Zapravo, dualnost jest stvarnost i ne može se prevladati neukim negiranjem. Tko tvrdi da je dualnost iluzija, time negira jedan aspekt božanskog stvaranja i previđa pravu prirodu stvarnosti. Čak i kad "prosvijetljeni" uspiju na neko vrijeme zavarati i sebe i druge, stalno moraju ulagati sve više napora kako bi održali fasadu. Jer, iz laži nikad ne nastaje istina, nego potreba za još većim lažima – sve dok "višom silom" svjetlost ne prodre u tamu i odstrani ego-fasade koje blokiraju svjetlost. Tad će sile tame, koje su držale da su u svjetlosti, zaista morati izaći na svjetlo i odgovarati, a "Ondje će biti plač i škrgut zubi" (Mt 8, 12), a kod onih koji imaju dovoljno razuma i zaista se žele promijeniti, također i pokajanje.
Prva velika zabluda ateističkog monizma je, dakle, njegova doslovna negativnost: mišljenje da je stvarnost apstraktna nedualnost koja se može spoznati kroz negaciju dualnosti.
Druga zabluda monizma: izjednačavanje predodređenosti i karme
Daljnje nerazumijevanje ateističkih ideologija odnosi se na koncept karme. U ateističkom deizmu i monizmu kaže se: "Ništa nije slučajnost. Sve je unaprijed određeno." Ovo je poluistina, a kad se ona uzme kao cijela istina, dolazi do zablude. Naime, onda se drži da istina "Ništa se ne događa bez razloga" znači da je sve što se događa predodređeno karmom; ako se nekoga uvuče u rat ili mu se nanese nepravda – bilo to kao pojedincu ili kao narodu – onda to u skladu s njihovom karmom, a kad "prosvijetljeni" provode postupke koji su "onkraj dobra i zla" to je, u skladu s karmom svijeta, neophodno kako bi cjelokupno čovječanstvo u svom razvoju doseglo viši cilj. Na ovoj osnovi određeno utjecajni i "prosvijetljeni" ljudi drže da je njihova politička, vojna i financijska moć od Boga dana, a sve što oni čine željeno je od "Boga" ili "sudbine".
Karma doslovno znači naprosto "aktivnost" (izvedeno iz sanskrt. kri; "činiti, praviti, prouzročiti djelovanje") i upućuje na činjenicu da svi postupci u materijalnom svijetu, u skladu sa zakonima polariteta, povlače za sobom posljedice. Postupci provedeni bez svijesti o vlastitom duhovnom identitetu stvaraju odgovarajuće dobre ili loše posljedice, a postupci provedeni iz duhovne svijesti imaju duhovne učinke (prevladavanje dualističkog obrasca razmišljanja, spoznaja vlastite individualnosti, itd.). Takvi duhovni postupci na sanskrtu se nazivaju akarma, "ne-karma".
Jednostrana interpretacija karme tvrdi kako je sve što doživljavamo samo i jedino reakcija na neku akciju koju smo sami izveli. "Što god te zadesi tvoja je karma. Ako netko baci na tebe atomsku bombu, to je također karma. Kad to ne bi bila karma, to se ili ne bi dogodilo ili ti ne bi bio tamo." – Je li ovo istinito?
To je poluistinito. Ovakva interpretacija karme može zvučati ezoterijsko i logično, ali je zapravo apsurdna. Ako bi bila istinita, to bi značilo kako su ljudi iz Hirošime i Nagasakija – da ostanemo kod gornjeg primjera – imali "karmu" da umru u nuklearnom paklu. Da Amerikanci nisu bacili bombe učinio bi to netko drugi, jer eto takva je bila arma tih 300 000 ljudi – da umru svi odjednom. I to bi značilo da su Amerikanci, odnosno oni koji su naredili ovo masovno ubojstvo, samo izvršioci predodređene karme (upravo to su vjerovali sudjelujući "prosvijetljeni").
Zabluda deista i monista nastaje izjednačavanjem karme i predodređenosti. Samo na temelju takve pogrešne premise može se vjerovati kako se sve što se događa mora događati, jer "karma" tako hoće. Vjeruje se da ne postoji ništa osim materije i energije – što u konačnici znači da ne postoji duhovna individualnost, a time ni istinski slobodna volja. Sve što se u životu događa bio bi samo tijek predodređenih lančanih reakcija u skladu s mehaničkim ("neutralnim") zakonima materije.
(Predodređenost/predestinacija: unaprijed utvrđena ljudska i globalna sudbina; djelovanje već ustanovljenih uzroka; od lat. prae-, "prije, unaprijed, od početka", i destinare, "utvrditi, odrediti". Riječ predestinacija potječe iz crkveno-latinskog, a skovao ju je Calvin u 16. st. kako bi formulirao učenje o predestinaciji – učenje po kojem su Božjom voljom od samog početka ljudi predodređeni, jedni za vječno blaženstvo, drugi za vječno prokletstvo. Ta dijabolična teologija nastala je iz dileme – Bog, s jedne strane, mora biti svemogući i sveznajući, no s druge strane ljudi očito idu različitim putovima. Budući da je ovdje vjera zaslijepljena egom autokratske religije, ona je materijalistička i ateistička (premda možda još uvijek "monoteistička") i stoga previđa stvarnost božanske individualnosti. Ljudi koji su, kao protureakcija, prešli u anticrkveni tabor zadržali su vjerovanje u predodređenost i smatraju se "prosvijetljenima" ili "izabranima", pri čemu predodređenost ne proizlazi više iz Božje volje nego iz "sudbine" i apstraktnog djelovanja "kozmičkih zakona".)