Na kraju bih se osvrnuo na jedan detalj vezan za opisanu suradnju s duhovnim bićima, a to je spominjanje postojanja svojevrsne dozvole. Zvuči pomalo čudno da bi netko iz domene Svjetla bilo što dozvoljavao ili zabranjivao nekome u radu. Ovo bi isto tako moglo protumačiti da će bića iz Svjetla biti spremna surađivati samo s "izabranima" (tj. iniciranima19).

Egzorcizam katoličke crkve

Kod skoro svih autora čija sam pisanja o egzorcizmu dosad uspio pročitati (neke sam naveo i u tekstovima na ovim stranicama), provlači se ideja da su u svim opisanim slučajevima imali posla ni manje ni više nego sa samim Sotonom. Ono što se u daljnjim analizama i razmišljanjima ne spominje, mogućnost je da su (ipak) imali posla s demonskim entitetima, koji su vrlo visoko kotirali u mračnoj hijerarhiji. Iz nekog razloga kao da su svi smetnuli s uma da Sotona nije jedini "pali anđeo" i da je za sobom poveo čitavu vojsku istomišljenika (ili bolje rečeno lakovjernika koji su "pali" na njegovu lažljivu ponudu). Kategorija ljudskih entiteta (astralnih fragmenata) u takvim pisanjima ne postoji, moguće i stoga što bi se time na određen način potvrdila spiritistička praksa komuniciranja s takvim entitetima.

Dr. med. M. Peck na kraju svog osvrta na dva egzorcizma kojima je prisustvovao, ostavlja barem mogućnost da su ipak imali posla s nižim demonima.20 Bez obzira na želju demona za pažnjom/priznanjem, iz opisanih slučajeva crkvenog egzorcizma mogu se dobiti neke ideje o dinamici posjednuća (kao krajnje ozbiljnog stupnja nakačenja) i svega onoga što prati i može biti krajnji učinak ovakvog jednog obreda.

Egzorcizam u osnovi znači istjerivanje zlog ili nečistog "duha", po uspomeni na djelovanje Isusa za čija čuda neki istraživači novozavjetnih tekstova govore da je u četvrtini slučajeva bila riječ upravo o istjerivanju zloduha. Tragom te prakse crkva, posebice rimokatolička, formalizirala je i postupak egzorcizma kao striktnog obreda, koji se treba primijeniti samo u slučaju stvarnih znakova posjednuća, prema simptomima određenim u 17. stoljeću.

U svakom slučaju egzorcizam je danas, barem višim crkvenim krugovima (kako to i biva u klasičnoj hijerarhiji gdje se gubi kontakt s potrebama baze), neka vrsta "vrućeg krumpira" na kojem se nitko ne želi opeći, jer bi uz njega mogli biti vezani skandali, tužbe i tragične posljedice.21

Crkveno odobreni egzorcizam zahtijeva posebno i izričito odobrenje mjesnog ordinarija (biskupa) koji između ostaloga treba i odlučiti je li riječ o posjednutosti koja zahtjeva takav obred. Tako se vrlo često može naići na nezadovoljstvo nižih crkvenih službenika, koji su bliži osobama koje traže pomoć, kao i samih egzorcista koji upozoravaju da se čitavoj stvari ne poklanja dovoljno pažnje. Sama pozicija i titula egzorciste je poprilično zbunjujuća – naime striktna hijerarhija, kakvom se odlikuje katolička crkva, iz nekog razloga nema pravo mjesto za ovu funkciju. Tako se vrlo često može čuti kako se neki svećenik naziva službenim egzorcistom za određenu biskupiju ili širu zajednicu, nakon čega slijed demantiranje titule "službeni" od same osobe ili iz nekih drugih centara.

Peck je mišljenja kako je općenito stajalište crkve da se drži po strani. Njihov strah od mogućih posljedica u takvim slučajevima prirodan je i osnovan, ali ne nužno i čovječan.22

Na svoj način o stavu crkve prema egzorcizmu govore i promjene nakon drugog vatikanskog koncila. Nakon njega u novim liturgijskim knjigama nema više nijednog egzorcizma, već su ga na određenim mjestima zamijenile molitve ili je u potpunosti izbačen. Ovo se dogodilo i s obrednim tekstom krštenja u kojem su ostale molitva za zaštitu od zla i odricanje od Sotone i njegovih djela.23 Prije drugog koncila svatko tko se pripremao za svećenstvo primao je tzv. "niži red" egzorciste, što je potom ukinuto.24

19 ^U sekciji 14.2 jasno upozorava da se čitatelj ne petlja s entitetima osim ako nije posebno školovan i iniciran da to radi (usp. Sagan, str. 152)
20 ^Usp. Dr. med. M. S. Peck: People of the Lie, New York, Touchstone, 2nd edition, 1998., str. 210
21 ^P. Ciocoiu: Egzorcizam: Između religije i zakona, SETimes.com, 2008., viđeno: 20.01.2011.
22 ^Usp. Peck, str. 202
23 ^J. Muller: Demoni među nama? Egzorcizam danas, Đakovo, Knjižnica u pravi trenutak, 1998., str. 49
24 ^Usp. K. Ninić: Vjernik koji živi svoju vjeru zaštićen je Kristovom milošću od utjecaja Zloga, Katolički tjednik, 2010., viđeno: 20.01.2011.
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .