"Istina" ovdje nije relativan pojam kojem je smisao "htjeti imati pravo", iako mnogi od onih koji se pozivaju na "Duh istine" podliježu toj tendenciji. Ono što je Isus smatrao Duhom Istine može se, pojmovima korištenim u ovoj knjizi, definirati kao "svijest duhovne stvarnosti" – "svijest individualnog jedinstva Boga i Božjih dijelova" = svijest ljubavi. Bez ljubavi, individuum se dijeli od jedinstva i zapada u umjetnu individualnost, naime u zatamnjenu svijest ega, a to više nije stvarni svijet već iluzija (maya).

Svaka religija, svaka škola misterija i svaki oblik meditacije imaju za cilj dovesti čovjeka do višeg stanja svijesti. Ključ ponuđen u ovom poglavlju ne suprotstavlja se ni jednom od ovih putova, nego se njime na svakom od putova mogu otključati nova vrata, ukoliko ga čovjek ima i upotrebljava.

Upravo imajući u vidu prevladavanje duha raskola, ključ "Dvojica ili trojica sabrani u moje ime" ima središnji značaj, jer Duh istine (božanska sveprisutnost i ljubav) otkriva se samo ljudima koji to hoće i koji su se u skladu s tim usmjerili. Otkrivenja i duhovna iskustva ne mogu biti iznuđena, već se ostvaruju iz onoga što se u religioznoj terminologiji naziva "milost Božja". Doživljaj "milosti" (Gnade*) jest unutarnje posvećenje, jer "milost" je najdublji aspekt božanske ljubavi: njena neuvjetovanost.

Ljubav i milost

Simbolizam svjetlosti i tame jasno pokazuje na što se misli pod "Božjom milošću". Nešto se može postaviti nasuprot svjetlosti i stvoriti tamu, no svjetlost i dalje počiva na onome što se suprotstavlja. Duh razdora na strani okrenutoj od svjetlosti stvara tamu, ali onkraj tame svjetlost je prvobitna stvarnost, nedodirnuta i neograničena tamom. Svjetlost sja na sve što joj stoji nasuprot i nikada se ne povlači. Ova vječna i s božanske strane neprekinuta povezanost apsolutnog s relativnim izraz je božanske neuvjetovane ljubavi i s pravom se naziva i "Božjom milošću (milosrđem)."

Milost "svjetlosti" je u tome što je ona uvijek tu. Bez obzira koliko dugo boravili u tami, čim otvorimo vrata svjetlost struji k nama. Čak i prije nego se predamo svjetlosti, ona dolazi k nama – i tama nestaje bez traga, kao da je nikad nije ni bilo. To je prirodna milost svjetlosti. (Svjetlost nikad ne kaže: "Tisućama godina zidovima si mi priječio put, a sad kad si otvorio nekoliko vrata i prozora, bila bih ti dovoljna da otjeraš tamu. Ali sad ja više ne želim, uradi to sam").

Ljubav je uvijek izraz milosti i otkrivenja. Također i u međuljudskim odnosima je ljubav koja našu ljubav širi, spontana i nepredvidiva. I kada volimo nekoga, ne možemo tu osobu ni prisiliti ni nagovoriti da i ona voli nas. Ljubav je intimno samootkrivenje osobe koja proširuje našu ljubav. Ona je "milost" u prvotnom značenju te riječi: spremnost da se voli i otvorenost da se bude voljen. Ovo se osobito odnosi na Boga, koji se stoga opisuje kao "izvor najveće milosti" i kao "milosrdni" – što je apsolutno točno jer Bog nas voli i uvijek dopušta da i mi volimo njega, bez obzira na to što jesmo ili nismo učinili. Jer ljubav je Božja apsolutna, "bezrazložna" i neuvjetovana.**

U religioznim krugovima Božja milost uglavnom se izjednačuje s oproštenjem grijeha, ili, simbolično, svjetlošću koja razgrće tamu. Ova definicija je točna, ali proizlazi iz točke gledišta unutar tame, jer inače tu tamu ne bi bilo potrebno razgrtati. Kad vjerski propovjednici uvijek naglašavaju oprost grijeha, govore iz perspektive tame i tako mogu vjernike lako dovesti u zabludu da je Božja milost njihov monopol. Ali čak i u tom slučaju, ipak polaze od individualnosti Boga, jer kod automatskih zakona i apstraktne energije ne može se govoriti o ljubavi i milosti.