Uspostava protucrkvene fronte

Borba izazvana dualizmom ima dugu pretpovijest i nastavlja se do danas. Jedni govore o "svetom ratu", drugi o "ratu na kraju vremena", treći opet o "dugom ratu" za osiguranje svjetskog mira. Budući da dualizam stoji u neposrednom međuodnosu sa svjetskom poviješću, filozofska i povijesna razmatranja ne mogu biti odvojena.

Ezoterijski izvori tvrde da dualistička borba na Zemlji seže unatrag do pretpotopnog vremena. Uvijek iznova pojavljuju se sile koje sebe označavaju kao "dobre" i pokreću rat protiv drugih, "zlih". Europska povijest sačinjena je od ovakvih ratova. Središnji sukob, čiji se učinak osjeća i danas, bio je uništavajući crkveni pohod protiv Templara, započet u Francuskoj velikim udarom u petak, 13.10.1307. Tada se dogodio prijelom koji je doveo do neprijateljstva moćnih crkvenih organizacija i sekularnih tajnih društava.

Pri tom velikom udaru, posljednji templarski Veliki majstor, Jacques de Molay, uhićen je i godinama mučen, dok nije u Parizu živ spaljen na lomači. Na Templare kao izdajnike Crkve dignuta je hajka i oklevetani su kao obožavatelji Vraga. To za Crkvu nije bilo bez posljedica, jer je takvim ekstremnim nasiljem provocirala tajno protunasilje u podzemlju. Templari su bili najutjecajnija i financijski najjača organizacija u tadašnjoj Europi, od kojih su pozajmljivali čak i kraljevi i crkveni dostojanstvenici. Kad je crkva uz pomoć kraljeva odlučila uništiti konkurenciju, odnosno Templare, planirano potpuno istrjebljenje nije joj bilo dovoljno. Templari koji su uspjeli pobjeći i sakriti se morali su u crkvenom "Bogu" vidjeti ubilačku silu koja je zapravo bila sam Đavao, "čovjekoubojica od početka", kako je Isus nazvao farizejskog Boga (Iv 8, 44). Templari i njihovi nasljednici bili su otvoreni i za druge svjetonazore i tražili su kontakt s grupacijama koje su Crkvu osjećale kao neprijateljsku. Potučeni templarski red tijekom stoljeća postao "melting pot" gnostičko-kršćanskih, judeo-ka­ba­lis­ti­čkih, islamskih, "poganskih" i rozenkrojcerskih utjecaja.

Nasljednici Templara nisu više željeli biti vitezovi-redovnici, nego su tražili za sebe jedan novi, sekularni ("necrkveni") naziv. Za to je poslužila slika prijašnjih Templara koji su također bili i graditelji katedrala (iznenadna pojava gotičkog graditeljskog stila upućuje na djelovanje i financijsku moć Templara). Više se nisu nazivali vitezovima i redovnicima, nego "zidarima", i to od Crkve neovisnima, "slobodnim" zidarima: graditeljima sve-svjetskog duhovnog hrama. Budući da su slobodni zidari u vrijeme prvobitnih templara živjeli u vlastitim kolibama ili "ložama", novi "slobodni zidari" svoja su (tajna) okupljališta nazvali "ložama".

Kad je postojanje sustava loža u 18. stoljeću postalo poznato, Crkva je u tome – opravdano – vidjela veliku opasnost za svoje postojanje. Papa Leon XIII, primjerice u enciklici Humanum Genus, 20.04. 1884., označio je slobodno zidarstvo kao "Carstvo Sotone [...] pod čijom vlašću stoje svi koji odbijaju vječni božanski zakon poslušnosti [... i] koji su se međusobno zakleli na ogorčenu borbu pod vodstvom i s pomoći udruge takozvanih slobodnih zidara. Bez tajenja svojih planova potiču na protivljenje veličanstvu Božjemu. Javno i ne skrivajući rade na uništenju Svete Crkve".

Unatoč suprotnosti i neprijateljstvu, kod oba tabora da se utvrditi temeljna zajednička osobina njihovih stanja duha, koja je vidljiva i izvana: Crkva i sekularna "protucrkva" ložâ bile su isključivo muška udruženja, utemeljena na striktnoj hijerarhiji u koju se moglo ući samo preko institucionaliziranoga posvećenja.

Iako Vatikan danas zauzima tolerantniji stav prema inter­na­cio­nal­noj masoneriji, mnogi kršćani u tom pokretu vide protukršćansku, đavolsku silu. Primjerice, jedan švicarski evangelistički izdavač objavio je 2001. knjigu od oko 500 stranica, Die unterschätzte subkultur: Freimaurerei – Wolf im Schafpeltz (Podcijenjena supkultura: Masonstvo – vuk u ovčjem ruhu) koju su napisali E. Brüning i H. Graf.

Naša analiza prizemljila se u središte aktualne povijesti. Međutim, ne želimo se baviti političkom razinom, nego pitanjem kakvi svjetonazori djeluju iza fronti religija i tajnih društava. Ako poznajemo svjetonazor, imamo pogodno sredstvo za prozreti događaje po vanjštini i prepoznati naš vlastiti položaj u toj borbi – bez da se, ako je moguće, damo u nju uvući!

 

Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .