Solženjicin je doživio pročišćenje – s takvom posljedicom da je čak – obzirom na banalnu, površnu, besmislenu slobodu slobodnih – poželio natrag u zatvor!

"I pogledaj: bilo je potrebno tek nekoliko sati provedenih među slobodnima, da bih osjetio: moje usne su nijeme, među njima nema ništa što sam izgubio, meni je kao da sam vezan i sputan. Čeznem – za slobodnim govorom! Čeznem – za domovinom! Vuče me kući, na Arhipelag!"

"Nije li baš ovdje, u zatvorskoj ćeliji, otkrivena velika istina?

Uska je ćelija, no možda je slobodni svijet još uži?"

Citirao je pismo jednog kolege logoraša koje je ovaj poslao, odnosno želio poslati, svojoj zaručnici: "Ovdje sam daleko od strke i sitnih briga ... U meni se dogodila jedna promjena ... Ovdje čovjek čuje onaj unutarnji glas koji je u godinama zadovoljstva i samoljublja nadglasan vanjskom bukom."

O nezamislivom – i u međuvremenu nevažnom – oslobođenju, Solženjicin piše:

"Tek na pragu logorske stražarnice [pri otpuštanju], u tebi se visoko podiže osjećaj da napuštaš domovinu Katorgu [radni logor]. Ona je rodno mjesto tvog duha, i jedan intimni dio tvoje duše ostat će u njoj zauvijek – dok tvoje noge kaskaju negdje u nijeme, ravnodušne širine slobodnog vanjskog svijeta."

"Mi smo bili potpuno siti dugogodišnjeg hranjenja lažima, izgladnjeli za svakim komadićkom istine [...]: Nama, pitomcima Arhipelaga, infantilni Zapad nije imao što ponuditi ni od mudrosti, niti od postojanosti [...]. To jest, mamcem slobode postići će se ono što se ranije nije moglo postići niti mučenjem."

 

Pitanje sudbine: Sve je samo karma? Solženjicin izvještava o razgovoru s jednim logorskim liječnikom židovskog porijekla koje je prešao na kršćanstvo. On mu je rekao:

"I općenito, znate, uvjeren sam da ni jedna kazna u ovom zemaljskom životu ne stiže nezasluženo. Sasvim je moguće da ne stiže za ono što je naša očita krivnja. Ali ako istražimo svoj život i zaronimo duboko u sebe, uvijek ćemo pronaći neki zločin koji sada iskupljujemo."

Postoji li božanski smisao koji valja prepoznati i iza zla, samo zato da spoznamo vlastito zlo, vlastitu krivnju? Pronalazi li naprosto misteriozna karma kroz zlo svoje ispunjenje?

Kao što je već izloženo, odgovor na ova pitanja je jasno Ne. I Solženjicin je došao do iste spoznaje. On kaže da bi se moglo skoro i povjerovati u teoriju "kazne", ali time se "upada u zabludu". (Ta "zabluda" ne bi bila ništa drugo do temelj ateističnih poluistina).

"Bio bih sklon njegovim riječima pripisati značenje svevažećeg životnog zakona. Time bi se, međutim, upalo u zabludu. Ljudi koji su kažnjeni strašnije nego zatvorom, koji su strijeljani ili spaljeni, morali bi, prema tome, biti najgori zločinci. (A upravo su nevini posebno žurno isporučeni smrti.) I što bi se onda trebalo reći o našim službenim mučiteljima? Zašto sudbina nije kaznila njih? Zašto je njima dobro?"

Iskušenje u situaciji nepravde nije u pasivnoj spoznaji krivnje, nego u aktivnoj spoznaji smisla.

Solženjicin ovdje dolazi do središnjeg pitanja "svevažećeg životnog zakona", naime do karme – premda on nije koristio taj izraz. Ipak, ili upravo stoga, spoznao je da se u odnosu žrtva - počinitelj ne radi tek o automatskom slijedu akcije i reakcije. Vidio je vlastitim očima koliko je beskompromisno istinoljubivih ljudi ubijeno u logorima i zatvorima. Prema pogrešno shvaćenoj logici karme, svi oni morali su biti najgori zločinci, pa naposljetku u postupanju počinitelja ne bi bilo "ničeg lošeg". No Solženjicin s pravom proturječi. Žrtve nisu bili "najgori zločinci" (a teško da su to bili i u prošlim životima). Najgori zločinci bili su počinitelji, koji su svojom zabludjelom voljom zastupali sistem nadahnut istim takvim duhom. Ti ljudi su odlučili postati počinitelji i stvoriti nove karmičke lance kojima će biti vezani za mnoge svoje žrtve – ali ne sve. Jer, neki su, i bez religioznog ili ezoterijskog predznanja, dosegli unutarnje duhovne spoznaje koja je u skladu sa zrelom, nesentimentalnom, prvobitnom ljubavlju: ljubavlju i oprostom.

U odnosu na prividnu nepravednost toga što su počinitelji materijalno nagrađeni i prošli nekažnjeno, Solženjicin daje odgovor koji je vjerodostojan upravo iz njegovih usta, jer on nije tek pročitan, nego je u skladu s njegovim proživljenim iskustvom – a istovremeno i s najvišim otkrivenjima:

Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .