Nekim ljudima ipak nije dovoljan ovaj djelokrug. Oni žele učiniti "više". Žele više istine, više prosvjetljenja, više jedinstva. Time se kvalificiraju za uspon na elitnom stepeništu. Na višim stupnjevima (od Boga odvraćenom pravcu) takvi revni ljudi, nakon odgovarajućih provjera, posvećuju se u deističke "istine": "Bog je ukupnost duha i materije s pripadajućim zakonima; dakle, u stvarnosti postoji samo djelovanje zakona, a oni su neutralni; ne poznaju ni dobro ni zlo i stoga se oni koji žele spoznati što je "Bog", tj. stvarnost, moraju uzdići na razinu svijesti onkraj dobra i zla; zapravo je jednostrano ograničiti se na pozitivni pol i označiti ga kao "Dobro", a negativni pol odbaciti i označiti ga kao "Zlo".
U određenom trenutku adept će biti pozvan da prevlada "jednostranu" dobrotu i dosegne viši stupanj "spoznaje": "integraciju obaju strana". Nakon tih posvećenja "prosvijetljeni" se više ne ponaša po kriterijima dobra i zla, nego po principu neophodnosti. On je sad – već prema svjetonazoru i organizaciji – "realistični pragmatičar", "etički poganin", "cjeloviti služitelj svijeta", "alat Božji", ili čak "sveti ratnik". (Naravno, pojmovima "integracija", "onkraj dobra i zla", "služitelj svijeta", načelno se nema što prigovoriti; upravo zbog njihovih pozitivnih konotacija moguće ih je, kao što je ovdje prikazano, primijeniti u kontekstu prijevare i dvostrukog morala, čime bi se pravo značenje, definirano ateistički i pragmatički, trebalo prikriti.)
Što svjetonazor prividnog prosvjetljenja znači u praksi, već je prikazano pomoću "makjavelističkih" pravaca razmišljanja. Religijska etika zamjenjuje se svjetovnim vlastitim interesima, takozvanom "poganskom etikom", a to se definira kao "napredak". (Ovdje se također, zbog održanja nepristranosti, mora reći da ova definicija napretka ima svoje opravdanje, prije svega ako razmotrimo što je već učinjeno u ime Boga i religije, i što se još uvijek čini.)
Razumljivo, nisu svi članovi viših razina "prosvjetljenja" posvećenici. Samo ambiciozni kandidati koji su signalizirali spremnost za prihvaćanje surove "istine" i bezvragog i bezbožnog mišljenja dopiru do kanala određenih za ekskluzivne krugove onkraj uobičajene hijerarhije. Na ovoj razini dualisti postaju monisti, bez napuštanja svakodnevnog praktičnog dualističkog razmišljanja ("mi, prosvijetljeni nasuprot mase neprosvijetljenih").
Sve te različite razine postoje istovremeno, i posvećenici viših stupnjeva uvijek se mogu pojaviti i biti aktivni na nižim razinama. Sići naniže i djelovati na više razina uvijek se može, ali se nije moguće bez navedenog popeti i djelovati na višim razinama. Tako visoki religijski dostojanstvenik može voditi ceremonije običnog svećenika, ali obični svećenik ne zna kojim još krugovima pripada dostojanstvenik i što on na drugoj funkciji misli, vjeruje i čemu teži. Isto vrijedi i za političare i ekonomske magnate, koji u javnosti nikad ne govore ono što govore i odlučuju iza zatvorenih vrata.
Kao što je izloženo u 1. poglavlju, ova igra istinama, poluistinama i lažima moguća je samo u doba tame, to je upravo njegova karakteristika. Onaj tko barata takvim sredstvima dokazuje se kao predstavnik "tame" – bez obzira kakvim se lijepim riječima tama nastojala prikazati kao "svjetlost".
Opasnost ego – opravdavanja
Samo rijetko posvećenici javno govore o načinu razmišljanja koji odgovara najvišim stupnjevima posvećenja, a i kada govore, čine to prikriveno. Ipak, moguće je pronaći takve primjere, i kad ih se kao takve prepozna, tajno razmišljanje otkriva se samo od sebe. Ilustrativna je, na primjer, knjiga The People of the Secret ("Ljudi tajne"), koju je 1983. za opće ezoterijsko tržište napisao engleski plemić i pripadnik lože najvišeg stupnja, Sir Ernest Scott.
Iz sljedećeg citata proizlazi da, do određenog stupnja, također i "čuvari tajni" i "prosvijetljeni" visoko cijene ideal ljubavi i koriste ga u svojoj argumentaciji. Međutim, za njih je "ljubav" dio dualnosti, a ne stvarnosti, te naposljetku iluzija koja kao takva nije kriterij "realističnog, prosvijetljenog" postupanja. U formulaciji ovog autora ljubav je "druga najviša energetska galaktička razina". Ljubav on vidi kao energetsku razinu, i to drugu najvišu u galaksiji! Koja je onda najviša? I zašto "galaksija"? Očito, horizont ovih ljudi nije ograničen samo na planet Zemlju!
Riječ "galaksija", koja skoro usput izranja na početku pomenute knjige, svjesno je upotrijebljena kao suprotnost pojmu "univerzum" koji će se uvesti kasnije. "Galaksija" se ovdje odnosi na veliko igralište dualističkih sila u borbi za svoja carstva. "Univerzum" se odnosi na stvarnost onkraj dualnosti (uključujući ljubav), na apstraktno jedinstvo u deističkom i monističkom smislu, bez Boga i bez ljubavi. Univerzum doslovno znači "jedinstvo", ili još doslovnije "umotanost", od lat. unus, "jedno, jedino" i versum, "umotan, okrenut u" (od vertere, "motati, okrenuti"). Dakle, univerzum je ono što je "u jednom okrenuto", "što još nije razmotano".
