Ovaj redak potječe iz jezgre Himne Suncu i uvijek se prevodi na način koji bi trebao odgovarati Ehnatonovom (navodnom) monoteizmu. Ipak, Aton nije "jedini Bog" u smislu jednog Boga koji kraj sebe ne trpi druge bogove. Sa svim zemaljskim dodacima, Aton je "apsolutni" Bog koji u sebi ujedinjuje sve relativno, pa tako i noć i tamu:
"Premda si daleko, Tvoji zraci dopiru do Zemlje [...] Kad zađeš na zapadnome rubu neba, svijet tad ostaje u tami, kao da je sve mrtvo." Ipak, ni u tami Zemlja nije uistinu mrtva, jer svjetlost je nesmanjeno prisutna onkraj tame, i uvijek se pobjedonosno vraća. Svjetlost je jedina sila koja može rastvoriti tamu.
Himna Suncu otkriva ponešto i o Ehnatonovim političkim pogledima. On Atona naziva gospodarom svih ljudi i svih zemalja ("Tvoji zraci grle sve zemlje"), kako Egipta tako i onih naroda koje je Egipat označio neprijateljima. Ehnaton te narode više ne želi gledati kao neprijatelje, već kao ljude, čak i ako oni u njemu, tj. Egiptu vide neprijatelja. Za tadašnje ratničke narode, ali i za Ehnatonove vojskovođe, takav je stav bio neshvatljiv i neoprostiv. Kad se pročulo da Egiptom vlada jedan "slabi" faraon, u provincijama je došlo do ustanaka ili napada drugih kraljeva. Kako stoji u državnoj arhivi pronađenoj u Amarni, mnogi vazali i saveznici obratili su se Ehnatonu moleći za pomoć, no on nije reagirao objavljivanjem ratova. Politički i militaristički bio je to dotad neviđeni "nedostatak odgovornosti". Za samo par godina izgubljen je Sjever, kojeg su osvajale generacije faraona. Vjerojatno je ta prividna ravnodušnost bila razlog što su vojskovođa Haremhab i prvi faraoni 19. dinastije osjećali nepomirljivu mržnju prema Ehnatonu, heretiku i uništavatelju kraljevstva.
Ehnaton je ostavio znak za budućnost, koji je daleko nadilazio tadašnju dnevnu politiku. Već stoljećima su njegovi prethodnici uvijek iznova vodili ratove, a to nije donijelo mir. Rat očito nije način da se postigne mir! Pa čak i kad su svećenici, plemstvo i narod zahtijevali nove ratne pohode, Ehnaton je želio barem osobno pridržavati se duhovnih ideala. On je bio faraon, i tako dugo dok je imao moć, mogao je činiti što on hoće. Je li se krvoproliće trebalo nastavljati unedogled? Podređenima u svakom slučaju nije činilo veliku razliku kome će plaćati svoj danak. Ehnaton nije razmišljao nacionalistički i nije želio biti tek puki zastupnik egipatskih svjetovnih interesa. I tako je učinio nešto što prije njega nije učinio ni jedan državni vođa: Suzdržao se od uzvraćanja! Neprijatelje nije želio susresti kao neprijatelj. Možda se nadao da će i neprijatelji doći do takvog uvida, možda čak i do višeg razumijevanja Boga u Atonovom smislu, kao temelj za jedan viši mir.
Politički gledano, to je bila iluzija i greška s teškim posljedicama. Iz duhovnog pogleda, to je bio prvi prodor koji do danas čeka odgovarajućeg nasljednika. (Slijediti Ehnatona značilo bi npr. da amerikanci nakon 11. rujna nisu "uzvratili". Bez rata u Afganistanu, bez rata u Iraku, bez iskorištavanja okolnosti koje im je iznenada pružio taj jedan dan. Kakav bi to bio znak za cijeli svijet! Jedan neviđeni, jedinstveni doprinos svjetskom miru! Ali, i bez Ehnatona su vođe SAD-a mogli tako odlučiti, jer naposljetku isto to, i još više, stoji u Bibliji na koju se zaklinju ...)
"Ali, u jednom dalekom vremenu, 1300 godina prije Kristovog rođenja [...] pravo je iznenađenje vidjeti istinsku svjetlost koja se nakratko probila, kao Sunce kroz procjep na oblaku, i vidi se da je došla prerano. Čovječanstvo, koje ni danas nije zrelo, tada je bilo potpuno nepripremljeno [...]. Ehnaton je vjerovao u Boga, a njemu je ta vjera značila istinsku nesklonost prema ratu. Kad se ovo provjeri u materijalima dostupnima za proučavanje tog povijesnog perioda, događaji u Siriji mogu se objasniti samo na jedan način: Ehnaton je odlučno odbijao upustiti se u bitku, jer je vjerovao da je poziv na oružje uvreda za Boga [jer je Bog otac svim narodima] Što god ga snašlo – sreća ili nesreća, pobjeda ili poraz – htio je ostati vjeran svojim načelima i ne vraćati se starim bogovima rata. [...]
[kraljevstvo je bilo osobno vlasništvo faraona.] Odbio se boriti za svoje osobno vlasništvo, doslovno se pridržavajući kršćanskog načela da se da kaput onome tko ti je ukrao odijelo."
(Arthur Weigall: Echnaton: König von Ägypten und seine Zeit, 1923.)
Egiptolog James H. Breasted u svom djelu Geschichte Ägyptens piše:
"[...] čak i moderni svijet još ima muke približiti mu se i upoznati se s njim, jer je u tako dalekom vremenu i pod tako nepovoljnim okolnostima bio ne samo prvi svjetski idealist, prvi svjetski individuum, nego istodobno i prvi monoteist i prvi propovjednik međunarodnog razumijevanja – najizvanrednija osobnost Starog svijeta prije nastupa hebreja. "
