje takvih pitanja je jedva razumljivo i naposljetku besmisleno jer nitko ne može znati što "svjetlost" (apsolutno, Bog) jest; Bog je neshvatljivo savršen; to se ne može logički razumjeti.

Ova anti-logička argumentacija ipak počiva na jednoj logici, i to jednostranoj. Točno je: Apsolutno je savršeno i za ljudsko ra­zu­mije­va­nje neshvatljivo. Ali, Apsolutno (Bog) je tako savršeno da ono nije samo neshvatljivo, nego i shvatljivo. Tek to oboje zajedno čini njegovo savršenstvo.

Shvatiti Božje savršenstvo jest savršenstvo sve logike i prava svrha Bogu posvećene inteligencije. "Inteligenciju" ne treba brkati s intelektom i ne znači isto što i okretnost mozga i sposobnost pohrane informacija. "Inteligencija" doslovno znači "sposobnost razlikovanja"; izvedeno iz latinske riječi intellegere (sastavljene od inter i legere), "između dvije stvari izabrati, razlikovati".

Inteligencija se nadopunjuje s intuicijom i otvara put inicijaciji, unutarnjem posvećenju. (To će biti tema 8. poglavlja.)

Proširena logika koja sobom donosi i razumijevanje Boga upozorava nas da ne vjerujemo slijepo, ali da ne budemo ni slijepo skeptični – jer bi oboje bilo neinteligentno!

Sumnjati je dobro, ali moramo sumnjati i u sumnju i uvidjeti da nismo prokleti na vječnu sumnju (neznanje). Imamo apsolutnu mogućnost uvidjeti što je "svjetlost" i kako u toj svjetlosti možemo živjeti.


Iz tame u Svjetlost

Dosadašnja analiza pokazala je kako poluistine posreduju samo jednostrano, nepotpuno razumijevanje stvarnosti. One definiraju stvarnost tako što relativnost (dualnost) ili negiraju ili apsolutiziraju. Stoga se ponovo postavlja pitanje: Što je stvarnost (jedinstvo) onkraj dvojstva? Je li apsolutno jedinstvo naprosto tek apstraktna ukupnost energije?

Kako se pokazalo kroz simboliku svjetlosti i sjene, logika ateističkog monizma vodi u ekstremni gubitak smisla, savjesti i Boga. Monističko gledište da svjetlost nije ništa drugo do odsutnost tame je apsurdna pretpostavka. Jer u stvarnosti svjetlost nikad ne nastaje iz tame. Tama će biti prevladana samo kad se svjetlost pojavi. Svjetlost i sjena su paralelne stvarnosti, ali u konačnici postoji samo svjetlost (apsolutna stvarnost), a tama je o svjetlosti ovisno postojanje (relativna stvarnost).

Onkraj materijalne dualnosti ne nalazi se tek apstraktno jedinstvo ili prazno Ništa, isto kao što se ni onkraj tame ne nalazi Ništa. No upravo to misle "prosvijetljeni" koji žive u tami – da onkraj materijalne dualnosti ne postoji ništa; sve je jedno (samo u Ništa je sve jedno!), stoga je svaka duhovnost iluzija.

Opet postavljamo pitanje: Što je stvarnost onkraj dualnosti? Što je snaga koja materiju (prostor i vrijeme) iznutra spreže, oblikuje i oživotvoruje? Odgovor je vrlo jednostavan. Onkraj dualnosti je jedinstvo. Jedinstvo znači: "nerazdvojeno, nepodijeljeno i nedjeljivo bivanje". Na grčkom se to naziva atomos, na sanskrtu atma, a na latinskom individuum!* Stvarnost onkraj dualnosti je nepodijeljeni i nedjeljivi život koji je neovisan o materiji kao što je svjetlost neovisna o tami.

Svedeno na formulu: Onkraj dualnosti je individualnost. Individualnost znači "osobina bivanja individuumom", "bivanje nedjeljivim, cjelovitim i potpunim". Biti nedjeljivim znači da je individuum neprolazan (= bezvremeno prisutan). Individualnost je vječna stoga što je nedjeljiva; ona nikad nije podijeljena u dualnosti, ni u prostoru (stvaranju i rastvaranju), ni u vremenu (prošlosti i budućnosti). Linearno vrijeme spada u svijet materije i nedjeljivo je povezano s fizikalno-dimenzionalnim prostorom. "Individualan" (= nedjeljiv) znači tako i "neprolazan"; vječan; nematerijalan (duhovan)".

Mi smo kao duhovne individue vječni. Nismo nastali jednom negdje u prošlosti. Individualnost je naše vječno bivanje onkraj prostora i vremena. Vrijeme koje nije projicirano u dualnost nije vrijeme već vječnost, a kao duhovne individue mi smo dio te vječne stvarnosti.

Pravo Ja i lažno Ja

Jedno od temeljnih pitanja filozofije i ljudskog bivanja glasi: "Tko sam ja?" Materijalistički svjetonazor tvrdi da smo živuća tijela, a kraj tijela je i kraj naših života; ne postoji ništa što preživljava smrt.

Međutim, ako se ne identificiramo sa smrtnim tijelom spoz­na­je­mo da je naše bivanje onkraj dualnosti od rođenja do smrti vječna individualnost. Naš pravi identitet nije ovisan o vanjskoj identifikaciji (relativnim definicijama "Ja"). Nakon oslobađanja, odnosno iz­bav­lje­nja, ne odlazimo u apstraktno Ništa, nego spoznajemo naše pravo "Ja" – ono što u stvarnosti jesmo: vječna, besmrtna duhovna bića, "duše" (= individue), a kao takvi mi nismo produkt materije i materijalnih evolucijskih procesa.

Ako se identificiramo s relativnim definicijama "Ja", živimo u "lažnom Ja" (egu), što vodi "sjenosvijesti". Jer naposljetku nismo ni žene ni muškarci, ni mladi ni stari, ni ljudi ni nadljudi, ni zemljani ni vanzemaljci, ni kršćani, ni hindusi, židovi, muslimani ... Onaj tko se identificira s tim obilježjima koja nisu ništa drugo do uloge, mora neminovno postupati po diktatu ega, što uvijek vodi dijaboličnom raskolu.

To znači da je identifikacija s bivanjem čovjekom također iluzija, odnosno lažna identifikacija. Mi nismo samo ljudi, nego duhovne individue. Mi nismo ljudska bića koja stječu duhovna iskustva, nego duhovna bića koja stječu ljudska iskustva. Kad se ljudi gledaju samo kao "ljudi" previđa se individualnost bića, a time i pravi identitet ljudi. Hu­ma­ni­zam je problematičan jer je čovjeka odredio kao mjeru svih stvari. Budući da stvarnim smatra samo ono što je "prirodno" (racionalno spoznatljivo), a "natprirodno" (duhovno) isključuje, humanizam slijedi materijalistički (deistički ili monistički) svjetonazor s odgovarajućim zabludama, što vodi ateističkom pragmatizmu. Kad humanisti zagovaraju "novu humanost", ne bi se trebali dati zavarati milozvučnim riječima kao što su humanost, tolerancija i etika, nego se zapitati što se pod tim pojmovima zapravo i u konačnici podrazumijeva.

* ^Jezici ovdje nude savršene sinonime pojmova. Riječ "individuum" je direktan prijevod grčke riječi átomos i doslovno znači "nedjeljivo", naime "dušu" koja oživotvoruje tijelo; "vječnu, nematerijalnu (duhovnu) jezgru svega bivanja i svijesti".

Spoznaja duhovne prirode átomosa = individue pokazuje kako materijalistički atomski fizičar natjeruje fantoma, jer ono što materiju iznutra spreže i oblikuje nije materijalno! Kad materijalistička propaganda objavi: "Ti si smrtno tijelo; život je produkt materije, a svijest produkt mozga", to zapravo znači: "Ti nisi individuum"! Radikalna primjena ove dijabolične prividne istine demonstrirana je pragmatičnom ideologijom ateističkih monista.

Međutim, logikom i praktičnim iskustvom, a također i parapsihološkim istraživanjem, možemo spoznati da svijest nije produkt materije (mozga, živaca) i da individuum sa svojom sviješću može postojati i neovisno o tijelu, odnosno odvojeno od njega.

Ovdje se inače teško shvatljivi pojam "svijest" može jednostavno definirati: Svijest je "energija duhovnog bića, individue". Naposljetku je sve svjesno, jer ništa nije odvojeno od svijesti apsolutnog individuuma. Nema ničeg što je izvan Božje nepodijeljene, sveobuhvatne (individualne) svijesti.

Svijest: životvorni činilac u materiji

Tko živi u tami i drugo ne poznaje ne može ni misliti drukčije do da je svijet samo tama i da onkraj nje nema ničega. Međutim, onaj tko živi u svjetlosti zna da je ona istinski svijet i da je tama samo umjetno stanje. Ta samorazumljiva spoznaja da se primijeniti i na materijalni svijet dualnosti. Kao što onkraj tame postoji vidljivi svijet, a tamno je područje, premda odvojeno, sadržano u ukupnosti vidljivog svijeta, tako je i onkraj pojavnih oblika paralelno i vječno prisutna duhovna stvarnost u kojoj je sve sadržano, pa i dualnost. U stvarnosti je sve individualno i puno svijesti. Nije materija ta iz koje nastaju svijest i individualnost, nego upravo obrnuto: svijest je ta iz koje nastaje "energija" i različiti materijalni oblici. Sveprožimajuća svijest (Bog) stvara materiju kao otjelovljenu energiju, a svijest ("duša") nebrojenih dijelova Boga oblikuje tu materiju i dodjeljuje joj adekvatne pojavne oblike: od oblika tijela do "oblika" sudbine koju proživljava svaki individuum u svijetu materije.

Ovo pojašnjenje koje umnogome nadilazi materijalistički i ezoterijski monizam odgovara vjerojatno najstarijoj poznatoj definiciji materije, a nalazi se u sanskrtskom djelu Bhagavad-gita. Ta definicija iznenađujuće podsjeća na modernu kvantnu fiziku: "Materija je beskrajno promjenjiva energija".**

Ova jednostavna formulacija koja je jedna vrsta formule svijeta razumljiva je tek u ovakvom kontekstu. Riječ bhavah nagovješćuje da energija nije apstraktni način djelovanja materije, već obratno: bhavah također znači i "svijest" i "biće, unutarnja priroda", kazujući da energija nikad nije izolirana ili neovisna, nego da uvijek proistječe iz duhovnog bića (individue), vođena njegovom sviješću. Dakle, u stvarnosti materija ne postoji sama po sebi, odnosno kao samosvojna, od apsolutnog odvojena supstanca. Materija je energija, a energija je uvijek izraz svijesti, u konačnici apsolutne svjesnosti.

Beskrajna promjenjivost materije pokazuje se dvojako: horizontalno i vertikalno. Već na horizontalnoj, nama vidljivoj razini, izražava se beskrajna originalnost materije; svaki čovjek, životinja i biljka, čak svaki kamen i snježna pahuljica ima jedinstven izgled, jer je vanjski pojavni oblik formiran i izveden iz prisutnosti unutarnjih impulsa koji posredno ili neposredno uvijek proistječu iz individuuma. Materija nikad nije neovisna o svijesti i ne postoji odvojeno od nje. Svaki čovjek ima svoj osobit izgled jer je tijelo (lice, oblik lubanje, šarenica, linije dlana ...) materijalni izraz svijesti svake individue. Naravno, fizički pojavni oblik najprije je uvjetovan genima; međutim, geni su nosioci informacija, a informacije uvijek proizlaze iz svijesti. Stoga ni ljudi koji na temelju genetskog srodstva izgledaju slično nikad nisu potpuno isti.

Beskrajna promjenjivost materije pokazuje se još jasnije na njenoj vertikalnoj razini, od koje su ljudi u stanju vidjeti tek vrlo mali isječak. "Vertikalna beskrajnost" znači da se materija u različitim dimenzijama manifestira u različitim gustoćama i donosi još ne­shvat­lji­vi­ju mnogostrukost paralelnih svjetova. I ovdje iza svega ma­ni­fes­ti­ra­nog stoje individualna bića sa svojom sviješću i odgovarajućim energetskim poljem.

** ^adhibhutam ksharo bhavah: "materija, doslovno ukupnost (adhi) ele­me­na­ta (bhutam) je beskrajno promjenjiva energija (bhavah)" (Bha­ga­vad-gita 8, 4). Ksharo znači "tekući, prolazan", ali nije energija prolazna, već ono što iz nje nastaje. Dakle, adhibhutam je ono što stvara vječno prolazne oblike.

Svedeno na formulu: Duhovna stvarnost (individualnost) stvara materijalnu stvarnost. Ovo se pokazuje i u svakodnevnom životu gdje se impulsi svijesti kao što su radost, iznenađenje, razočarenje, ljutnja, itd. izražavaju u finomaterijalnim tijelu (npr. boji aure), a kroz njega i u grubomaterijalnom. Ovi impulsi mogu se iščitati na ljudskom licu, a naročito u auri. Narod kaže "zrači srećom", "zelen od zavisti" ili "crven od gnjeva". Određeni negativni impulsi mogu se nakon previranja u finomaterijalno-psihičkom spustiti u fizičko kao bolest.

Svi materijalni oblici grade se i mijenjaju prema individualnim impulsima svijesti koji djeluju na materiju. Ovo ne vrijedi samo na osobnoj razini, nego i na univerzalnoj: na početku stvaranja nije se dogodio pra-prasak materije, nego pra-skok svijesti, a taj pra-skok bio je apsolutnom sviješću inicirani kvantni skok "unutarnjeg" jedinstva k "vanjskoj" mnogostrukosti, od dinamičkog potencijala k energiji i stvaranju, izvršen u beskrajnim ciklusima s vječnom, božanskom pozadinom. Simbol toga je vječno pulsirajuće, kozmičko udisanje i izdisanje Boga prastvaranja koji se na sanskrtu naziva Višnu.

Uz ovu proširenu pozadinu postaje jasno kako materijalistička kozmologija, teorija evolucije i svi scenariji koji na njima počivaju (također i tzv. pra-astronautika) umnogome promašuju pravo obja­šnje­nje života polazeći od pretpostavke da živa bića nastaju iz materije.

 

Temeljne točke filozofije

Što je iluzija? Što je stvarnost? Što je Bog?

Tko sam ja?

Što je stvarno? Što je bitno?

 

"Tama"

Svjetlost

 

 

Iluzija/projekcija

Stvarnost

 

 

Relativno

Apsolutno

 

 

Materijalno

Duhovno

 

 

Dvojstvo

Jedinstvo

 

 

Dualnost

Individualnost

 

 

Ego (lažno Ja)

Sebstvo (pravo Ja)

 

 

Identifikacija

Identitet

 

Moć (manipulacija)

Opunomoćenost (inspiracija)

lat. individuum = grč. átomos = sanskrt. atma (Atman)

Samospoznaja → Jedinstvo/Individualnost → Spoznaja Boga

Pitanje prave prirode stvarnosti najvažnije je pitanje uopće, jer odgovor određuje naš pogled na svijet, naše prioritete i aktivnosti, i u konačnici cijeli život i sudbinu. Ovo pitanje se na idealan način da pojasniti simbolikom svjetlosti i tame, jer je odnos stvarnosti i nestvarnosti isti kao odnos svjetlosti i sjene. Budući da je stvarnost stvarna, odnosno apsolutna, ona je sveobuhvatno jedinstvo i stoga naposljetku i ne postoji ništa nestvarno. Ali, budući da je sve individualno, i po pitanju sveobuhvatnog jedinstva (stvarnosti) mora se uvijek izvršiti diferencijacija.

Značenja riječi "onkraj" i "postojati"

Ukratko se može reći da monizam upućuje na jednu temeljnu istinu koju, međutim, treba razumjeti u pravom svjetlu: stvarnost "onkraj" dualnosti može se s pravom označiti kao "jedinstvo", ali se ono ne smije vidjeti kao apstraktna odsutnost dualnosti, nego kao individualnost, jer riječ "jedinstvo" opisuje ono što je nepodijeljeno, vječno i nedjeljivo, odnosno individualno. Stoga ovdje i riječ "onkraj" mora biti shvaćena u širem značenju. Stvarnost nije u dualističkom smislu "onkraj" dualnosti, jer je i dualnost svakako dio stvarnosti. Analogno tome, sjena i tama nisu tek iluzije, nego relativne stvarnosti, što znači da će postojati toliko dugo dok postoje i "stvari" koje zaklanjaju svjetlost. Dualnost nije nešto nepostojeće. Dok god postoji ona je (relativna) stvarnost!


I riječ "postojati" – "egzistirati" ima jedno savršeno precizno značenje. Izvedena je iz latinske riječi existere, sastavljene od ex-, "iz-; od-" i sistere, "namjestiti nešto; smjestiti se" (sadržane u riječima "insistirati" i "asistirati"). Existere dakle doslovno znači "izmjestiti se; izaći iz jedinstva i smjestiti se u tamu", nasuprot stvarnom, bez­vre­me­nom bivanju. Stoga se govori o "Ja jesam"-svijesti, a ne "Ja postojim"-svijesti. U ovom smislu ni Bog ne "egzistira". Bog ne postoji. Bog jest.

Riječ "onkraj" ovdje ne označuje razdvojenost i stajanje nasuprot kao u uobičajenoj upotrebi, npr. "zemlja onkraj oceana (= zemlja s druge strane oceana)". Kad se "onkraj" odnosi na stvarnost, onda je stvarnost onkraj dualnosti kao što je svjetlost onkraj tame. "Onkraj" ne znači da je svjetlost suprotnost tami, nego da je u stvarnosti svjetlost posvuda, pa i tamo gdje u jednom određenom vrijemeprostoru egzistira tama. U konačnici je sve stvarno i istinito, pitanje je samo je li nešto apsolutna ili relativna stvarnost. Pojašnjenje je vrlo važno, prije svega obzirom na ateistički monizam (sanskrt. mayavada), jer on tvrdi da je dualnost iluzija, što u praktičnom životu vodi kobnim – pragmatičnim – zabludama. Pojam "onkraj" ovdje upućuje na paralelnu i istodobno sveprožimajuću bit stvarnosti; Bog nije samo izvan materije, nego je i u i iza materije. Kako bi se izbjegli svi nesporazumi, naslov ovog poglavlja trebao bi glasiti "Stvarnost onkraj, u i iza dualnosti". Ali, i samo "onkraj" može uputiti na ovdje opisano višestruko i diferencirano značenje. "Iza" i "u" bili bi previše jednostrani i osvijetlili bi samo neke od mnogih istodobnih aspekata.

Krećemo se u području neopisivog u kojem riječi i opisi imaju tek ograničenu vrijednost. Ipak, moguće je riječima opisati neopisivo i učiniti ga umu shvatljivo.

 

Individualnost Boga

U ovoj filozofskoj analizi sad dolazimo do točke u kojoj se treba pokazati jesu li navodi ateističkog monizma točni ili netočni. Je li Bog zaista tek apstraktna ukupnost neutralne energije? Je li ljubav zaista tek produkt dualnosti, a time i iluzija? Je li "neophodnost" zaista jedini kriterij za "prosvijetljeno" postupanje? Jesu li "prosvijetljeni" uistinu prosvijetljeni? Jesu li oni zaista jedini koji znaju što je stvarnost? Jesu li njihovi postupci koje opravdavaju svojim "pragmatičnim realizmom" zaista opravdani? Je li njihova "surova istina" zaista istina? Ako jest, onda bi oni zaista bili jedini pravi realisti!

Kao što dosad izloženo pokazuje, ključ prave stvarnosti je duhovna individualnost. "Onkraj dualnosti je individualnost." Ova formula svijeta vrijedi i za relativno i za apsolutno.

Područje relativnog obuhvaća sve materijalne oblike od fine i grube tvari, od najmanjih nuklearnih i molekularnih tijela do Svemira. Onkraj, odnosno iza svakog od ovih materijalnih oblika uvijek djeluje individualno, svjesno duhovno biće koje je vječno, ali ograničeno. U ovu kategoriju individualnih duhovnih bića ("duša") spadamo i mi.

Onkraj, odnosno iza sve relativnosti (= ukupnosti sve materije) stoji apsolutna individualnost. Bog, neograničena, sveobuhvatna stvarnost koja obuhvaća i nas i sve relativno. U ovom smislu da se diferencirano reći: Mi nismo Bog, ali jesmo dijelovi Boga. Bog je jedan apsolutni individuum, a mi smo bezbrojne relativne individue.

Gledajući s jedne strane, između ove dvije izjave ne postoji razlika, jer ako je Bog apsolutni individuum, on obuhvaća i sve relativne individue. Bog i mi smo jedno jer smo svi individualni ("nedjeljivi, nepodijeljeni, neodvojeni"). No gledajući s druge strane, diferencijacija ovih dvaju izjava je neminovna, jer bi inače nastala nepotpuna predodžba o "jedinstvu"; Bog i mi više ne bi bili individue, nego samo apstraktne energije. Kakve sudbonosne zablude mogu nastati iz ovog filozofskog "grijeha" već je (u 3. i 4. poglavlju) ob­ja­šnje­no pomoću više primjera.

Apsolutna individualnost Boga može se prikazati "ma­te­ma­ti­čkom" jednadžbom: Ako bi Boga trebalo predstaviti nekim brojem, onda bi to najprije bio broj 1, jer 1 je jedini broj sadržan u svim drugim brojevima (kao osnovna jedinica, kao djelitelj i kao množitelj). Premda je 1 sadržano u svim ostalim brojevima, ono je također i samostalan, individualan broj. Isto tako, Bog je sa svojim energijama i širenjem sveprisutan i sveprožimajući, dok istodobno zadržava apsolutnu individualnost i identitet s apsolutnom sviješću, djelovanjem i voljom. Već zbog toga možemo – s pravom – moliti: "Budi volja tvoja!" i već zbog toga možemo Boga nazvati "Otac" ili "Otac-Majka-Bog", jer to odgovara "apsolutnoj istini", individualnosti Boga, i izraz je od­go­va­ra­ju­će božanske svijesti.


Ali, Bog nije samo Otac i Majka, on/ona je to samo iz viđenja "djece". U njihovom osobnom jedinstvu otac i majka su voleći i voljena, a Bog obuhvaća i te aspekte. Bog u sebi sjedinjuje muški i ženski aspekt i on je – kao apsolutna individualnost – jedinstvo dvojstva. To nije ništa apstraktno, već apsolutno individualno. U vedskom Božjem otkrivenju govori se o Radha-Krišna jedinstvu. Bog kao apsolutna individualnost na sanskrtu je poznat pod mnogim imenima, npr. Višnu, "sveprožimajući" (imanentna individualnost Boga u materiji), i Krišna, "sveprivlačni" (transcendentna individualnost Boga u duhovnom svijetu). Koja god imena i nazive primijenili, oni su uvijek izraz našeg nepodijeljenog, neodvojenog i vječnog (= individualnog) odnosa i povezanosti s apsolutnom individuom, Bogom.

Kad apsolutno ne bi bilo individualno, ne bi imalo ni svijesti, ni ljubavi, ni milosti, ni volje! ("Budi volja tvoja!" bila bi besmislena i apsurdna molitva, baš kao i sve druge. Marksizam je ovo zvao "Opijum za narod"). Stvarnost bi u konačnici bila bez ljubavi, bez milosti i bez volje. Upravo to tvrde od Boga odvraćeni materijalisti i monisti: "Univerzum" je učinak samoorganiziranog jedinstva energije bez plana, bez namjere, bez višeg cilja, "ništa osim slijepe, neumoljive ravnodušnosti".

Isusove riječi "Budi volja tvoja" pružaju sasvim drukčiji način i širinu gledanja, ali za to se mora imati svijest o apsolutnoj individualnosti Boga. U materijalističkom i ezoterijskom monizmu ne moli se "Budi volja tvoja", jer Bog u tim svjetonazorima nema volju. Bog je tu tek bezvoljno apstraktno jedinstvo materije (energije), bez svijesti i ljubavi. Stoga ni "ljubav prema Bogu" nije tema. Jedan monist ne može uistinu govoriti o "ljubavi", niti može uistinu moliti. On ne vidi neophodnost molitve ili bogosvjesne meditacije. Jedino što praktički za njega ima smisla su koristoljubive meditacije i vježbe kako bi se bolje "održao" u materiji.

Na sličan način argumentiraju predstavnici ateističke ezoterije: "Zašto bi se trebali moliti, i kome? Ne postoji Bog izvan nas, jer sve je jedno. Sam čovjek je Bog". (Ovo i nije potpuno neistinito, ali jest poluistinito. Nakon što se u 1. dijelu knjige pokazalo što znači kad neistinita polovica uzme prednost, ovdje je riječ o tome kako se djelomične istine mogu pravilno razumjeti, tako da se pokaže "polupuna", a ne više "poluprazna" istina.)

Sve je jedno – i različito

Ono što oživotvoruje materiju je i u relativnom i u apsolutnom individualno: nematerijalno, neprolazno, duhovno. To znači da smo mi u našem pra-svome, vječnom biću individualni, i da je Bog također individualnost, ali ne relativna nego apsolutna. Mi smo dijelovi Boga.

Kad ne bi bilo tako, stvarnost bi bila tek apstraktno jedinstvo na način kako ga tumači (ateistički) monizam: "Sve je jedno". Ovakvo viđenje vodi problematici objašnjenja dualnosti koju monizam pokušava riješiti tvrdeći kako je dualnost u konačnici nepostojeća, i kako je spoznaja tog nepostojanja "prosvjetljenje".

Ključ spoznaje individualnosti pokazuje u kojem je smislu sve jedno, a u kojem nije. Jer, apsolutno i relativno su istovremeno i jedno i različito. Dok god se promatra samo jedna od ovih dviju strana, zapada se u jednostranost poluistina. Ako se tvrdi da su apsolutno i relativno jedno, upada se u opasne vode ateističkog monizma. Ako se tvrdi kako su apsolutno i relativno samo različiti, to vodi dualizmu i dogmatizmu jer svaka strana pokušava svoj vlastiti (relativni) pogled prikazati kao apsolutan. Ovdje se pokazuje da spoznaja "Boga kao individualnosti" može zaživjeti na negativan način. Monoteističke religije su to kroz stoljeća i tisućljeća demonstrirale na puno načina, a čine to dijelom još i danas ...

Istovremeno bivanje istim i različitim relativnoga i apsolutnoga – odnosno cjeline i dijelova – može se predočiti analogijom Sunca i sunčevih zraka. Zrake i Sunce nedjeljivo su povezani. Nema Sunca bez zraka ni zraka bez Sunca. Ni jedna zraka ne može biti odsječena od Sunca. Svaka zraka je jedinstveni, neodvojivi, individualni dio svjetlosti. Na isti način smo mi, "dijelovi", povezani s Cjelinom, a istovremeno vječno individualni.


Popularni ezoterijski slogani "Sve je jedno" i "Sve je Bog" treba uzeti s oprezom. Ako je sve Bog, onda bi i laži, ubojstva i rat bili "Bog" – a određene sile zaista to i vjeruju. No ta logika je jednostrana. Ako je svjetlost posvuda, to još uvijek ne znači da je sve svjetlost. Sjena nije svjetlost, a svjetlost ne stvara sjenu. Mora se diferencirano reći: Bog je sve, ali sve nije Bog.

Tako govori i sam Bog u riječima otkrivenja, osobito jasno u Bhagavad-giti (9, 4-6):

"Svojim neispoljenim oblikom prožimam čitav ovaj univerzum. Sva bića su u Meni, ali ja nisam u njima. A ipak, sve što je stvoreno ne počiva u Meni. Pogledaj Moje mistično obilje! Iako sam održavatelj svih živih bića i iako sam prisutan svuda, nisam dio ove kozmičke manifestacije, jer je Moje Jastvo sam izvor kreacije. Shvati da kao što snažan vjetar, koji svuda puše, uvijek počiva na nebu, sva stvorena bića počivaju u Meni."

Da je sve istovremeno jedno i različito prirodna je, samorazumljiva spoznaja koja vodi ključu individualnosti. Pratemelji i emanacija – Cjelina i dijelovi – nikad nisu nerazličito jedno, ali nisu ni odvojeni.

Drugim riječima, kad se kaže "Sve je jedno", to je jednostrani, nepotpuni način viđenja apsolutnog. Jer sve je jedno i različito, i to istovremeno. Ovakva diferencirana spoznaja (tattva) na sanskrtu glasi: acintya bhedabheda-tattva, "nezamisliva (acintya) istovremena različitost (bheda) i nerazličitost (abheda) Boga i Božjih energija"

Monoteizam i teizam: jedina istina ili apsolutna istina?

Kad bi u jeziku morali pronaći izraz za spoznaju "individualnosti onkraj dualnosti" i "istovremenog bivanja istim i različitim", za to postoji puno mogućnosti, npr. holizam relativnog i apsolutnog, sinteza in­di­vi­du­al­nost-dualnost, ili diferencirani monizam (monizam: "Sve je jedno ..."; diferencirani: "... i različito"). Jednostavna i prikladna bila bi i formulacija "individualni teizam": teizam (shvaćanje Boga) koji je individualan, pri čemu se Bog i svi njegovi dijelovi također prepoznaju kao vječna individualnost.

Još jedan prikladan izraz bio bi "teistička duhovnost": kao prvo, izbjegao bi se -izam i drugo, pokazalo bi se kako ovdje nije riječ samo o "ezoteriji", energiji i jedinstvu, jer sve to još uvijek može biti ateističko i prikriveno materijalističko. Izraz "duhovnost" pokazuje da ovdje stvarnost nije definirana materijom, nego se smatra da je materijalno proisteklo iz duhovnog. Kvalifikacija "teistička" je gotovo suvišna, jer ako se duhovnost shvaća u pravom, apsolutnom, individualnom smislu onda se zna da ne može postojati ateistična duhovnost. Kad bi bila ateistična, ne bi ni bila duhovnost, nego monizam, okultizam, magija ili ezoterija u negativnoj, materijalističkoj izvedbi. (Naravno, postoji i pozitivna, teistička ezoterija koja je u svom čistom obliku isto što i teistička duhovnost.)

"Teistička duhovnost" dakle označava jasnu svijest o Bogu koja u sebi opaža i relativno i apsolutno, materijalno i duhovno, a njihovo bivanje jednim i različitim shvaća diferencirano. Ovo odgovara izvornoj, čistoj svijesti ljudi kao inkarniranih svjetlosnih bića.

Teizam nije istoznačan pojmu monoteizam, jer monos znači "jedan, jedini, sam", što je uvijek vrlo problematično. To se pokazuje kad se predstavnicima religija i apsolutističkim grupacijama postavi pitanje: "Je li vaše učenje jedina ili apsolutna stvarnost?" Većina mora priznati da sebi još nikad nisu postavili to pitanje i da zapravo tu ne vide razliku. A ako se odluče, uglavnom naginju opciji "jedine istine". Pri tome, posezanje za "jedinom istinom" i za "apsolutnom istinom" razlikuju se kao tama i svjetlost. Tvrdnja da se posjeduje jedina istina izraz je apsolutističkog svjetonazora. Apsolutna istina baš nikad ne tvrdi da je jedina, jer apsolutna ne znači "jedina" nego "sveobuhvatna". Ona može dopustiti sve relativne djelomične istine i integrirati ih, pri čemu se može pokazati što su istinite tvrdnje, a što nerazumijevanje. Kao što užarena iskra pod pepelom uz dovod zraka opet može postati vatrom, tako se u svakoj poluistini može prepoznati, procijeniti i osnažiti ono što je istinito.

Ovo je nešto posve drukčije od misionarenja i želje za pre­obra­će­njem. Riječ je o međusobnoj inspiraciji na temelju zajedničke veze s Bogom.


Monoteizam znači "učenje o postojanju jednog jedinog Boga". U praksi ovo učenje uvijek nalikuje monolatriji,*** jer kad netko tvrdi kako štuje samo jednog Boga, to još uvijek ne znači da je izabrani "jedini Bog" i apsolutni Bog. Monoteističke religije uglavnom zastupaju dualizam s apsolutističkom, ne-apsolutnom predodžbom Boga. Onaj tko poznaje apsolutno ne mora misionariti ili sotonizirati ostale svjetonazore, a ipak može jasno razlikovati, bez da sudi. (Ovo je tema 7. poglavlja)

Ovom se analizom svjetonazori monizma, deizma ili monoteizma ne žele označiti kao apsolutno pogrešni. Svi ovi svjetonazori otkrivaju puno istinitoga, oni su stepenice na stepeništu koje vodi naviše, u svjetlost. Hoćemo li mi – na kojoj god stepenici – od danih istina profitirati ili ćemo se dati zavesti neistinitim dijelovima ovisi o tome jesu li naša srca Bogu posvećena ili od njega odvraćena.

Što se negativnog tiče, ono se ne treba opravdavati, nego kao takvo prepoznati i ispraviti. To znači konkretnu promjenu smjera: doslovni okret na stepeništu, naprijed u svjetlost, povratak Bogu.

Jedan važni kriterij razlikovanja

Kod procjene ezoterijskih i "humanističkih" knjiga i učenja slijedeće je pitanje uvijek od velike pomoći: kako su objašnjeni dobro i zlo? Proizlazi li objašnjenje iz jasnog razlikovanja ili opravdavanja? Je li opasnost od mogućih prijevara, npr. od strane "666-sila" prepoznata, ignorirana ili podcijenjena?

I materijalistički, humanistički i ezoterijski glasovi mogu se pozivati na "Boga" ili Isusa i mogu se citirati dijelovi spisa. Kad se sretnemo s tim, vrijedi ne zaboraviti sljedeće, manje popularne Isusove riječi:

"Jao svijetu od sablazni! Neizbježivo dolaze sablazni, ali jao čovjeku po kojem dolazi sablazan!" (Mt 18, 7)

"Ustat će, doista, lažni Kristi i lažni proroci i iznijeti znamenja velika i čudesa da, bude li moguće, zavedu i izabrane. Eto, prorekao sam vam." (Mt 24, 24-25)

"A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena." (Iv 3, 19-21)

Ova upozorenja naglašavaju važnost budnosti i opreza na temelju duhovne sposobnosti razlikovanja. Ali ona ne govore da trebamo biti slijepo skeptični prema svim novim impulsima. Sam Isus govori o "Duhu Istine" koji će doći ljudima kako bi ih uputio u svu istinu (Iv 16, 3). Svjetlost je uvijek dostupna, jer kad postanemo "kao djeca", naime "jedno s Ocem", tad ćemo biti povezani s "anđelima na nebu" koji "uvijek gledaju lice Oca." (Mt 18, 10)

Sažetak

  • Materijalizam, ateizam, panteizam, deizam, dualizam, monizam – simbolika svjetlosti i sjene otkriva odakle nastaju istine, ali i nedostaci i opasnosti u ovim svjetonazorima. Kako različiti zaključci i praktične posljedice pokazuju, nije svejedno u što se vjeruje.
  • Apsolutna istina postoji u svakom slučaju. Čak i kad se vjeruje da ne postoji apsolutna istina i da je sve relativno, vjeruje se u apsolutnu istinu, naime u tu da ona ne postoji. Dakle, ključno pitanje nije: "Postoji li apsolutna istina?", već: "Što je apsolutna istina?" A čovjek ima mogućnost dobiti jasan odgovor.
  • "Prosvijetljeni" koji vjeruju kako je sve relativno vjeruju i da su pozvani provesti u djelo svoju viziju (apsolutističkog) svjetskog poretka, jer kad bi svi udovoljavali svojim vizijama, nastao bi kaos; stoga se konačno jedna vizija mora nametnuti svima drugima, i to vizija "prosvijetljenih". (Dakle, ni za njih nije sve relativno.)
  • Istinsko značenje "Apsolutnog" razotkriva što apsolutističke težnje zapravo jesu: dijabolične apsolutizacije nekih relativnih – materi­ja­lis­tič­kih ili "religioznih" – poluistina.
  • Stvarnost onkraj, odnosno iza dualnosti (dvojstva) jest individualnost, doslovno: "nepodijeljeno i nedjeljivo", jedinstvo, duhovno. Ono što materiju iznutra spreže, oblikuje i oživotvoruje je "duša": ne­ma­ter­ijal­ni individuum (= átomos, atma). Mi kao individue nismo razdijeljeni u dualnosti linearnog vremena (na prošlost i budućnost), što znači da naše pravo biće ne podliježe ni vremenu ni prostoru. Mi smo besmrtna, vječna duhovna bića ("duše").
*** ^Monolatrija: iz grč. monos i latreia, "služba, štovanje"; štovanje samo jednog Boga (od više njih), tj. izuzimanje jednog Boga iz mnoštva i proklamiranje tog Boga jedinim, najčešće s pozivom na suzbijanje, podčinjavanje i preobraćenje drugih bogova (i naroda).

  • Svi materijalni oblici su djeljivi i promjenjivi i stoga prolazni. Ono što je nedjeljivo i neprolazno, naime individuum, nije materijalno. Živa bića (biljke, životinje, ljudi) nisu produkt navodne evolucije an­or­gan­ske tvari u jedno- i višestanične organizme. Materijalističko izjed­na­če­nje živo biće = tijelo nije točno.
  • Činjenica da svi prirodni materijalni oblici postoje u beskrajnoj različitosti može se objasniti time da "iza" svakog materijalnog oblika – od Univerzuma do najsitnijeg mikroba i čestice – u konačnici djeluju svjesne individue. Duhovna stvarnost (individualnost) prožima ma­te­ri­jal­nu relativnost.
  • "Svijest" je energija individuuma, a kako je sve energija, odnosno svijest, u stvarnosti ne postoji izolirana materija, "materija sama po sebi". Svjetlost i sjena su paralelne stvarnosti, no naposljetku postoji samo svjetlost (apsolutna stvarnost), a tama je o svjetlosti ovisno postojanje (relativna stvarnost).
  • Bog, apsolutno jedinstvo iza dualnosti, nije tek apstraktna ukupnost neutralne energije, već je također i individualnost, jedna bezgranična, sveprisutna i sveobuhvatna, koja obuhvaća i nas i sve druge relativnosti. Bog je Jedan apsolutni individuum, a mi smo bezbrojne relativne individue, "dijelovi Boga".
  • Ako Apsolut ne bi imao individualnost (Apsolut: stvarnost, Bog), ne bi imao ni svijesti, ni ljubavi, ni milosti, ni volje! Upravo to tvrdi materijalistički i ezoterijski monizam.
  • Monizam vidi samo jednu stranu stvarnosti i kaže: "Sve je jedno" ili "Sve je Bog". Međutim, diferencirani način promatranja vodi do spoznaje "Sve je jedno – i različito" (analogija "Sunca i sunčevih zra­ka").
  • Istovremeno bivanje jednim i različitim apsolutnog i relativnog, odnosno Cjeline i Dijelova: ova spoznaja je ključna jer pokazuje da je jedinstvo (stvarnost) onkraj dualnosti individualnost. Inače bi čovjek vidio jedinstvo kao apstraktnu ukupnost materije (bez indivi­du­al­no­sti, svijesti, volje), što bi predstavljalo filozofski "pad u grijeh" i prouzročilo dijabolične zablude, kulminirajući u nesavjesnom ego-opravdavanju ateističko-pragmatičnog monizma.
  • Ako postoji apsolutna istina, koji su dokazi za to? U ovom su poglavlju neki već spomenuti: ništa relativno nije apsolutno, apsolutno nije apsolutističko, onkraj dualnosti je duhovna individualnost vječna stvarnost, mi smo vječne individue, a Bog je apsolutni individuum; dakle, Apsolutno "ima", odnosno jest, svijest, ljubav, milost i volja.
  • Prikladni nazivi za predstavljena pojašnjenja bili bi "individualni teizam" i "teistička duhovnost". (Duhovnost znači da se duhovno ne definira materijalnim, ni apsolutno relativnim. Ona se temelji na pogledu iz svjetlosti, a ne na nekom stanovištu tame.)
  • Teizam je svjetonazor koji počiva na spoznaji Boga kao apsolutne individualnosti. Svaki svjetonazor koji individualnost Boga ne prihvaća ili pogrešno shvaća je ateistički. To znači da su po ovoj definiciji ateistički svi svjetonazori, pozitivni i negativni, opisani u 2., 3., i 4. poglavlju. (To što su ateistički ne znači da su i dijabolični. Dijabolične su samo negativne, od Boga odvraćene verzije tih svjetonazora.)
  • Teizam treba razlikovati od monoteizma, jer ovaj uglavnom ne vidi apsolutnog Boga kao jedinog Boga (monos znači "jedan, jedini, sam"). Monoteizam želi samovladu jednog određenog Boga (= monolatriju), dok teizam shvaća Boga kao apsolutnu, sveobuhvatnu individualnost. Dakle, u ovom smislu je monoteizam negativna verzija teizma.
  • Često površno korištena riječ "duhovno" odnosi se na stvarnost onkraj dualnosti i znači "nematerijalan; božanski; individualan"; duhovno je ono što oživotvoruje materiju, kako u relativnom tako i u apsolutnom, i označava zajedničku osobinu Boga i Božjih dijelova. Stoga riječ "duhovno" uvijek ima teističku konotaciju. (Nešto ateističko nikad ne može biti duhovno, nego najviše ezoterijsko, magično, okultno ili metafizičko). Budući da ne postoji izolirana, neovisna materija, i ono što je prividno materijalno može biti duhovno, na primjer riječi, slike, muzika, dojmovi iz prirode. Sve što svijest podsjeća na Boga, apsolutnu individualnost, jest duhovno.

 

Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .