Nasuprot tome stoji apsolutizam, "apsolutističko", tj. nešto relativno što želi postati jedino valjano i stoga sve drugo isključuje.
Apsolutno je sveobuhvatno, sve-ujedinjujuće. Apsolutističko je isključujuće, sve-negirajuće; u praktičnoj izvedbi sve-suzbijajuće. To je ono što razjedinjuje religije i ljude. Apsolutno je božansko. Apsolutističko je dijabolično.
Ateizam (relativizacija apsolutnoga) i pseudoreligija (apsolutizacija relativnoga) dvije su strane istog novčića, odnosno načini djelovanja iste egom izazvane zaslijepljenosti. Onkraj tih "sjenovitih predjela" apsolutno je stvarnost, jedinstvo, "Bog" u iskonskom smislu. Istinski apsolutno – i "apsolutno istinsko" – može se prepoznati po sveobuhvatnosti i ujedinjuje u sebi sve relativno. Ovo je glavni kriterij razlikovanja između apsolutne istine i apsolutističke poluistine.
Ključno pitanje razlikovanja glasi: Potiče li neki sustav vjerovanja (znanstveni, religiozni, ezoterijski) spoznaju sveobuhvatnog (apsolutnog) jedinstva ili apsolutističko produbljenje suprotnosti? Ovo često nije baš jednostavno raspoznati. Isus, na primjer, govoreći o "svjetlosti i mraku" i "žitu i kukolju" nije poticao na dijabolično razdvajanje, nego je želio razobličiti upravo one elemente koji to dijabolično razdvajanje unose među ljude. Nasuprot tome, apsolutističko se skriva iza riječi kao što su pravednost, sigurnost, solidarnost, etika i tolerancija.
Biblijsko upozorenje ukazuje na to da je apsolutističko sila koja je "zavodnik svega svijeta". Predstavnike te sile može se prepoznati npr. po tome što se predstavljaju spremnima na pomoć i prijateljskima, a prihvaćanje takozvane pomoći čine obavezom! Ako se pravac današnje civilizacije ne promijeni, te sad već prepoznatljive tendencije mogle bi, u ekstremnom slučaju, poprimiti apokaliptičke razmjere: monopolizirano financijsko tržište, totalitarni "zdravstveni zakoni", prisilna cijepljenja, bezgotovinski platni promet, prevarantski načini vladanja, 666-obilježavanje ljudi, itd. Ako bi se uistinu stiglo tako daleko, sigurno je da ne bi svi ljudi htjeli prihvatiti te "blagoslove", i najkasnije tad pokazat će se koliko je sustav pravedan, solidaran i tolerantan.
Apsolutističko, budući da nije apsolutno, ne može u sebi sjediniti sve relativno i mora zabranjivati, odnosno suzbijati "drugoga" kako bi moglo izigravati apsolutno – što u konačnici mora propasti. Uvijek je protuprirodno htjeti se izdavati za nešto što u stvarnosti nisi.
Je li sve relativno?
Kad već sama riječ apsolutno umnogome izaziva odbojnost, onda to pogotovo čini pojam apsolutna istina. Čovjek je, pod utjecajem vladajućeg duha vremena, sklon brzo reći: "Ne postoji apsolutna istina; sve je relativno".
Je li točno da apsolutna istina ne postoji? Ne, to apsolutno nije točno. Jer je izjava "Apsolutna istina ne postoji" jednako apsolutna kao i "Apsolutna istina postoji". Ma u što čovjek vjerovao, uvijek vjeruje u nešto apsolutno, ili u postojanje ili u nepostojanje apsolutne istine. Ključno pitanje dakle nije "Postoji li apsolutna istina?", nego "Što je apsolutna istina?"
Relativno je uvijek povezano s apsolutnim (baš kao sjena sa svjetlošću). Međutim, puno ljudi sklono je jednostrano se ograničiti na relativno i potisnuti pitanje apsolutnoga. Oni drže da je "sve relativno", a to znači isto što i "ne postoji apsolutno". Kako je već navedeno, to je zabluda, jer je tvrdnja da apsolutno ne postoji također apsolutna izjava. A takva zabluda vodi paklenom krugu i lažnom "prosvjetljenju", što je opisano u 1. dijelu knjige.
Ako se vjeruje kako je sve relativno, onda ne postoji apsolutno važeće mjerilo i takva situacija se lako može zloupotrijebiti – jasno je od koga, od moćnih i bogatih iz pozadine koji raspolažu "neophodnim" sredstvima. Tako smo opet stigli do ateističkog monizma: sve je relativno, naposljetku je potrebna moć koja sve relativno ujedinjuje u jednom svjetskom poretku, jer dok god ljudi žive jedni uz druge svaki sa svojim relativnim mišljenjem bit će razdora i kaosa. Stoga "prosvijetljeni" teže apsolutističkoj moći, držeći kako će tek tad na Zemlji zavladati sigurnost, red i jedinstvo.
Naravno, svaka država raspolaže sa svojim važećim zakonima, no moćnici – oni koje donose zakone – ne osjećaju se obaveznima pridržavati ih se. Uvijek kad to drže "neophodnim" oni prekoračuju svoje vlastite zakone, ne ustručavajući se službeno ili prikriveno ubiti, lagati i krasti. (To se naziva, već smo spomenuli, "nova etika", odnosno "poganski ethos".)