Takvi rani egiptolozi kasnije su bili uvelike kritizirani zbog pozitivne ocjene Ehnatona. No i ovdje se, kako to često biva, prvi dojam pokazao ispravnim.

Naravno, Ehnatonova reformacija sadržavala je i problematične aspekte, osobito posebni položaj faraonskog para kao jedinih posrednika Atonovog otkrivenja i jedinih svećenika. No to je za ono doba bilo normalno. Faraon je po tradiciji imao apsolutističku poziciju, koja je bila još naglašenija kad je on, kao Ehnaton, posjedovao vizionarsku karizmu. Međutim, danas se svaki muškarac i svaka žena mogu sami kao "svećenici"povezati s Bogom i iskusiti osobno jedinstvo kao "Božje zrake". Ehnaton i Nefertiti na svoj su način proveli: "Gdje su dvojica ili trojica u moje ime ...", i da se uspjeli taj impuls proširiti svijetom, povijest bi pisali oni, a ne svjetski vladari poput tadašnjih Ramzes-faraona.

Božanska i zemaljska ljubav: Isus i Marija Magdalena

Većina onih koji su i još danas poznati kao sveci bili su ljudi koji su živjeli u celibatu. Buda se odrekao svijeta kako bi postigao prosvjetljenje. U budizmu i hinduizmu većina svetaca također slijedi ovaj put odricanja, slično kao i u kršćanstvu. Snaga da bi se putem moglo ići sam istinski je plod unutarnje cjelovitosti i svetosti. Ipak, nitko nije uvijek zaista sam; u duhovnom smislu svakako ne, a ni u zemaljskom. I asketi, redovnici i redovnice slijedili su put, od svojih pretpostavljenih zadanog religioznog morala i društvene strukture. Premda su te strukture bile rigidne i u mnogo pogleda nipošto tako svete, neki ljudi su mogli – pa i u jednom licemjernom okruženju – postići istinsku svetost. Ti ljudi su u zadanim uvjetima napravili najbolje što su mogli. Takvi "uvjeti" su opstali do današnjih dana, pa tako se još i danas u njima može napraviti najbolje moguće.

Što se kršćanstva tiče, povijest otkriva i ovdje ironiju sudbine, naime: Isus Krist nije bio celibatni rabin ili redovnik! On se nije sklanjao od svakog zemaljskog doticaja. Nije bio ženomrzac, a nije bio ni licemjeran.

Prisjetimo se proroka Joela. Predvidio je da će doći vrijeme u kojem će naoko svjetovni ljudi, "laici" – muškarci i žene – čak i oni iz najnižih društvenih slojeva, biti "opunomoćeni" duhom Božjim. Joel je živio u patrijarhalnom, muško-dominirajućem društvu. Njegova vizija morala je, dakle, i za njega biti šokantna i nezamisliva. Ipak, istinoljubivo je govorio ono što je vidio.

Oko pet stoljeća kasnije, tu je viziju Isus još proširio:

"Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu [...] Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju." (Iv 4, 21-24)

Znakovito je da Isus ove proročke riječi nije izgovorio u odabranom krugu muškaraca, već u neobaveznom razgovoru s jednom "krivovjernom" ženom iz Samarije koja se pet puta udavala, kao što joj je Isus vidovito rekao (4, 18): "Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž". Isus nije otkrio ove privatne stvari da bi moralistički kritizirao, nego naprosto da bi istaknuo koga je izabrao da prvi primi njegove proročke riječi. "Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: 'Što tražiš?' ili 'Što razgovaraš s njom?'" (Iv 4, 27)

"A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale." (Iv 21, 25, zaključna rečenica Evanđelja po Ivanu)

Zaista su bili napisani mnogi spisi, ali od izvorno više od pedeset evanđelja samo četiri su dospjela u od Rimske crkve uređen Kanon. Ostala evanđelja od Crkve su odbačena kao "apokrifi",4 mnogo ih je i uništeno. Međutim, neka su nadživjela sva stoljeća i kasnije bila ponovo otkrivena.

Do važnog nalaza došlo je 1945. u Nag Hammadiju, Gornji Egipat, gdje su lokalni stanovnici pronašli zakopane glinene ćupove koji su sadržavali originalne spise gnostičkih kršćana iz 3. i 4. stoljeća, među ostalima i Tomino i Filipovo evanđelje, kao i fragmente Marijinog evanđelja. Ovdje se pod Marijom misli na Mariju Magdalenu!

4 ^Ovi, od Crkve nepriznati spisi, još i danas se nazivaju "apokrifima", od grčkog apokryphos, "podmetnut, lažan", zapravo "skriven"
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .