"U našem jeziku to se naziva 'mučenje', u njihovom, 'dobro obavljen posao'."

"Svakoga konačno slomiti i konačno dezintegrirati – na tome se temelji, po paragrafu 58, zadaća istrage."

Solženjicin, naš vodič, komentira sve ove aspekte kao neposredno pogođeni, međutim iz perspektive onoga koji nije bio slomljen i koji se nije dao svesti na besavjesni egoizam preživljavanja:

"Kada stupaš preko zatvorskog praga, ostavi vani sve svoje strahove za prethodni udoban život. Reci sam sebi: život je pri kraju, doduše prerano, ali ništa se ne da učiniti [...], nemam više ništa. Obitelj je za mene mrtva. Moje tijelo meni je danas suvišni, strani teret. Sačuvat ću samo svoj duh i svoju savjest."

Ideologija: Samoopravdavanje "Lucifera". Danas, na početku 21. stoljeća, možda se čini nepotrebnim iznova razmatrati ove protekle nelijepe priče. No, "šuteći o opačini", upozorava Solženjicin, "sijemo ju je, i sutra će narasti tisuću puta". Jer, u ovim zločinima djeluje ideologija, a ideologija ne nastaje tek sama od sebe. Sila iz pozadine koja je ovu ideologiju plasirala u svijet i financirala njenu praktičnu provedbu nije bila nastanjena u Rusiji, a postoji još i danas. Prepoznatljiva je, između ostalog, po tome što svoju vladavinu gradi na širenju straha i lažnih obećanja. Biblija je naziva "zavodnikom svega svijeta". Solženjicin primjenjuje istoznačne opise, no rijetko ukazujući na nju, otprilike jednom po tomu. U prvom tomu, sasvim uzgred, on piše:

"Jedna važna prednost OSO-e (posebne komisije za "državnu sigurnost") ležala je također i u tome što nije bila moguća žalba na njezine odluke – nije bilo nikoga kome bi se žalba mogla uputiti; nema instance iznad OSO-e, a niti ispod. Ona nije odgovarala nikome osim ministru vanjskih poslova, Staljinu i Luciferu."

Ministar vanjskih poslova – Staljin – Lucifer. Kakva hijerarhija! Solženjicin ovo naprosto postavlja u prostor i nastavlja svoj tekst bez komentara.

Ni Solženjicin, koji nije bio metafizički ili ezoterijski usmjeren, nije se mogao oteti dojmu da ovdje nisu bili na djelu stvarni ljudi, već nečovječna bića. "Prerušeni muškarci u lovu na ljude!" "Ono što je služba od njih zahtijevala jest samo precizno izvršavanje direktiva i bezosjećajnost prema patećima – i u tome su bili veliki, bez premca. Mi koji smo prošli kroz njihove ruke nanjušimo njihovu vrstu, sve do vrhova prstiju lišene svake općeljudske percepcije."

Znakovit je opis ideologije ove "vrste". Ono što je ovdje, u "Svjetlost ne stvara sjenu", o materijalističko-monističkoj ideologiji i njenom samoopravdavajućem pragmatizmu izloženo filozofski, tada je na svjetskoj pozornici neprikriveno primijenjeno u praksi.

"Da bi činio zlo, čovjek ga najprije mora doživjeti kao dobro ili zakonito djelo [...]. Ideologija! Ona je ta koja zlom djelu daje traženo opravdanje, a zlotvorima neophodnu ustrajnu nemilosrdnost. Ona je ta društvena teorija koja im pomaže da svoja djela opravdaju pred sobom i pred drugima, da ne čuju prigovore ni proklinjanja, nego priznanje i hvalu. Tako se inkvizicija pravdala kršćanstvom, osvajači uzdizanjem domovine, nacionalsocijalisti rasom, jakobinci (raniji i kasniji) jednakošću, bratstvom i srećom budućih ge­ne­ra­ci­ja."

Prva značajka takve ideologije – danas se naziva "nova etika"– jest samoopravdanje: Mi smo prosvijetljeni i imamo pravo činiti sve što služi našem "svetom" cilju. Tko god u to sumnja je kriminalac, potencijalni terorist:

"Već sama činjenica uhićenja dokaz je krivnje! Ako su optuženi bili nevini, zašto ih se onda moralo uhititi? To što su uhićeni proizlazi iz njihove krivnje."

Ovo je tipična argumentacija ateističkog deizma: Da nisi bio kriv, ne bismo te uhitili. No činjenica da smo te uhitili (i mogli to učiniti) dokazuje da si kriv. I pošto si kriv, a nisi se odmah sam prijavio, zaista si kriv! "U krajnjem slučaju, nepriznavanje je činjenica pripisana svima optuženima bez izuzetka, a koja vrijedi kao dokaz" – obznanio je u skladu s tim državni odvjetnik. Ako bi netko dokazivao svoju nevinost, dobio bi za to nove kaznene poene, naime za neuviđavnost i nepopustljivost. "Državni odvjetnik argumentira: Optuženi pred­stav­lja­ju opasnost za sovjetsku Rusiju jer ono što su počinili drže dobrim".