Nesuđenje u duhovnom smislu

Ne suditi znači iza svega što se događa vidjeti božanski smisao, i u toj svijesti suočiti se s izazovima.

• Ne dati se zaslijepiti dobrim i ne prepustiti se lažnom ponosu ili lažnom zadovoljstvu
• Ne dati se zlom zavesti, potresti ili isprovocirati.

Ovakvo duhovno-suvereno, samosvjesno i od utjecaja slobodno postupanje moguće je samo onda kad smo svjesni duhovne stvarnosti iza dualnosti, ma u kojem obliku nam se dualnost mogla ispriječiti. U protivnom, ne bismo imali pravog razloga zbog kojeg se ne bi dali zavesti ili isprovocirati. ("Why not?/Zašto ne?!", začudo uvijek znači "Da, učinit ću to", u smislu "činim ono na što su me drugi izazvali ili isprovocirali": "surađujem s njima, gledam s njima, slušam s njima, pušim s njima, svađam se s njima i uzvraćam udarce, itd.", uvijek s podtonom "ne vidim razloga zašto to ne bih trebao činiti".)

Tko je svjestan duhovne stvarnosti, taj vidi preko dualnosti i može jasno razlikovati: Što je dualnost? Što je stvarnost? Što je Božja volja (ljubav), a što ne? Samo onaj tko na ovaj način može razlikovati, ne sudi. Bez ove duhovne sposobnosti razlikovanja mora se suditi, tj. unutar dualnosti "zauzeti stav" i "pristupiti stranci", što znači da čovjek uvijek ostaje pristran i postupa samo u skladu s ograničenim gledištem ega.

Razlikovati bez suđenja znači dakle: dualnost dobra i zla ne ignorirati, već transcendirati!

Opraštati ne znači "odobravati"

S aspekta vječnosti, tj. s aspekta stvarnosti može se iza svega prepoznati božanski smisao, što se u odnosu na zlo izražava kao opraštanje. S obzirom na nedjela, žrtvama i pogođenima često teško pada opraštanje počiniteljima jer mnogi misle da praštanje znači odobravanje. Međutim, opraštanje znači upravo da je zlo prepoznato kao zlo: čovjek vidi da su počinitelji zloupotrebom svoje slobodne volje "dozvali u život" nove karmičke lance, no na osnovi šireg kuta gledanja ne da se uvući u lančanu reakciju. Oprostiti znači odreći se karmičkog "prava" da se počiniteljima kasnije "smije" učiniti nešto slično. Opraštanje je, dakle, unutarnje odricanje od osobne osvete. To opet znači: biti pun povjerenja u božansku pravednost i individualnost. Povjerenja, da će počinitelji za svoja djela dobiti kaznu (= zrcaljenja svojih vlastitih djela). Povjerenja, da je Božja volja stvarnost i na koncu uvijek pobjeđuje, počevši s unutarnjim prodorom u naš život.

Na ovaj duhovni koncept Isus je želio ukazati poučavajući (i živeći) ljubav prema neprijatelju (Mt 5, 43-48), kao i princip neuzvraćanja udaraca: "Onomu tko te udari po jednom obrazu, pruži i drugi." (Lk 6, 29) Moći ovako činiti znak je istinske veličine i snage. To znači pobjedu nad egom i individualno oslobođenje od inače beskonačnih karmičkih lančanih reakcija. Ali, to ne znači da se također i izvana ne mora ponekad jasno boriti za istinu i pravdu.

Jer, ljubav nikad nije "neutralna"! Ona je bezuvjetna, dakle jedno s Božjom voljom. A ima puno toga što nije Božja volja: sve što nije istinska ljubav.

Da opraštati ne znači prihvaćati ili odobravati negativno, govore i Isusove riječi koje je prenio Augustin: "Mrzi grijeh, ali ljubi grešnika."

Ljubav i oprost

Dok god čovjek ne može oprostiti, ne može se osloboditi od karmičkih lanaca i sam ostaje zatočen u začaranom krugu počinitelja i žrtava, pa je i suodgovoran što se taj krug nastavlja i čak širi – ne najzadnje - na "narodne" i internacionalne razine.

Moći oprostiti izraz je Božanske ljubavi. Jer, bez ove ljubavi nije moguće napustiti mržnju, bijes ili rezignaciju. Ljubav je i najveća snaga, jer ona stvara unutarnju slobodu i, ne u najdaljoj budućnosti, i izvanjsku slobodu.

Nikakva dijabolična prividna moć ne može pobijediti moć ljubavi, baš kao što tama nikad ne može otjerati svjetlost. Mi doduše živimo u vremenu u kojem dijabolično prividno trijumfira, ali to je tek privremeno, i izvan tame svjetlost je nesmanjeno prisutna. Ali, niti unutar područja tame dijabolično ne može pobijediti ako su ljudi svjesni svoje unutarnje povezanosti s božanskim.