"Luciferska" logika da zlo stvara dobro je apsurdna. To je zapravo očito. Unatoč tome, želim to ovdje jasno pokazati dvama primjerima:

Jedan mladić iz najsiromašnije kuće, koji je u doba gospodarske krize radio kao učitelj i pisac, posudio je od školskog kolege džepni sat kojeg je htio vratiti tjedan kasnije. Kolega, koji mu je zavidio na namještenju, alarmirao je policiju tvrdeći kako mu je ovaj ukrao sat. Mladić nije mogao dokazati nevinost i osuđen je na zatvorsku kaznu. Ta nepravda dovela je mladog učitelja – imenom Karl May (1843-1912) – i do osobnih posrtaja, ali je upravo u zatvoru dobio puno ideja za duhovne pustolovne romane koji su mu kasnije donijeli slavu i novac (uspjeh "Skorojevića" doveo je, međutim, druge zavidnike na scenu). Je li to bio zavidni, "zli" kolega koji je stvorio dobro i posredovao inspiraciji za svjetski slavne romane?

Jedan odvjetnik je 1939. u židovskom sektoru Varšave uhapšen od strane njemačkih vojnika zajedno sa suprugom, dvije kćeri i tri sina. Supruga i petoro djece strijeljani su pred njegovim očima. Molio je dopuštenje da umre sa svojom obitelji, no pošto je govorio njemački, ostavili su ga na životu i odredili mu radnu grupu. Nakon toga dospio je u konc-logor, i nakon šest godina, 1945., kao jednog od malobrojnih preživjelih, oslobodile su ga američke trupe. (George Ritchie: Return from Tomorrow) On nije bio izgladnio i bez energije kao ostali: "Šest godina živio je na istoj dijeti gladi kao i svi ostali, i spavao u istim loše provjetrenim i bolestima punim barakama, međutim bez i najmanjeg tjelesnog ili duševnog pogoršanja. Možda još i više zapanjuje što ga je svaka grupa u kampu promatrala kao prijatelja. On je bio taj kojemu je kod svađa među zarobljenicima povjeravana presudna riječ."

Židovski odvjetnik ispričao je što se dogodilo. U trenutku ubojstva njegove obitelji i njegovog "pomilovanja" morao se suočiti sa životnom odlukom. Želi li se prepustiti mržnji prema ubojicama? Ne. Odlučio je od tog trenutka nadalje ostatak svog života bezuvjetno voljeti, počevši s ubojicama svoje obitelji! "U mojoj praksi [kao odvjetnik] prečesto sam gledao kako mržnja može utjecati na svijest i tijela ljudi. Mržnja je upravo ubila šestoro ljudi koji su mi značili najviše na svijetu. Odlučio sam ostatak svog života – bilo to nekoliko dana ili mnogo godina – voljeti svaku osobu koju susretnem."

Iz te ljubavi imao je snage preživjeti i dati drugima snage da prežive – prema "ezoterijskoj" logici, nacistički režim ovdje nije stvorio tek nešto dobro, nego čak božansko ...

U ekstremnim situacijama, kao u konc-logorima, pod mučenjem i patnjom, nekoliko ljudi postiglo je jedinstvenu spoznaju sebe i Boga, a također i u npr. ruskim logorima (vidi ekskurs na kraju ovog poglavlja). No to ne znači da u tim logorima i u odgovornim počiniteljima nije bilo "ničeg pogrešnog". Oni su služili sotonskim silama, jer su se suprotstavili Božjoj volji i ljude isporučivali tim silama: zlostavljanje je mnoge ljude slomilo iznutra. Nemalo njih i sami su postali počinitelji i poduzimali podmukle ili brutalne napade na suzatočenike.

Kad nekolicina ljudi pod takvim okolnostima dosegne duhovnu spoznaju koju inače možda nikada ne bi dosegli, to pronalaženje smisla nije opravdanje negativnoga, nego dokaz visokog individualnog stupnja svijesti tih ljudi, sposobnih da i u izloženosti sotonskome prepoznaju božanski smisao.

Sila koja želi zlo ne može dakle nikada stvorit dobro, ni za sebe ni za druge, kao što ni tama iz sebe ne može stvoriti svjetlost.

Zlo je sila koja čak i od dobra pravi zlo.

Božanska svijest je snaga koja iz zla stvara dobro.

Odlučujuća je vlastita božanska odlika.

Bezbožni mentalitet nikad se ne može opravdati, on se mora prepoznati i ispraviti. A to je individualna odgovornost svakog "palog anđela": sam sebi priznati samoobmanu i ispraviti je. Stoga je ego-opravdanje koje leži u temelju svih ukorijenjenih poluistina najveći oblik samoobmane. Ako čovjek vjeruje da je sve dobro, sve je Bog, brišu se razlike i ne uviđa se neophodnost da se u svom životu nešto zaista promijeni. (Kaže se, na primjer, da je svejedno jedemo li meso ili ne, te se stoga meso i dalje jede; ublažuje se učinak "normalnih" stvari, kao što su tvornice životinja, industrija hrane, genetska manipulacija, TV, kompjuterske igrice, čipiranje ljudi i životinja, itd., a ako ustreba pristupit će se 666-markiranju, jer u tome nema "ništa pogrešno" ...)