Zabuna nastaje jer se i u materijalističkom i u ezoterijskom ateizmu govori o "Bogu". Postavlja se pitanje: Što se podrazumijeva pod "Bog"? Što je ateizam, što panteizam, deizam, dualizam, monizam, monoteizam i teizam? Što zagovaraju s njima povezani svjetonazori? I s kakvim praktičnim posljedicama?
Danas rašireno "opće znanje" budi dojam da su sve ove filozofije samo teorije u koje čovjek može vjerovati ili ne, jer "naposljetku je svejedno u što se vjeruje." – Da, ovo je također jedna moguća vjera, i moćnici koji u ovo vjeruju grade na tome vlastiti svjetonazor i odgovarajući svjetski poredak.
Pitanje "stvarnosti"
Svaki svjetonazor u konačnici kruži oko pitanja što je stvarnost. Jer svaki čovjek želi svoj život, svoje vrijeme, energiju, interese i novac investirati u nešto što ima smisla. Tko želi živjeti za mjehur od sapunice, za iluziju? Tko ne želi biti "realističan"? "Realističan" je, međutim, relativan pojam, jer ovisi o tome kako je realnost definirana. Svaki svjetonazor posreduje drukčiju definiciju "realnosti" (stvarnosti). Kako je već spomenuto, moramo računati s tim da u dobu tame prevladava svjetonazor neke od sila tame. Tako nastaje pitanje: Što je "svjetlost", a što "tama"?
U našoj analizi "svjetlost" je simboličan naziv za stvarnost, a u širem smislu za Apsolutno, za Boga. Tome nasuprot stoji "tama", za razdvojenost, za relativno, za dualnost ("dvojstvo"). Svjetlost simbolizira i jedinstvo, nerazdvojivost. Što je jedinstvo iza dvojstva? Što je stvarnost onkraj dualnosti?
Simbolika svjetlosti i tame ilustrira međuodnos "apsolutnog" i "relativnog" na idealan način, jer je relativno o apsolutnom ovisno kao sjena o svjetlosti. Ova simbolika pomoći će nam prepoznati i razlikovati različite načine igre ego-centriranih gledišta i odgovarajućih svjetonazora. Iz toga će biti moguće naći jasne definicije "svjetlosti" i pripadajućim "prosvjetljenjem". U čemu se razlikuje pravo prosvjetljenje od predodžbi nekih koji se pogrešno smatraju prosvijetljenima (lat. illuminatus)?
Ovo pitanje je značajno jer su gore navedeni vrlo utjecajni u dobu tame. Govorimo o bićima koja žive u "tami", ali vjeruju da su u svjetlosti. Sile tame zauzele su stajalište koje je odvojeno od svjetla i vide svijet samo sa svog gledišta. Oni sebi ne mogu nikako predočiti postojanje drugih, manje ograničenih perspektiva. Ograničili su se na egocentrično stajalište, kao što je sjena ograničena na "ne-svjetlost". Zbog toga nemaju druge mogućnosti nego definirati svjetlosti iz perspektive sjene. Što god vjerovali, uvijek će biti riječ o definiranju "svjetlosti" iz sjene. Svjetlost je za tamu nešto strano i nezamislivo, jer je ona egzistencijalni kraj tame.
Drugim riječima, oni koji priznaju samo relativno postojanje, Apsolut (Boga) mogu definirati samo pomoću svojih relativnih predodžbi, naime negirajući ili apsolutizirajući relativno, što ne može dovesti do prave spoznaje Apsoluta, kao što ni svjetlost nije tek "odsutnost sjene", "zbir svih sjena" ili "najsvjetliji oblik sjene".
Postojanje sjene ovisno je o svjetlosti, ali u suprotnom slučaju svjetlost ne ovisi o sjeni, niti je sjena može doseći. Dok god sjena ostaje sjena, ona je odvojena od svjetlosti. Isto tako, sile tame ostaju zarobljene u svom postojanju toliko dugo dok ne promijene svoja stajališta i mentalitet. Ali onda više ne bi bili u tami!
Previše i Premalo
"Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite, bit ćete suđeni!" (Mt 7, 1-2)
Razlikovanje različitih vjetonazora je delikatan posao, jer to je poput šetnje po hrptu planine, gdje se može lako skliznuti na jednu ili drugu stranu. Obje strmine povrh kojih vodi naš put su strane podijeljenoga, dijaboličnoga, koji se očituje kao "suđenje". Različito, čak suprotstavljeno značenje razlikovanja i suđenja objasnit će se u daljnjem tijeku knjige. Tema koja slijedi je razlikovanje različitih definicija svjetlosti iz perspektive sjene, jer one su vjetonazori koji nastaju kada se čovjek prikloni jednoj ili drugoj strani i svijet promatra iz takve jednostrane perspektive.
Raskolno (dijabolično) ima dva lica, jer se ono davno podijelilo. Ta dva lica mogu se opisati kao previše i premalo. To znači da u svijetu dvojstva božansko ima dvije suprotnosti, ne samo jednu. Suprotnost hrabrosti nije samo kukavičluk, već i pretjerana hrabrost. Suprotnost dobru je s jedne strane zlo, a s druge ravnodušnost. Prema tome, postoje dvije mogućnosti da se čovjek udalji od božanske svijesti, od "zlatnog srednjeg puta". Sve što slama ravnotežu i sklad pripada jednoj od ovih kategorija, te postaje raskolničko (i raskoljeno).1
1 | ^Ovom kontekstu pripadaju i pojmovi polaritet i dualnost. Polaritet je izraz prvobitne ravnoteže između oba spola stvaranja ("muškog" i "ženskog") na kojima počiva svaka božansko-harmonična dinamika. Dualnost je slomljena, " davno podijeljena" ravnoteža, koja vodi nastanku suprotnosti u dimenzijama dvojstva. "Dobro i zlo" je izraz dualnosti, a ne polariteta, jer na razini polariteta takva suprotnost još ne postoji. Opis stvaralačkih razina polariteta i pad u dualnost slijedi u 7. poglavlju. |