“Protest protiv tjeranja u lažnu egzistenciju može se uočiti od najranijih dana. Kliničku sliku čini opća razdražljivost, poremećaj u hranjenju i drugim funkcijama koje klinički mogu iščeznuti, međutim kasnije će se ponovno pojaviti u mnogo ozbiljnijem obliku.” (Winnicott, 1965., 146, moj prijevod i podebljanja)

Winnicott, D. W. (1965.), The Maturational Processes and the Facilitating Environment. U: The International Psycho-Analytical Library, 64:1-276, London, The Hogarth Press and the Institute of Psycho-Analysis

“The protest against being forced into a false existence can be detected from the earliest stages. The clinical picture is one of general irritability, and of feeding and other function disturbances which may, however, disappear clinically, only to reappear in serious form at a later stage.”

Međutim, takvo ponašanje lako postaje predmetom osude okoline koja ga doživljava kao tvrdoglavost, neposlušnost, višak energije (!) itd. Ustrajno “svojeglavi” u današnje vrijeme sve lakše bivaju stigmatizirani. Za njih postoji sve veći broj psihijatrijskih etiketa razvijenih u skladu s “najnovijim istraživanjima” i ponudom farmaceutske industrije što daje zakonski okvir za “liječenje” recimo “nedostatka pažnje” i “hiperaktivnosti” (skraćeno ADHD).

U vezi s procesom gubitka autentičnosti također se nameće pitanje koji bi mogao biti uzrok adolescentskog bunta6? Može li se na njega gledati kao na drugi pokušaj Bića/duše da pomoću novoprisutnih “energija” u tijelu povrati svoje vodstvo (autentičnost) od primarnog podidentiteta koji se do tada već uvelike formirao? Adolescentski buntovnici danas mogu biti još lakše stigmatizirani, a oni etiketirani već u dječjoj dobi imaju priliku potvrditi postojeće etikete7 ili svojim prkosom zaslužiti i neke nove iz klasifikacija DSM ili MKB (recimo poremećaj prkošenja i suprotstavljanja, ODD od engl. Oppositional defiant disorder).

Za kraj bi se moglo reći: ako je primarni podidentitet zaslužan za postizanje samosvijesti kao svijesti o nama samima, onda je čitav proces paradoksalan – on je posljedica gubitka naše autentičnosti, jer kako znati tko zaista jesmo ako nismo autentični (već smo u dobroj mjeri ukalupljeni)? Može li se istovremeno ustvrditi da ne bi došlo do razvoja samosvijesti i da bismo ostali na razini (divljih) životinja u slučaju da nismo došli u doticaj s drugima? Isto tako, može li se na postignutu samosvijest koja nije autentična, pa zbog toga s pravom može biti prozvana lažnom, stečenom ili preživljavajućom, gledati kao na značajan, tj. nezaobilazan, ali nikako i završni korak u razvoju čovjekove svijesti?