"20. Sotona je vratar Kraljevog hrama; on stoji u Salomonovu holu; on drži ključeve svetišta; 21. Nitko unutra ne može osim pomazanih koji znaju tajnu Hermesa."
U komentaru ovih stihova Blavatsky zastupa stajališta koja snažno podsjećaju na deističku argumentaciju sekularnih loža: Bog je "vječno neshvatljiva mudrost" koji sebe "u prirodi", odnosno ukupnosti materije, otkriva "kao svjetlost i sjenu, kao dobro i zlo"; tko proklinje Sotonu, proklinje time i "kozmički odsjaj Boga":
"Sotona je taj koji je 'Bog naše planete i jedini Bog', i to bez ikakvih metaforičkih, skrivenih nagovještaja o njegovoj pokvarenosti i nesavršenosti. On i logos su jedno [...] Kad Crkva proklinje Sotonu, proklinje tako kozmički odsjaj Boga; ona je prognala Boga koji je u materiji i suprotnosti očito i nastao; ona grdi Boga ili vječno neshvatljivu mudrost, koja sebe u prirodi otkriva kao svjetlost i sjenu, kao dobro i zlo [...]"
Izvrtanje jedne poluistine ne stvara veću istinitost, nego samo novu poluistinu. To vrijedi i za okultni dualizam koji svojim teološkim spekulacijama obrće predznake monoteističkog Bog-Đavao dualizma: judeokršćanski Bog je označen kao "Sin tame", a "Lucifer" ili "Sotona" – prema okultnoj definiciji – kao "najviši božanski duh", čak i kao "jedini Bog".
Obje strane su uvjerene da su u pravu, ali nameće se velika sumnja da su obje strane "izvjesile" samo poluistine. Tamne strane dogmatskih religija su mnogo puta spomenute. Okultizam ima i svoje tamne strane, jer se igra vatrom kada se imena "Lucifer" i "Sotona" obogotvoruje. Obogotvorenje je opasno koliko i sotoniziranje! Okultizam, kao i religije koje proziva, olako vodi u neprijateljstvo i projekcije. Teozofska interpretacija Bog-Đavao dualizma (koja tvrdi da je judeokršćanski Bog zapravo "Đavao") u svom je stavu opasna isto koliko i crkvena. Primjerice, poznato je da je mladi Adolf Hitler bio očarani čitatelj Tajnog nauka. Nije teško zamisliti kakav su učinak na njega imali navedeni citati.
Kontakt s Majstorima – svjetlosti ili sjene?
Nastankom popularnog spiritizma u 19. stoljeću pojavio se i fenomen takozvanog medijumizma (danas poznatog kao channeling, op. prev.). Aktivnosti na spiritističkim seansama početno su se sastojale od zazivanja astralnih bića, koja su svoju prisutnost objavljivala kroz "paranormalne" učinke, primjerice pomicanjem stola. Pomicanje stola moglo je uzeti i spektakularne forme: u nekim slučajevima dogodilo se da stol lebdi ili da se ladice otvaraju i zatvaraju kao da ih miče "ruka duha" – što se u ovom slučaju doslovno dogodilo. Putem spiritističkih aktivnosti, zemaljska se fizika mogla mjerenjem i ponavljanjem dovesti u pitanje, odnosno mogla se proširiti.
Kako se pokazalo, astralna bića bila su sposobna i za konkretnu komunikaciju. Nisu mogla micati samo stolove, nego i viske, set slova (Ouija ploča, op. prev.) i ruke s olovkama, čime su – slovo po slovo, medijalnim pisanjem – artikulirali poruke s one strane. Daljnja mogućnost javila se kroz trans-medije, odnosno medijalno nadarene ljude koji su služili kao govorni kanal nevidljivim bićima, a osobito dušama umrlih. Često se događalo da biće kaže stvari koje je mogla znati samo određena preminula osoba.
Medijalna se komunikacija, međutim, nije ograničila samo na kontakte s umrlima. Dok je rastući broj ljudi postajao svjestan stvarnosti medijalnih kontakata, spektar se proširio iznad horizonta astralnih bića. Javljala su se za riječ i bića iz viših dimenzija – u početku ponajprije u teozofskim krugovima. Helena Blavatsky je rekla da stoji u medijalnom kontaktu s određenim "majstorima" i mahatmama. Imena koja je navela bila su "Kuthumi" i "El Morya". Tada je i nastao izraz "uzašli majstori".
Je li kod ovih "majstora" riječ o bićima svjetlosti ili nesvjetlosti? Jesu li to bila prijetvorna bića koja su se izdavala za bića svjetlosti i "majstore", ili su dolazila iz viših svjetlosnih sfera?
Konfesionalno pristrani ljudi vjeruju da sa sigurnošću znaju kako se kod ovih glasova i poruka moglo raditi samo o zavodničkim trikovima sotonskih i luciferskih bića. Po njihovom mišljenju božanska bića se ne posreduju medijalno, a pogotovo ne bi razgovarala s okultistima i ezotericima.
Dakle, medijalna komunikacija nije našla odjeka u konfesionalnim krugovima. Ako su bića iz duhovnih svjetova željela kontaktirati s ljudima, raspoloživi su im bili samo kanali u spiritističkim i ezoterijskim krugovima; ali, ni ti krugovi nisu se uzdigli iznad egom presvučenih tendencija. Stoga je čistoća njihovih kontakata podložna ekstremnim zastranjenjima, i onda kad određeni izvori, koji govore ili se drukčije posreduju, primjenjuju isto ime.