Duhovno značenje ne ukida moralno i karmičko, nego ih nadopunjuje i proširuje. Jer, bez duhovne svijesti "suđenje" se ne može izbjeći ni na jednoj razini, pa ni na moralnoj i karmičkoj.

Veliko iskušenje: činiti nešto što
svjetlost ne može ...

Nesuđenje i neocjenjivanje u duhovnom smislu nije ništa drugo do praktični izraz individualne, teističke duhovnosti. Ovdje dolazimo do prapitanja bivanja uopće: Zašto postoji dualnost? Zašto dolazi do suđenja i, shodno tome, zasjenjenja svijesti osuđujućih?

Svaka religija, svaka filozofija i svako novo otkrivenje za ovo pitanje ima svoj model objašnjenja. Jedni govore o Sotoni i palim anđelima, drugi o scenariju Luciferove pobune, treći o raskolu među bogovima, neki opet drže da je dualnost u konačnici iluzija, itd. Svaki od ovih modela ima svoje opravdanje, no mora se uvijek biti svjestan da postoji toliko gledišta koliko i učenja. Naposljetku, za ljudsko je razumijevanje neshvatljivo kako iz jedinstva može nastati raskol, iz vječnosti prolaznost, iz svjetlosti razdvojenost i tama. Stoga različiti modeli mogu pomoći razumijevanju temeljnih principa tog misterija. Sva su ta objašnjenja relativna, ali i indikativna, tako dugo dok ih zagovarači, fiksirani na jedan od tih sistema, ne apsolutiziraju.

Temeljni princip iz kojeg proizlaze sva teistička objašnjenja jest slobodna volja i – s njom nerazdvojno povezana – individualnost Boga i njegovih dijelova. Savršenstvo individualnosti i slobodne volje jest jedinstvo ljubavi; stoga božanska stvarnost obuhvaća kako "svjetlost", tako i svako područje gdje se može stati nasuprot svjetlosti kako bi se izgradila vlastita carstva sjene. Budući da je ljubav apsolutno dobrovoljna, nitko ne mora biti u jedinstvu i nitko ne mora pasti u dualnost. Odluka s kojom se ovdje suočavaju individue, apsolutno ovisi o slobodnoj volji, a ta odluka ima trajne posljedice koje više ne podliježu neposredno slobodnoj volji.

Područje u kojem se na prapočetku moglo postaviti nasuprot svjetlosti jesu viši duhovni svjetovi materijalnog Univerzuma. Ovdje, u području neprekinutog polariteta, svjetlosna bića mogu dobrovoljno živjeti u jedinstvu i stvaralačkoj ravnoteži božanske svijesti. Međutim, istodobno se nudi mogućnost da se podlegne iskušenju činjenja nečega što svjetlost ne može, naime: stvaranju sjene! Ali, sjena se može stvoriti samo kroz princip ega: kroz svijest projiciranu u dualnost koja se definira suđenjem, baš kao što tama može egzistirati samo kroz razdvojenost i (samo)ograničenost. To znači: zaboravljanje vlastitog identiteta i identifikacija s raskolničkim principom.

Više razine multidimenzionalnog Kozmosa su čisto duhovni svjetovi, no oni su još uvijek materijalni i prema tome sadrže potencijalnu mogućnost pada u dualnost. Dakle, trajno je moguće pasti u dualnost i stvoriti sjenu. No, većina svjetlosnih bića uopće ne pomišlja na to (slično kao što nekome u neboderu teško pada na pamet da se, makar i u mislima, baci u dubinu, premda se takva mogućnost uvijek nudi).

Nijedno svjetlosno biće ne mora biti u jedinstvu i nijedno svjetlosno biće ne mora pasti u dualnost. Pad u dualnost nije neophodno iskustvo. Nezapadanje u dualnost je stalni i svjesni izraz božanske ljubavi. Ali, kako dugo svjetlosna bića "moraju" živjeti u području polariteta? Ovo pitanje je opravdano, budući da su vrijeme i prostor (multidimenzionalni) temeljni faktori materijalnih svjetova. Pitanje "kako dugo" nameće se samo onima koji se identificiraju s linearnim tijekom vremena i više nisu svjesni da su vječni dijelovi ("djeca") Boga. Za svjetlosna bića koja žive u čistoj božanskoj svijesti ovo pitanje vremena ne postoji. Jer materija je vječna božanska energija, baš kao i duhovna energija. Sve je izraz bezprostornog i bezvremenog pratemelja, "duhovnog svijeta", i tako nastaju, paralelno s tim pratemeljem, u beskrajnom ritmu – Višnuovom udisanju i izdisanju – materijalni oblici definirani prostorom i vremenom, i stoga će tijekom vremena opet biti uništeni. Kad materijalni Univerzum u određenoj vremenskoj točki opet bude uništen, sva svjetlosna bića koja nisu pala i ona koji su svoj pad korigirala, ući će u svijest apsolutnog jedinstva (indivi-dualnosti), u "Kraljevstvo Božje". Drugim riječima, život u dimenzijama polariteta nije konačni, vječni oblik postojanja. Međutim, za one koji žive u božanskoj svijesti zapravo i nema razlike gdje žive, jer su oni u istinskom jedinstvu, u vječnoj sadašnjosti i Boga "vide" posvuda.

 

Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .