Tko god izvodi neki ritual, mora imati i autoritet da to učini. Marija je očito posjedovala ne samo novac za taj "luksuz", nego i položaj i iskustvo za izvođenje jednog kraljevskog rituala. Jer, tim ritualom Isus je postao Pomazanik, "Krist". Marija, dakle, nije bila tek jedna žena s ulice, već posvećena "krivovjerna" svećenica. I bila je najbliža Isusova povjerenica – i njegova "suputnica", što god to značilo, obzirom na mističnu pozadinu.

Kad Novi zavjet promatramo iz tog ugla, odjednom upadaju u oči elementi koji nisu židovski, nego "krivovjerni", kao npr. ovaj ritual pomazanja. Ili krštenje vodom koje je provodio Ivan "Krstitelj". Krštenje uranjanjem (hebr. tvila) nije bilo nepoznato u judaizmu. "Svakako, ovo uranjanje kod starih proroka nije bilo poznato u tom obliku. Ezekijel govori samo o polijevanju čistom vodom [...]" (Schalom Ben-Chorin: Bruder Jesus – Der Nazarener in jüdischer Sicht, München, 1967.) Ono što je Ivan činio nije, dakle, bilo tipično židovski. Međutim, u egipatskoj Izida-tradiciji krštenje vodom na Nilu bilo je jedan od osnovnih rituala posvećenja. Isto tako, i naziv "Sin Božji" u Egiptu je bio uobičajen za faraone i posvećenike, dok je za židovsko slušateljstvo predstavljao vrijeđanje Boga. Isus je i sam istaknuo da i Stari zavjet upućuje u tom pravcu:

"Nije li pisano u vašem Zakonu: 'Ja [Bog] rekoh i bogovi ste! Ako bogovima nazva kojima je riječ Božja upravljena – a Pismo se ne može dokinuti – kako onda vi onome kog Otac posveti i posla na svijet možete reći: 'Huliš!' – zbog toga što rekoh: 'Sin sam Božji!'"

Pa i židovski izvori (kratki spis Toledoth Yeshu i dijelovi Talmuda) kažu za Isusa da je bio pod egipatskim utjecajem. Isus je u svojim ranim godinama boravio u Egiptu i bio posvećen u "čarobnjaštvo" (tj. u ezoterijska učenja). Razlog za njegovo uhićenje i smaknuće bilo je to što je, kao lažni prorok, židovski narod zaveo čarobnjaštvom!

Nakon raspeća, Marija Magdalena pobjegla je u južnu Francusku, gdje je već mnogo Židova živjelo u egzilu. Kako je tamo kao Isusova suputnica prihvaćena, ne znamo. Ali, kod njenih nasljednika pojavila se zasebna struja kršćana, koji su od Crkve prozvani "hereticima" i "bezvjercima", a kasnije bili i krvavo progonjeni. U 11. st. došlo je do fuzije s Templarskim redom, čime je "infiltrirano" rimsko kršćanstvo. Pod patronatom bogatog Templarskog reda procvjetala su tajna umijeća, posebice "sveta geometrija", što se izvana očitovalo u zamjeni romaničkog stila gradnje karakteriziranog teškim, ravnim i mračnim crkvenim zdanjima, u izdužene, prozračne i ženstvene forme: gotičke katedrale. Još i danas je za povijest umjetnosti zagonetka kako je to "romanika" praktički bez prijelaza zamijenjena ovim genijalnim načinom gradnje.

Gotičke katedrale bile su prije svega hram za crnu Madonu s djetetom u krilu. Službeno, smatralo se da je to Marija s djetetom Isusom, što je za insajdere imalo dvostruko značenje: Marija, žena Josipa, s djetetom Isusom, ali i Marija Magdalena s djetetom od Isusa! K tome, bio je to i prikaz Izide s djetetom Horusom.

U tom svjetlu, razumijemo i zašto Isusovo učenje, kako je prenešeno u Filipovom evanđelju, ne zvuči biblijsko-dogmatski i crkveno, nego iznenađujuće "gnostički" i mistično, u izvornom smislu čak tantrički. Jezik ovih evanđelja je kriptičan i višeznačan, i često koristi simboliku ujedinjenja muškarca i žene. Ovo se u prvom redu odnosi na "sveto vjenčanje" i "Unio Mystica": sjedinjenje duše s Bogom. Istovremeno, primjena ove simbolike također pokazuje da ljudska intimnost nije bila ni prezrena, niti prokleta. Sjedinjenje i jedinstvo muškog i ženskog odnosi se na pomirenje duhovnog i materijalnog. To je put s različitim koracima posvećenja, koji svoj vrhunac ima u "sakramentu bračne ložnice".

"Dok Eva bijaše u Adamu, smrti nije bilo. Kad se odvojila od njega, nastala je smrt. Ako ona ponovo u njega uđe i on je prihvati, neće biti smrti nikada više. [...] Neka se žena sjedini sa svojim suprugom u bračnoj ložnici. Jer dvoje koje se ujedini u bračnoj ložnici više se neće odvajati. Zato se Eva odvojila od Adama, što se nije s njime sjedinila u bračnoj ložnici."

(71, 1-3; 79, 1-3)

"Što je zapravo uskrsnuće? Ono se događa kroz sakrament bračne ložnice. [...] Otac je Kristu u bračnoj ložnici dao Duha Svetoga [šehinu; Duh Sveti je na hebrejskom žen­sko!], i on je "nju" primio. Otac je boravio u Sinu, i Sin u Ocu. Tako je to u Kraljevstvu nebeskom."

Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .