Ziusudra, kralj, baci se pred Utua.

Kralj ubije vola, zakolje ovcu.

[lom fragmenta]

Ziusudra se baci pred Anua i Enlila.

Bili su Ziusudrom zadovoljni,

Dali su da živi kao Bog [...]"

U Epu o Gilgamešu opisano je kako su Anunaki morali radi Potopa napustiti Zemlju i kako su pri tome naricali nad svojim gubicima:6

"Kad je jutro osvanulo,

podiže se crno oblačje kao gavrani.

Bješnjeli su svi zli dusi,

svjetlost se pretvorila u tamu.

Južni vjetar je tutnjao,

vode su bučeći hujale

i već dostigle planine,

sručile se na sve ljude.

Brat brata nije više prepoznavao.

I sami se bogovi uplašiše potopa,

pobjegoše i popeše se na Anuov Brijeg bogova.

Šćućureni kao psi gurahu se među sobom.

Ištar viče kao žena u teškom porođaju,

zavija lijepi glas divne boginje:

'Lijepa zemlja prošlih vremena postala je blato,

jer sam ja loše savjetovala

u Skupštini bogova!

Kako sam samo mogla u Skupštini bogova

dati tako lošu zapovijest?

Kako sam samo mogla uništiti sve svoje ljude?

Kao u metežu bitke odnijela ih je poplava.

Zar sam zato dala da se ljudi rađaju

da sada kao riblje leglo ispunjavaju more!?'

I svi bogovi plaču s njom,

pognuti sjede bogovi i plaču."

Prema izjavi Anunaki-žene Ištar, također zvane i Inana, ona je bila ta koja je stvorila ljude i pokajala se što je podržala druge bogove u uništenju "svih njenih ljudi". U istom dahu govori o ljudima koje je ona stvorila i koji su onda trebali na njenu zapovijed biti uništeni. Paralele s "Bogom" iz Biblije koji je Adama napravio iz blata, potom odredio njegovo uništenje i zažalio obzirom na neočekivano nasilan potop, frapantne su.

U tom smislu, znakovito je i kako Ep o Gilgamešu opisuje kraj Potopa:

"Lađa je plovila prema brdu Nisir.

Nasjela je i čvrsto ostala na njemu.

Šest dana držao je brijeg lađu

i nije joj više dao da se zaljulja. [...]

Uzeh gavrana i pustih ga.

Gavran odletje,

vidje kako voda presušuje,

čeprka, ždere i grakće

i ne vrati se više.

Tada sam ih sve pustio van,

na sve četiri strane

i prinio jagnje kao žrtvu,

žrtveno zrnevlje prosuo sam na vrhu brda,

spalio sam cedrovo drvo i mirtu.

Bogovi su udisali miris.

Ugodno se dizao miris bogovima u nosnice

Kao muhe skupili su se nad žrtvom.[...]

Veliki Enlil dođe i ugleda lađu,

tada se Enlil rasrdi,

razljuti se na bogove:

'Koje je to živo biće izbjeglo propast?

Po mojoj kazni nije trebao ostati živ

nijedan čovjek!':

• [Ipak, Ea je smekšao Enlila ...]

Ea uđe u lađu, uzme me za ruke,

izvede sa ženom na kopno,

zapovjedi joj da klekne pred mene,

stupi pred nas,

položi na nas ruke

i blagoslovi nas:

'Do sada je Utnapištim bio smrtan čovjek,

sad neka bude sa svojom ženom jednak nama ..."

6	^Prema srpskom prijevodu Stanislava Prepreka, Gilgameš: sumersko-babilonski ep, Sarajevo, Veselin Masleša, 1985., prim. prev.