Vrijedan je pažnje svjesni izbor riječi "galaksija" i "univerzum" i varljivo-logično opravdanje zla, ovdje npr. "vladavine straha" (nakon francuske revolucije) i oba svjetska rata.

Zadržat ćemo se na mjestu gdje Sir Ernest opisuje "evolutivnu progresiju" na Zemlji ,"od molekule do čovjeka". Na određenom stupnju evolucije potaknut je "Pothvat izbavljenja" primitivnih ljudi, kako bi se napravio sljedeći razvojni korak:

"Čovječanstvo se kretalo na nižim razinama svijesti i u njima se kristalizirala tek sićušna iskra kreativne energije. Pa ipak, zaželjeli su integrirati drugu najvišu energetsku razinu galaksije: je­din­stve­nu energiju ljubavi."

Primjedba o "drugoj najvišoj energetskoj razini galaksije" ostaje u tekstu bez daljnjeg komentara. Kasnije se razmatra pitanje postojanja patnje i zla na Zemlji. Ako su svi razvojni koraci čovječanstva vođeni višom inteligencijom, "skrivenim arhitektima evolucije", onda moramo uvidjeti: "Svi ti koraci donijeli su strah, patnju i smrt milijunima. Opravdava li, dakle, cilj sredstvo? Može li inteligencija koja se služi takvim sredstvima na neki nama prihvatljiv način biti 'dobra'?"

Autor postavlja ključna pitanja i odgovara na njih prema svom znanju i svjetonazoru. On započinje svoju argumentaciju rela­ti­vi­zi­ranjem pitanja ("Odgovor, ako takav uopće postoji"), jer prema monističkom pogledu na svijet dobro i zlo ne postoje, te je stoga pitanje zapravo suvišno. Upravo zato on pokušava objasniti čitateljima zašto u konačnici ne postoje dobro i zlo. U tu svrhu navodi jedan praktični i bezazleni primjer, naime – kako mi, da bi dosegnuli cilj kojeg držimo "ispravnim i dobrim", moramo uhvatiti autobus koji upravo polazi, i možemo ga stići samo energičnim sprintom:

"Naša odluka da se upustimo u taj napor oslobađa cijeli niz tjelesnih događaja. Dodatni adrenalin šiklja u krv. Mišići kontrahiraju uslijed neuobičajenog napora. Namjernim postupcima uništavamo mili­ju­ne tjelesnih stanica. Svaka ova mala stanica je jedno malo živo biće. One umiru – u stvarnom smislu su žrtvovane – za naš cilj. Osjećamo li sućut? Možemo li uistinu tvrditi da osjećamo tugu zbog njihovog uništenja, postupcima koje smo sami željeli? Ovdje možemo uvidjeti faktor mjerila koji je od odlučujućeg značaja. Sve i svatko u univerzumu može biti važan, ali nije sve jednako vrijedno. Je li takav stav pokriven našim predodžbama o "dobrom" i "više vrijednom", nebitno je. Stvari stoje tako i nikako drukčije. Moramo prihvatiti univerzum takav kakav jest. Provaliju vremenskog mjerila bliskog našem svakodnevnom iskustvu ovo možda može pobliže rasvijetliti. Pretpostavimo da se nekom malom djetetu trn zario duboko u prst. Majka uviđa situaciju trenutnim pogledom, koji je puno širi od djetetovog. Ona vidi djetetov život, njegovu dobrobit, rast i zrelost kao cjelinu. Uzima iglu u ruku, ide s njom pod trn i vadi ga van [...]. Analogno tome, vladavina straha i dva svjetska rata možda nisu ništa više od brzih uboda igle unutar jedne svijesti čiji trenutni pogled iznosi tek 10 000 godina."

Neupadljiv je, ali znakovit, obrat "u ideji o mjerilu" (engl. in the idea of scale), jer on ne govori ništa drugo do "sve je relativno". Sir Ernest konfrontira čitatelja sa svjetonazorom top-illuminata, dobro znajući da bi to mnoge moglo šokirati: "Je li takav stav pokriven našim predodžbama o "dobrom" i "više vrijednom", nebitno je. Stvari stoje tako i nikako drukčije. Moramo prihvatiti univerzum takav kakav jest".

Izvedene analogije (ubijanje tjelesnih stanica kod sprinta, vađenje trna iz prsta djeteta) su problematične jer govore da je, u slučaju "neophodnosti", opravdano žrtvovati milijune ljudi kako bi se proveli svjetski ratovi i drugi oblici "brzih uboda". To je potpuno isto kao kad mi pri velikom naporu bez suosjećaja žrtvujemo milijune stanica.

Ove analogije su umjetne i neprimjerene, i potpuno apsurdne. Je li "ubijanje" milijuna tjelesnih stanica usporedivo s namjernim ubijanjem milijuna ljudi (ratovima, holokaustom, itd.)? I jesu li ubijeni ljudi zaista samo trnje u nečijem mesu? Je li univerzum, tj. stvarnost, zaista "takva i nikakva drukčija"?

"Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati"

Opisana slika svijeta koja opravdava svjetske ratove i vladavinu straha nije tek užasna teorija, jer su se oba svjetska rata i drugo nasilje zaista i dogodili, a sve je to netko planirao, financirao i organizirao. Da bi se vjerovalo u takav svjetonazor i u skladu s njim postupalo, treba biti ne samo nesavjestan i beskrupulozan, već i hladnokrvan i bezosjećajan, kao na primjer sile koje su planirale i provele napade 11. rujna. Ovdje nije riječ samo o konkretnom nasilju i preziru prema ljudima, nego i o lažima i iskorištavanju nastale situacije. Nijedan "normalan" čovjek ne bi bio sposoban za takve neljudske akcije. Tko može mirno spavati unatoč znanju o užasnim neistinama, i još se k tome predstavljati kao "prosvijetljen" i "pravedan"? Postoje li ne samo nesavjesni filozofi, nego i nesavjesna, bezosjećajna bića? Različiti izvori odgovaraju potvrdno na ovo pitanje i dokazuju da postoje takva bića koja žive na tamnim astralnim razinama i inkarniraju se na Zemlji. Ovo podsjeća na mjesto u Bibliji (Otk 12, 9), gdje piše:

Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .