Vratim li se na naše istraživanje, subjektivna validacija mogla se dogoditi i na Natašinoj i na mojoj strani. Isto tako mogu reći da su odgovori očekivano bili predmetom “subjektivne validacije”, baš kao u slučaju svih istraživanja koja su vršila ljudska bića. Na tragu nama pronađene “smislenosti i znakovitosti” postavljana su nova pitanja i dobiveni novi odgovori koji su mi isprva često bili “besmisleni” i nimalo “znakoviti”, a i Nataša je često započinjala odgovarati ovako: “Ja ću reći što sam dobila, koliko god to ludo zvučalo”. Želim naglasiti da je rijetko koje pitanje nastalo u “vakuumu”, niti je ovdje predstavljeno bez imalo truda da se pokuša usporediti s drugim izvorima i da se dodatno prokomentira u stanju uobičajene svijesti.
“Problem” hipnoze
Za promjenu ili preciznije pomicanje svijesti, korištena je hipnotička indukcija (skraćeno “hipnoza”). Ovu metodu ću detaljnije obraditi budući da je se često prikazuje upitnom, čak i opasnom zbog čega bi je navodno trebalo izbjegavati5. Od svog susreta s hipnotičkom indukcijom pokušavam pronaći valjani razlog zbog kojeg bi trebalo razmisliti o spomenutim vjerovanjima, ali ga do danas nisam pronašao. Istovremeno, uočio sam da hipnozu prati zavidna količina nerazumijevanja i dezinformacija na svim razinama: od onih koji se smatraju pozvanima istraživati je (predstavnici znanosti) do religijskih i duhovnih autoriteta. Posljedica je da joj običan čovjek prilazi s oprezom, prepun najrazličitijih strahova o tome kakav bi ona mogla imati učinak na njega. Herberta Spiegela posebno zabrinjava činjenica da postoji “velika populacija terapeuta koji su kronično cinični prema hipnozi” (Spiegel i Greenleaf, 2005., 111).Spiegel, H. i Greenleaf, M. (2005.), Commentary: Defining Hypnosis. U: American Journal of Clinical Hypnosis, 48(2-3):111-116 Ovdje bih se nakratko želio osvrnuti na temeljnu zabludu o hipnozi zbog koje je između ostaloga i došla na loš glas.
Hipnozu od samog početka prati pogrešno i zbunjujuće poistovjećivanje metode i stanja6 (poznato i kao stanje “hipnotičkog transa”7) koje se postiže metodom. Iako znanstvenici još uvijek vode žustru raspravu o tome je li hipnoza stanje ili nije (Kallio i Revonsuo, 2003.),Kallio, S. i Revonsuo, A. (2003.), Hypnotic phenomena and altered states of consciousness: A multilevel framework of description and explanation. U: Contemporary Hypnosis, Vol. 20(3):111-164 većina populacije danas o njoj govori kao o posebnom stanju. Zato se često može čuti da se do određenih podataka (npr. forenzičkih) ili rezultata (npr. terapijskih) došlo dok je osoba bila “pod hipnozom”. Reći da je netko “pod hipnozom” danas automatski navodi na zaključak da osoba mora biti pod utjecajem određene supstancije koju je na neki način primila i koja se lako može izmjeriti. Ipak za razliku od recimo “alkoholiziranosti” kada se osobi može odrediti razina alkohola u organizmu, kod “hipnotiziranosti” to nije slučaj. Novim tehnikama skeniranja u najboljem je slučaju moguće utvrditi postojanje aktivnosti određenih područja mozga, ali ne i prisustvo bilo kakve supstancije koja bi ukazivala na to da je osoba “dobila hipnozu”8.
| 5 | ^Valjalo bi istražiti koliko je ovakvom vjerovanju pridonio prvi slučaj psihoanalize – “Anna O” (Bertha Pappenheim) koji je opisao Josef Breuer u suradnji s Freudom. Slučaj je postao predmetom žestokih kritika i nazvan je, između ostalog, modelom “teatra od terapije” (Gilhooley, 2002.).Gilhooley, D. (2002.), Misrepresentation and Misreading in the Case of Anna O. U: Modern Psychoanalysis, 27(1):75-100 Breuer je koristio hipnotičku indukciju, ali i visoke doze narkotika tako da je klijentica postala ovisnica. To je izgleda bio važan razlog za Freudovo distanciranje od hipnoze. |
| 6 | ^Ovakvo je vjerovanje poduprto teorijama nekih znanstvenika (npr. Orne, 1980.).Orne, M. T. (1980.), On the Construct of Hypnosis - How its Definition Affects Research and Clinical Application. U: G. D. Burrows i L. (ur.), Handbook of Hypnosis and Psychosomatic Medicine, Elsevier, Amsterdam (str. 29-49) |
| 7 | ^Stanje transa (engl. trance) se općenito zamišlja kao oduzetost (tupost) ili obuzetost (opsjednutost) i predstavlja samo posebne slučajeve pomaka iz uobičajene svijesti koje je moguće izazvati i nehipnotički. |
| 8 | ^Korištenje tzv. hipnoidnih ili narkohipnotičkih supstancija koje mogu dovesti do promijenjenog stanja svijesti nalik onomu postignutom hipnotičkom indukcijom možda bi netko mogao smatrati “davanjem hipnoze”. To je primjer korištenja brutalne sile jer kod takve primjene nije potrebno dobivanje dopuštenja osobe što zna biti dio prakse ispitivanja obavještajnih i vojnih službi. Najpoznatiji iz takve skupine preparata su barbiturati kao što su Natrij-thiopental (“serum istine”), Amobarbital i Methohexital (Emery, 1997., 117).Emery, C. (1997.), Secret, Don't Tell – The Encyclopedia of Hypnotism, Accorn Hill Publishing Co. |
