To postaje još očitije kad su "majstor" i "učenik" kroz institucionalna posvećenja obavezani na određenu pripadnost. Takva posvećenja uglavnom uključuju i zakletvu, što predstavlja problem koji se ne smije podcijeniti, prije svega zato što je to slučaj praktički u svim religijama počevši od kršćanskih Crkvi, a također i u svim ložama. Mnoge vodeće osobe političkog i financijskog svijeta pripadaju takvim ložama ili "religijama". Dakle, ne govorimo o par nekih "članova sekti", nego o globalnim zavjerenicima – u doslovnom smislu riječi, jer su te osobe skovale zavjeru, i to u tajnim krugovima, kojom se kroz svoja posvećenja oslobađaju od slijeđenja prisega danih u javnosti ...
Kod institucionalnih posvećenja i zakletvi čovjek se obavezuje činiti – i ne činiti – sasvim određene stvari. Katkad se te zakletve nazivaju "zavjetima", no one to nisu. Jer, zavjet se odnosi na ono što čovjek sam poduzima i za čije je provođenje odgovoran samo sebi (i Bogu). Ako se zavjeti drugih ljudi postave nasuprot zavjeta institucija, pogotovo ako su ovi povezani s ritualima i "posvećenjima", to više nisu zavjeti nego zakletve (ritualne prisege).
Čovjek se zakune da će slijediti zadane načine meditacije ili "oplemenjivanja". Zaklinje se da će ostati u određenoj organizaciji i služiti joj "dušom i tijelom". U scijentologiji, i ne samo njoj, čovjek se čak obavezuje, od određenog stupnja, na ugovor koji traje mnogo života!
U nekim indijskim grupacijama posvećenje znači da se guru prihvaća kao "vječni majstor", tj. da se sebe vječno veže za tu osobu. U nekim ložama čovjek se veže za astralne entitete i "bezvremene" ciljeve i mora se zakleti na pridržavanje "obaveze šutnje", što znači da svi ti muškarci – jer lože su muška društva – moraju imati mračne tajne skrivene od javnosti, pa i od žena i djece. (Naravno, postavlja se pitanje zašto mnogohvaljeno "oplemenjivanje karaktera", službeni cilj ovih loža, treba takvu striktnu obvezu šutnje).
Svi oblici posvećenja zakletvom su vrlo problematični, prije svega zato što dovode do astralne i magične vezanosti: zakletih s odgovarajućom organizacijom, a također i međusobno ("majstor" i "učenik/šegrt"). Tako članovi zapadaju u nesamostalnost, ili čak podliježu programiranju i mentalnoj implantaciji, što opet stvara energetsku ovisnost, često spojenom s financijskom i "pozicijskom" ovisnošću. U svakom slučaju, takva posvećenja onemogućuju pravu individualnu duhovnost, jer istine koje one posreduju ne oslobađaju ...
Ovisnost uvijek stvara i strah, jer zakletva se ne smije prekršiti, a kad se to učini zapada se u krivnju, i to prema onima kojima se zaklelo. A ovi time dobivaju pravo da krivca kazne. Zakletve su uvijek – direktno ili indirektno – povezane i s prijetnjama.
Čim se na nešto zakune, tom vezom stvara se energetsko, astralno naponsko polje, koje je dvojako. Pridržavanjem zakletve ova se "energija" može razvijati, što naoko pojačava moć, no ipak samo naoko, jer tu "moć" uvijek prate i suptilni strahovi: strah od zakazivanja; strah od padanja u nemilost "Boga" i/ili institucije; strah od gubitka moći i kažnjavanja, itd.
Kad bi ono na što se čovjek zakleo bilo samorazumljivo i prirodno, ne bi se ni trebalo zaklinjati, niti se bojati odbacivanja i "krivih koraka". Zaklinjanje je uvijek izraz nepovjerenja: oni koje zahtijevaju zakletvu nepovjerljivi su prema novom članu, a ovaj je nepovjerljiv prema samome sebi i nada se da će tako steći "moć" – što je svakako moguće. Pitanje je samo: otkuda dolazi ta moć?
Sve te zakletve i "vječne" veze mogu se poništiti, ali to zahtijeva jasno unutarnje i vanjsko odricanje, skupa s rješavanjem astralnih okova. (Najkasnije tu postaje očito je li institucionalno posvećenje bilo pogubno ili nije. Neka se daju relativno lako razriješiti, druga ne tako lako. Nasamo je razrješenje jedva moguće. I ovdje Krug svjetlosti nudi najbolji temelj za direktno oslobođenje, bilo to i pronalaženje odgovarajuće pomoći).
Unutarnje posvećenje
Dakle, velika je istina kad je rečeno da se ne smije prisezati, niti Bogu, a niti kojekakvim bogovima i idolima.