Istraživači iz obje skupine ponudili su najrazličitije teorije i pristupe, no osnovni preduvjet za ostanak u okvirima znanosti bio je taj da njihova psihologija nema psihe, tj. duše (engl. soul) u svom izvornom značenju. Kad bi je se i spomenulo, pratila bi je određena isprika ili dodatno pojašnjenje zašto je se koristi da nepotrebno ne uzburka “sigurne vode” kojima plovi znanstvena psihologija. U nekim drugim slučajevima, čini se da su umjesto duše, tog arhaičnog, religijskog ili teološkog pojma, upotrijebljeni neki drugi neutralniji pojmovi.

Psihologija se našla unutar za nju neprirodnih okvira i vrvi raznim kontroverzijama i paradoksima, a pojmovi od središnje važnosti poput svjesnosti ne samo da su kontroverzni, nego su dugo bili tabu-tema2 što tek odnedavno barem formalno prestaju biti.

Bez obzira na takvo stanje u psihologiji, rezultate vlastitih razmišljanja i istraživanja pokušao sam prvenstveno usporediti s idejama psihologije. Nisam to učinio kako bi ovaj tekst izgledao “znanstvenije” ili “(post)modernije”, već zato što je u psihologiji, bez obzira na svjetonazorska ograničenja unutar kojih djeluje, moguće pronaći velik broj potencijalno korisnih veza s “onostranim”, duševnim i duhovnim. Ovo posebice vrijedi za one pravce koji su shvatili važnost ulaska u tzv. nesvjesno, tj. pomicanje ili proširenje svjesnosti s uobičajene pozicije svjesnog (raz)uma.

Istraživanja koja su opisana u knjizi uvelike se oslanjaju na ulaske u tzv. nesvjesno na način opisan u 1. poglavlju. Neke od dobivenih informacija očekivano su drugačijeg karaktera od onog što nudi psihološka znanost iz metodoloških razloga. Kratak osvrt na psihološke pravce za koje se smatra da su uobličili ili da će tek uobličiti psihologiju kao znanost dao sam u 3. poglavlju. Isto tako, u tom poglavlju osvrćem se na nekoliko modela psihe za koje smatram da bi poslužiti u razmišljanjima o prvom i Radnom modelu psihe koji sam ponudio u 4. poglavlju.

U nastavku sam pokušao obraditi pitanje dualizma “um-tijelo/mozak” (5. poglavlje) i dati pregled spomenute množine, tj. svega pronađenog u tzv. podsvjesnom dijelu psihičkog prostora (6. poglavlje). U 7. poglavlju ponuđene su neke informacije i ideje o fizičkom tijelu, što bi DNK mogla predstavljati, ali i koji je mogući razlog da ortodoksni pristup u pitanjima vezanim uz tumore i karcinome zbog svojih mehanicističkih (bez-svjesnih) i nehumanih metoda i dalje bilježi poražavajuće rezultate.

U 8. poglavlju osvrnuo sam se na osobnost (engl. personality) i ono što je iz psihoanalitičke psihologije poznato kao ego, a u 9. poglavlju je dotaknut dualizam između svjesnog i tzv. nesvjesnog dijela psihe u kojem, čini se, svaki dio ima svoje središte. Pretpostavljam da su pokušaji njihovog svođenja na jedno razlog postojanju određenih paradoksa u psihologiji kao i pogrešnom tumačenju određenih pojava. Neke karakteristike jednog (Um) od dvaju središta do kojih sam došao samopromatranjem i promatranjem drugih osoba ponuđene su u 10. poglavlju. Neuzimanje u obzir ili svođenje drugog središta (za koje smatram da je duša) na prvo razlog je zbog kojeg u psihoterapijskoj praksi postoje metode koje, iako mogu nešto promijeniti, suštinski gledajući mogu biti vrlo upitne pa bi se s te strane moglo ustvrditi da nanose više štete nego koristi o čemu će biti govora u 11. poglavlju.

Na kraju, u 12. poglavlju, osvrnuo sam se na nekoliko znanstvenih nepoznanica od kojih su neke dobile i epitet “fantomske”. Među njima se između ostalog nalazi slobodna volja koju unutar materijalističke ograde također žele prikazati kao fantom, oni koji ljudsko biće žele svesti na bez-svjesni i bez-voljni automat.

Radni model predstavljen u 4. poglavlju pokušaj je prikazivanja cjelovitosti ljudskog bića (odakle i naziv podnaslova knjige), te između ostaloga nudi međuodnos psihe i fizičkog tijela. Pokazalo se da takvu cjelovitost nije moguće predstaviti bez šireg konteksta i postojanja određene “veze” na nekoj (dimenzionalno?) višoj razini, što sam se također drznuo ponuditi. Ono što odmah treba istaknuti jest da u ponuđenom nije prikazano “područje” koje bi moglo biti od izuzetnog značaja za razumijevanje ljudske psihe, onoga što je Jung ponudio pod nazivom kolektivno nesvjesno. Moglo bi se reći da se radi o još jednoj tabu-temi, a ne tek o jednoj u nizu kontroverzija. Prema onome što sam do sad pronašao, kolektivno nesvjesno ozbiljno je shvatio još samo Roberto Assagioli u svojoj psihosintezi (3. poglavlje), a James Hillman, začetnik arhetipske psihologije, možda i preozbiljno izgubivši se u politeizmu/mnogoboštvu.