Lažna ljubav i tolerancija

Ljubav vodi jasnom razlikovanju. Čovjek spoznaje što je u jedinstvu s Božjom voljom, a što nije. A to vodi pravoj toleranciji, naime prepoznavanju božanske volje u svakoj situaciji: ljubav i oprost, koji se mogu ispoljiti na najrazličitije načine – sve do odlučnog "Odlazi!".

Ali, i dijabolički izvori katkad koriste riječi kao Bog, svjetlost, ljubav i tolerancija. Budući da oni "svjetlost" (Boga) definiraju ateistički i pseudoreligiozno, tako i pojmove "ljubav" i "tolerancija" koriste u istom smislu: ljubav znači da čovjek ne razlikuje i ne kritizira; tko razlikuje i govori o "dobru" i "zlu", nije tolerantan.

Time prije svega žele reći: "Tolerancija znači nas ne kritizirati." Zanimljivo je da oni koji rado govore o toleranciji, sami često uopće nisu tolerantni ("Mi smo toliko tolerantni da ništa ne toleriramo").

Propagandna s ključnim pojmovima kao što su "tolerancija", "ljubav" i "mir" može također biti i metoda koji primjenjuje "zavodnik svega svijeta".

Isus je pokazao da prava ljubav i tolerancija imaju potpuno drukčije značenje, s jedne strane poučavajući i živeći ljubav i toleranciju, ali s druge strane tjerajući trgovce iz hrama i beskompromisno odbacujući milozvučna Sotonina zavođenja.

Učiti od dijaboličnoga

U svijetu dualnosti neizbježno je da dijabolično privuče ili napadne ljude. Hoće li oni prepoznati božanski smisao tog iskustva ovisi o njihovoj slobodnoj volji. Mnogi taj smisao ne raspoznaju i kližu još dublje u zaborav svog duhovnog identiteta. Biti zao ili iskusiti zlo očito ne vodi automatski k prosvjetljenju, baš kao što uranjanje u tamu nije razlog pronalaženja svjetlosti. U najboljem slučaju to može biti posredni razlog, i to ako netko prepozna o čemu je tu zapravo riječ: o buđenju k božanskoj svijesti. Kad se tama uoči, stvara se dobra prilika da se više cijeni svjetlost. Tko živi u destruktivnoj, tehnokratskoj civilizaciji, možda može, na temelju suprotnosti prirodu opet doživjeti svjesnije: svako zelenilo, svaki cvijet, svaku šumu, svaki potok, svaki vodopad – sve je zapravo poklon i čudo. A kad se to spozna, više ne može biti samorazumljivo, čak i kad je "svakodnevica". (Opet se mora naglasiti da takvo držanje puno zahvalnosti proizlazi samo iz osjetljive svijesti određenih ljudi, a nije nikakva "milost" dijaboličnih moći.)

Sažetak

• Zapovijed "Ne sudite" može se razumjeti na različitim razinama, no u biti uvijek vodi istoj praktičnoj posljedici, koja se najkonciznije – kao način duhovnog postupanja – da formulirati kao "razlikovanje bez suđenja".
• Pojmovi "svjetlost" i "sjena" lako mogu dovesti do apsolutiziranog dualizma. Ipak, svjetlost ne stvara sjenu. Svjetlost i sjena nisu apsolutne suprotnosti, ali se ipak može (i mora) praviti razlika između njih. Stoga se nameću pitanja: Kako se može razlikovati bez suđenja? U čemu je razlika između suđenja i razlikovanja? Zašto se ne smije suditi? Na ova pitanja može se odgovoriti samo pomoću duhovnog pogleda na svijet, koja nadilazi dualnost i negaciju dualnosti.
• Vječna stvarnost svijesti jest indivi-dualnost, doslovno: "nedjeljivost". Nismo individualni samo mi kao relativna bića, već je i Apsolut individualan. Individualnost svijesti i slobodne volje znači i da Apsolut (Bog) ima svoju volju. Upravo zbog toga možemo moliti "Budi volja tvoja"! Ova Božja volja jest kriterij razlikovanja: što je u skladu s njom, a što nije?
• Kako istovremeno možemo biti individualni i u jedinstvu s apsolutnom individualnošću? Samo u svijesti ljubavi. Ljubav je istinsko jedinstvo u potpunoj individualnosti. A ljubav je uvijek dobrovoljna. Ništa, pa ni Bog, ne može iznuditi ljubav. Ovo jedinstvo ljubavi je Božja volja.
• Bog je tako savršen da obuhvaća i aspekte neimanja i nemogućnosti nečega! Ono što Bog nema je naša ljubav, a ono što ne može jest prisiliti nas da ga volimo. Slikovito govoreći: Svjetlost ne može stvoriti sjenu, ali nudi mogućnost postavljanja nasuprot sebe i pravljenja sjene. Tko zapadne u iluziju da može biti "više" od Boga, pada u uspoređivanje i suđenje, te stvara svjetove sjene.
• Slobodna volja daje mogućnost izbora. I to je smisao postojanja svijeta materije. U svom izvornom obliku on je svijet polariteta. Polaritet nije ništa drugo do nevrednujuća "dinamika stvaranja": prostor i vrijeme, ženski i muški princip, pozitivni i negativni pol (sve to još uvijek nije ni "dobro" ni "zlo"). U području polariteta, međutim, sva bića imaju mogućnost izbora, što znači da ljubav "moraju" izabrati dobrovoljno. Dualnost ("dvojstvo") počinje kad se bića odluče napustiti sklad i ravnotežu i zaći u raskol. Suđenje je pad iz polariteta u dualnost.
• Tko zaboravi izvorni identitet, pada u ego i gubi svijest o tome da smo svi dijelovi Cjeline. To vodi pogrešno shvaćenoj individualnosti, "ego-individualizmu": čovjek sebe vidi kao izolirani individuum. Čim se nađe u dualnosti, čovjek više nema pristup k stvarnosti, baš kao što netko u tami više nije povezan sa svjetlošću. To je tragika Sotone, prvog palog svjetlosnog bića.