Determinacija određuje potencijal razvitka matrične stanice u različita tkiva, hijerarhijska je i događa se u više koraka. Potencijal matičnih stanica, logično, svakom novom determinacijom opada jer s vremenom dolazi do razvoja svih tkiva potrebnih za funkcionalni organizam. Ovaj princip se dokazuje tako da se dio matičnih stanica odvoji od ostatka embrija prije nego dođe do sljedeće determinacije i transplantira na novu lokaciju ili nacijepi na drugi embrio u kojem će se nastaviti razvijati u skladu s okolinom jer i dalje zadržavaju potencijal razvoja u različita tkiva pa i cjelokupni organizam. Ako do odvajanja dođe nakon determinacije, stanice se nastavljaju razvijati u tkivo koje odgovara mjestu s kojeg su bile uzete. Mae-Wan Ho (2007., 223)Ho, M.-W. (2008.), The Rainbow and the Worm, 3rd edition, Singapore, World Scientific Publishing objašnjava da budući da je takva determiniranost prijenosna (upisana u uzeti uzorak stanica), to je poticalo generacije razvojnih biologa da bezuspješno tragaju za specifičnom kemikalijom (tzv. morfogen) koja bi bila zaslužna za takvo mijenjanje svojstva matičnih stanica. Anne Ephrussi i Daniel St Johnston (2004., 143)Ephrussi, A. i St Johnston, D. (2004.), Seeing Is Believing: The Bicoid Morphogen Gradient Matures. U: Cell, 116:143-152 potvrđuju da je priroda takvih determinanti (morfogena) i dalje nepoznata, a molekula odgovorna za determinaciju nije pronađena.
Vraćajući se na spomenute “serotoninske”, “endorfinske” ili “inzulinske” stanice, po čemu se one suštinski razlikuju? Imaju li one različite gradivne elemente ili samo različite funkcije? Evidentno je da “vrte” različite programe na različitim pozicijama u tijelu26, ali ipak koriste istu antenu kojom mogu dobiti informaciju kako da određeni dio stanice zaista bude fiziološki drugačiji od ostalih.
Ne govore li nam upravo embrionalne matične stanice koje se mogu “preobraziti” u bilo koju stanicu da među svim tim “vrstama” nema suštinske razlike? Postavlja se pitanje je li to osobina te “marke” stanice ili “veselog i živahnog” programa za razvoj ploda koji primaju za vrijeme rasta u majčinoj utrobi i koji se kasnije zamjenjuje mnogo ozbiljnijim programima (naposljetku, čak i onima koji uključuju sadržaje “za odrasle”)? Odgovor na to pitanje nije moguće pronaći pukim iščitavanjem genetskog koda na što također podsjeća Mae-Wan Ho:
“Ni jedna količina identificiranih ‘razvojnih gena’ ili ostalih dijelova molekularne mašinerije genomike i pripadajuće ‘sistemske biologije’ nije ni mrvicu pridonijela u razrješenju tog misterija.” (Ho, 2008., 222, moj prijevod)
Ho, M.-W. (2008.), The Rainbow and the Worm, 3rd edition, Singapore, World Scientific Publishing
“No amount of identifying ‘development genes’ or other molecular nuts and bolts in genomics and related ‘system biology’ have contributed iota to solving that mistery.”
Postavlja se pitanje: kako to da stanice takvog potencijala nestaju i kako to da matične stanice “odraslih” nisu jednako potentne kao embrionalne? Je li odgovor jednostavan, da je to stvar evolucije, stupnja koji još nismo dosegli ili pak se radi o nestanku informacije (programa) o takvoj staničnoj funkcionalnosti?
Genska/stanična terapija
Tko bi mogao profitirati od trenutno prihvaćenog tumačenja raznovrsnosti? Priča o stotinama vrsta stanica pomalo me podsjeća i na priču o autoindustriji i trgovanju originalnim rezervnim dijelovima (ugrađenim u ovlaštenom servisu) koji navodno čine velik dio ukupnog prihoda te industrije. Broj marki i modela osobnih automobila vrlo je velik, danas možda doseže i nekoliko stotina, ali u suštini je riječ o istom proizvodu: svi Fordovi modeli imaju četiri kotača za kotrljanje po podlozi, a pokreće ih neki pogon, baš kao i Renaultove ili Mazdine modele. Bilo koji model može se koristiti i za usluge taksija i za prijevoz voća i za turističko putovanje. Njihovo korištenje ne čini suštinsku razliku, niti postoji pravilo da mi kada pozovem taksi treba doći Fordov model, da za prijevoz jabuka trebam koristiti Renault, a da Mazdom trebam putovati na more. Nadalje, u sva se vozila, ako su dizelaši, najčešće ugrađuje tzv. Bosch pumpa istoimenog proizvođača, što nas vraća na spomenute “originalne rezervne dijelove”.
Ovlašteni Fordov servis/prodavač kazat će vam da oni prodaju i ugrađuju isključivo Ford “Bosch” pumpe, a isto ćete čuti i od prodavača drugih marki automobila. Kome odgovara ovakva “raznovrsnost” marki istog proizvoda? Pa zacijelo proizvođačima i serviserima jer će tako na istoj stvari dodatno zaraditi prodajući je u drugoj ambalaži. Ne bi me začudilo da farmaceutske korporacije već imaju u vidu ovakav poslovni model po kojem bi mogle ponuditi “originalnu” gensku terapiju za “serotoninske”, “endorfinske”, “inzulinske” i stotinu drugih “marki” stanica.
| 26 | ^Smatram da bi trebalo ukazivati i na važnost međustanične komunikacije i njezinu sveprisutnost. Nema razloga da ne povjerujemo kako svaka stvorena stanica postaje svojevrsni mini-primopredajnik koji dojavljuje koje je “vrste” i gdje se nalazi u tijelu ne bi li takvu informaciju novostvorene stanice mogle iskoristiti za vlastito lociranje. Ovakvo se fantaziranje lako može pobiti u slučaju stvorenih organa, kad se može reći da npr. stanice bubrega uvijek stvaraju stanice bubrega. Ipak i u tom slučaju čini se da postoji jedna nepoznanica: kako to da je njihov broj konačan? Je li poželjan broj bubrežnih stanica za određenu starosnu dob samo jedna od varijabli pohranjena negdje u DNK ili je i ta informacija pohranjena negdje drugdje, pa čak i posljedica sveukupne međustanične komunikacije? |
