- u prvom dobu: asketsko-mistična pustinjačka meditacija (naročito ashanta-yoga)
- u drugom dobu: ceremonije za međudimenzionalnu komunikaciju i prizivanje svjetlosnih bića, naročito s mantrama i ceremonijama vatre (yajna ili makha).
- u trećem dobu: ritualistika (arcana) u hramovima i na energetskim mjestima, kako bi se doživjela Božja sveprisutnost i u trodimenzionalnom prostoru, uz pomoć svih elemenata – zemlje, kamena, drva, vode, vatre, zvuka, kristala, itd.
- u današnjem, četvrtom dobu: sankirtanam, zajedničko (san-) usmjerenje na sveprisutnost Boga (kirtanam).
Slog san- ("zajedno, skupno") nalazi se i u poznatoj riječi sanga, "zajedništvo, združenost". Kirtanam doslovno znači "veličati" (od kirti, "slava, veličina, veličanstvenost"). Božja slava i veličina jest njegova sveprisutnost – jer veći i slavniji od Sveprisutnog se ne može biti!
Kad Isus reče: "Gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime, tu sam i ja među njima", neposredno ukazuje na yuga-dharmu. Jer: "Ja i Otac jedno smo [...] Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao; da budu jedno kao mi [...], da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu". (Iv 10, 30; 17, 11-21). U skladu s yuga-dharmom, ovo jedinstvo može se najčišće i najdublje doživjeti kad se "dvojica ili trojica" svjesnih ljudi nađu zajedno kako bi skupa uronili u svijest i energetsko polje božanske ljubavi.
"U moje ime" ukazuje na isto što i riječ kirtanam, naime da sveta imena imaju osobito značenje. Kad se sveta imena pjevaju zajedno i koriste u meditaciji, imaju posebnu snagu i jačaju zajedništvo. Ono što jača bit će i samo ojačano.
Zašto "dvojica ili trojica"?
Zašto ne sam? Zašto ne u većoj grupi ili instituciji? Zašto ne obuhvatiti što više ljudi iz cijelog svijeta kroz jednu djelotvornu organizaciju?
Kao što je već spomenuto, princip "dvojica ili trojica" ne priječi nam da molimo i meditiramo sami ili sudjelujemo u većoj grupi. Jedno drugo ne isključuje. Međutim, osobni "Krug svjetlosti" ima jedinstvene prednosti.
U većim grupama harmonija nikad nije ista kao u osobnom Krugu, jer u njima sudjeluju i osobe koje nedovoljno poznajemo ili koje nam nisu uistinu drage. K tome, institucije su uvijek definirane statutima, doktrinama i modelima financiranja. Onaj tko se ne želi podčiniti danim ograničenjima ne može biti član grupe, a onaj koji želi biti član mora "ostale", prije svega rukovodstvo, uvjeriti da je zaista "na liniji".
Institucije imaju tu prednost da kroz zajedničku organizaciju povežu snagu mnogih ljudi i tako lakše postignu zadane ciljeve. One prezentiraju izbrušeni sistem učenja s "odgovorima na sva pitanja", tako da član zna što mora vjerovati i činiti, odnosno što ne smije. Institucije (religije, sekte, lože) nude svojim članovima relativnu sigurnost i pouzdanost, a za ljude koji ne žele ići preko zadanih okvira, ti okviri ne predstavljaju ograničenje. Pojedini članovi samo teškom mukom mogu preći preko tih granica, jer svoju vjeru smatraju najboljom, možda čak i "jedinom istinom". Naposljetku, u igri je i suptilan strah, jer kad se misli da je pronađena "jedina istina", naravno da se ne želi ostati bez nje, što prije svega znači da se ne smije izgubiti naklonost onoga koji tu "jedinu istinu" posreduje. Tako nastaje vezujuća i obvezujuća ovisnost o dogmama, spisima i vodećim figurama. Tko je povezan s takvim sistemom i s njim se identificira, nema otvorenost i unutarnju slobodu potrebnu za sudjelovanje u nezavisnom Krugu svjetlosti (i tamo bi samo stvarao zbrku).
S druge strane, kad čovjek meditira i eksperimentira sam, nastaje opasnost od izolacije, samodopadnosti i krive samoprocjene. Ili ne napreduje i gubi motivaciju ili čak vjeru; završi u agnosticizmu i cinizmu – ili se priključi nekoj grupi. Nakon što je sam "zakazao", traži potvrdu od drugih, pogotovo ako oni na zabludjelog samotnjaka ostave dojam da je napokon naišao na prave izabrane i prosvijetljene.
Naročito na duhovnom putu mora se paziti da se ne povedemo za traganjem ka ego-potvrđivanju.
Krug svjetlosti od dvoje ili troje jest zlatni srednji put koji nudi sigurnu duhovnu bazu za sve što inače činimo u životu. Kad bi svaki šef, dostojanstvenik i veliki majstor lože, kao i svaki njihov podređeni, imali krug od dvoje ili troje ljudi gdje bi se mogli otvoriti bez zadrške, mnogi od njih bi u sebi postupno otkrili iznenađujuće mehanizme ega i potisnute sumnje. Krug svjetlosti dakle služi kritičkoj samokontroli isto koliko i stvaranju unutarnje snage i inspiracije. Time osobno, nezavisno zajedništvo (sanga) dobija sasvim posebno značenje.
