Ne postoji apsolutno zlo
"Dobro" i "zlo" egzistiraju samo unutar dualnosti. Budući da je dualnost (relativna) stvarnost, dobro i zlo su također stvarnost, ali samo unutar materijalnog relativiteta. A budući da relativno nikada nije apsolutno, to znači: ne postoji apsolutno zlo i ne postoji apsolutno dobro.
Ova spoznaja mora svim ljudima, koji svoj relativni svijet smatraju jedinom stvarnošću, biti šokantna: demotivirajuća, obesmišljavajuća i sve-relativizirajuća. ("Ako ništa nije apsolutno dobro ili apsolutno zlo, onda se u konačnici može činiti sve ukoliko je to neophodno, jer sve je relativno ...")
Izjave "Ne postoji apsolutno zlo" i "Ne postoji apsolutno dobro" mogu se pravilno razumjeti samo uz duhovnu pozadinu. Iznošenje takvih istina uvijek je povezano s velikom odgovornošću. Stoga se u duhovnim školama misterija to priprema i provodi s odgovarajućom temeljitošću – što se zrcali i u ovoj knjizi.
"Ne postoji apsolutno zlo" ne znači "Ne postoji apsolutno". Kao što je već izloženo, apsolutno znači jedinstvo (= stvarnost, individualnost), a savršenstvo jedinstva je božanska ljubav. Apsolutno jest ljubav, ne naprosto "dobro". Naravno, ta ljubav može se nazvati i "apsolutnim dobrom". Problem je samo što to zvuči kao apsolutizacija relativnoga, iz čega se može izvesti zaključak da postoji i nešto kao "apsolutno zlo". Time bi se završilo u začaranom krugu koji nastaje upravo iz takve pogrešne temeljne pretpostavke: "Ako je Bog dobar, zašto onda postoji zlo? Ili je Bog dobar, ali ne i svemoguć, ili je svemoguć, ali nije dobar (inače bi spriječio zlo). To znači da ili Bog ne postoji, ili postoje dva Boga: jedan dobar koji nije svemoguć, i jedan zli koji jest svemoguć". To bi opet značilo da je tama prvobitna, a svjetlost produkt "tame". Upravo to govori Goetheov Mefisto:
"Ja dio tijela sam što jednom bješe sve,
dijel tame. Iz nje svjetlo rodi se,
što gordo traži da sad majka noć
prepusti njemu prostor svoj i moć.
Ali u tom uspjet neće ..."
Ovakvo gledište može se čak poduprijeti i Biblijom jer tamo stoji da je na početku sve bilo "pusto i prazno" i "tama je ležala nad vodama". "Tada reče Bog: 'Neka bude svjetlost!' I postade svjetlost."* Bog stvara svjetlost iz tame, a to može voditi interpretaciji tame kao istinske stvarnosti, prvobitnosti, a Bog bi bio svjetlonoša, "Lucifer"! I već smo opet kod dualističkih slika svijeta koje izvode zaključak da je Lucifer, ili "Sotona", Bog. ("Knjiga postanka" može se interpretirati i drukčije. Hebrejski originalni tekst proturječi gornjoj interpretaciji. Više o tome u 10. poglavlju.)
Još jednom se kod dijaboličkih, odnosno "mefistovskih" slika svijeta pokazuje kako je kobno kada se svjetlost želi definirati iz tame. Pogrešna ishodišna točka kod svih ovakvih načina razmišljanja jest promatranje Boga kao apsolutizacije nečeg relativnog, npr. "dobroga", odnosno "apsolutno dobroga". Bog, međutim, nije "dobar", nego apsolutan – sa svim značenjima koja su već izložena.
Dakle, pogrešno bi bilo misliti da izjava "Ne postoji apsolutno dobro" znači kako ne postoji ništa apsolutno. Isto tako, pogrešno bi bilo misliti da izjava "Ne postoji apsolutno zlo" znači da zlo ne postoji, kako se često može čuti: "Ništa nije zlo, ništa nije pogrešno, sve je dobro, sve je Bog." Točno je: ne postoji apsolutno zli individuum, nema "Đavla" – ako se Đavao definira kao "apsolutni protivnik Boga" – baš kao što ne postoji ni neovisna tama koja bi mogla ugroziti svjetlost. Tama postoji samo u svijetu relativnosti, ali tamo ona postoji. U svijetu relativnosti postoje sile tame i bića koja se u svojoj uronjenosti u ego ponašaju kao Đavao. "Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati". (Mt 7,16)
U svijetu dualnosti kobna je pogrešna postavka: "Ne postoji zlo" ili "Sve je dobro". Upravo su tipične značajke našeg svijeta da nije sve dobro i nije sve zlo. Mi moramo razlikovati.
