Netko će primjerice reći da je manipuliranje klimom za naše dobro, a netko drugi da je riječ o napadu na nas, neke će usrećiti umjetna oplodnja, dok će drugi to vidjeti opasnom rabotom, neki će biti sretni što se kloniraju organi kako bi se produžio ili spasio život, dok će drugi to smatrati zadiranjem u nešto o čemu moguće, ne znamo ništa, pogotovo ne znamo, kuda bi nas to moglo odvesti.
Netko će vjerovati da će GMO spasiti svijet od gladi, drugi da je to put ka samouništenju. Dakle, moguće je da će jedna osoba sve ovo vidjeti, ali neće u svemu vidjeti problem. To bi joj bilo previše i opasno bi poljulalo svijet koji bar misli da poznaje, a time i sam smisao vlastita postojanja.
I kako onda, uza sve ovo, izgleda podprogram navedenih programa?
Njega možemo uočiti kroz socijalne, ekonomske i političke programe svega navedenog, a kao poboljšanja i onoga: “dobroga za nas”!
Ako pažnju usmjerimo na tu lažnu dobrobit, tada će podprogram biti izražen u završnoj sceni predstave koja se odvija npr. kroz političku borbu desnih i lijevih, nudeći nam s jedne strane krutu tradiciju, mahom prožetu i nacionalizmom, koja je navodno suprostavljena drugoj strani ili liberalizaciji koja zagovara prava svih ljudi i jednakost.
Vrlo je moguće međutim, da je riječ o istome. I da obje strane služe istog gospodara.
Tako dolazimo do opet moguće mudrosti, kako je važnije samo putovanje ovoga života unutar programa i podprograma i njegove uzročne pojave, nego samo mjesto na koje nas se dovodi. I da svu pažnju trebamo usmjeriti baš na to događanje, na nas unutar toka putovanja i na to kako mi percipiramo taj tok.
U skupini zabrinutih zbog sve opsežnijih istraživanja i korištenja tehnologije u svrhu programa: “poboljšanje čovjeka”, sve je raširenija pojava, da se strah veže isključivo za “novotarije” recimo već prije spomenutu nanotehnologiju, čipiranje radi naše “zaštite” ili “prisluškivanje” svega što radimo. Interesantno je da je pri tome potpuno i neoprezno odbačeno, sve ono čega su se “bojali” ljudi koji su živjeli prije nas, a koji su se "biblijski ili srednjevjekovno" bavili opsjednućima demonom, činima vještica ili time što sve “od naših misli” može čuti đavo. Ljudi koji su vjerovali u uroke, nagaze, čarke.
Ti zabrinuti ljudi, koji đavla drže biblijskim motivom, misle kako je riječ o potpuno različitim pojavama, ne videći kako je tehnologija istovjetno "zlo" koje stoji uz bok religijskim programima koji unutar sebe imaju i tog “đavla”. I ako ovdje ne zastanemo i otvorimo oči, propuštamo uočavati onaj tok putovanja.
Bez pažnje takvog razlučivanja, nećemo biti u stanju prepoznati, taj jedan, mogli bismo reći, “narodni dio predaja”, koji je u konačnici, eto namjerno i planski postao izmanipulirani sastavni dio programa religija, koji je pak, ako se razlučuje, samo za svaki slučaj, postao i podprogram transhumanizma.
I da odmah kažem, strah nije opcija koju bi trebalo živjeti, kako nekada tako niti danas. Magli vidike, točnije, ne suočava nas s nepoznatim, pa nema sagledavanja ove problematike s otvorenim mogućnostima.
Mudro je stoga znati da pobjeći ne možemo, a strah nam neće dozvoliti ni da se suočimo, pa ostajemo, svidjelo nam se to ili ne, priznali to sebi ili ne, u vrenju događanja.
Pogled na ovakav razvoj događaja iz samo jednog smjera, usko je gledište u kojem se vrenje ne vidi u srži, već samo kao plamen kada se već sve zapalilo. I koliko se god raznih varijanti teorija zavjera pojavljuje, nekako stalno nedostaje šire povezivanje u neku, smislenu cjelinu, bar i samo kao radno hipotetička vježba, unutar koje bi se u razmatranje uzelo sve, ali baš sve što nam je kao informacija do danas dostupno.
Ali događa se, da se ili ostaje u okviru borbe dobra i zla, bogova i demona, koji su ili naši spasitelji ili napadači, loši vanzemaljci ili dobri vanzemaljci, ili se sve svodi na nužnu “učeću evoluciju” ili nas se pak navodi na put, koji kaže da mi jesmo bogovi, ali smo to zaboravili ili nismo još dovoljno bogovski – da bi bili, a što li drugo nego – Kreatori.
Ili se čeka događaj, koji je eto veći od svega, a koji će nas – opet ovisno o tome što smo uspjeli spoznati, lansirati u novo postajanje. Na ovaj ili onaj način, transformacijom ili apokalipsom.
Da je ovaj nam znani svijet, kojim slučajem Bosna – rekla bih da se kuhamo u jednom raznovrsnošću bogatom bosanskom loncu, u kojem se eto tu i tamo pojave i razne “Geneze”, koje se sve od reda trude reći nam, što je sve u njega stavljeno, a i kako je nastao sržni primarni sastojak. Pa je možda dobro, postiti ponekad i ne baviti se samo samim loncem, već i kuharom, a i skuhanim. Što je teško u svijetu u kojem smo stalno upozoravani velikim duhovnim istinama, kako treba samo pozitivno razmišljati, te kako svako promišljanje o zlu isto priziva.