Teorija involucije ne govori samo da su ljudi nastali samomanifestacijom svjetlosnih bića. Ona govori da je moguće i obrnuto, naime – kvantni skok od fizičkog ka svjetlosnom tijelu. To bi se dogodilo kad bi u čovjeka inkarnirano svjetlosno biće svoje fizičko tijelo opet podesilo na višu vibraciju, odnosno poništilo zemaljsko-fizikalnu zgusnutost. Obrnuti proces samomanifestacije znači "demanifestaciju" jednaku fizičkoj "pretvorbi", odnosno "tran­sfor­ma­ciji". Promatrajući sa zemaljske strane, transformirani, odnosno uskrsli čovjek bi odjednom nestao, tj. postao nevidljiv. Sa svoje strane, nevidljivi čovjek mogao bi se, uz odgovarajuće majstorstvo, bilo kad opet učiniti vidljivim modulirajući "vibracijsku frekvenciju" svje­tlo­snog tijela snagom svijesti. Ako je netko sposoban za "kvantni skok" uskrsnuća (obrnutu involuciju), onda također vlada i modulacijom međukoraka. Naravno, ovdje se više ne radi o uobičajenoj fizici, već o metafizici, odnosno meta-biofizici, jer biofizika doslovno znači "fizika života", i ne odnosi se samo na izražavanje kemijskih i fizikalnih procesa u živućem tijelu.

Budući da ovaj prikaz može zvučati nevjerojatno i nategnuto, podsjetimo se da su i teorije materijalističke evolucije nevjerojatne, toliko da su nevjerodostojne. Jer, ne postoji niti jedan teoretski model koji bi objasnio kako su akumuliranim genetskim promjenama postupno iz amfibija nastali reptili, iz reptila sisavci, a iz primata ljudi. Tome nasuprot, teorija involucije nudi jedan zadovoljavajući model objašnjenja, za koji se posvuda u prirodi mogu vidjeti posredni dokazi. "Paranormalni" događaji, kao npr. čudesna iscjeljenja i materijalizacije, mogu stvarnost interdimenzionalne povezanosti čak dovesti direktno pred naše oči. Tako je teorija involucije i pri znanstveno-objektivnom promatranju još uvijek vjerodostojnija od materijalističke evolucije.

Značenje uskrsnuća

Involucijski model objašnjenja može također konkretno predočiti i značenje uskrsnuća. Promotrimo ovdje još jednom involucijsku povijest čovječanstva:

Čovjek je nastao dobrovoljnom, božanskom ljubavlju inspiriranom samomanifestacijom svjetlosnih bića. Tako je bilo na početku ("I vidje Bog da je dobro"), no nije tako ostalo zauvijek. U jednoj određenoj točki uništena je rajska harmonija. Preko "zmije" i "pada u grijeh" čovječanstvo je prikovano za trodimenzionalnost i privučeno varci materijalne identifikacije (maya, "grijeh"), zbog čega se više nije postavljalo pitanje "Tko i što sam ja uistinu?" K tome, nakon "pada u grijeh" među ljudima su se inkarnirala mnoga bića koja nisu bila čista, nego pala bića svjetlosti. Njihovim utjecajem ljudi su se još više odvojili od svoje iskonske svijesti.

Ljudi koji jesu inkarnirana svjetlosna bića ("čija su imena zapisana u knjizi života"; Otk 3, 5; 13, 8) željeli su nebesku ljubav manifestirati na Zemlji kako bi snagom te svijesti omogućili i poduprli njenu višu vibraciju. Budući da je to bio kozmički stvaralački čin, sam kozmički stvoritelj ("prvorođeni Sin Božji") bio je taj koji je morao započeti taj novi ciklus stvaranja. I tako se pojavio on, kozmički Krist, kao čovjek među ljudima, kao stvoreno u svom vlastitom stvaranju. "... jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla." (Iv 6, 38)

O tome kako možemo prepoznati Božju volju već je bilo riječi u ovoj knjizi. Bog želi Božansku ljubav (= stvarnost, jedinstvo), a to je bila i Isusova želja. Usidrenje Božanske ljubavi na Zemlji – a ne raspeće – bila je Božja volja i Božji plan. Kako bi se to ostvarilo, sam kozmički stvoritelj morao se spustiti u fizičku zgusnutost svog stvaranja i prihvatiti život prema tamošnjim pravilima, posebice datost dualnosti. Premda on u nikome nije gledao neprijatelja, drugi su vidjeli neprijatelja u njemu. Najsjajnija svjetlost u najdubljoj tami neumitno je morala isprovocirati agresiju nesvjetlosnih sila, ali je Isus u svim poniženjima i mučenjima, sve do smrti, ostao nepoljuljan u svojoj bezuvjetnoj ljubavi. Da su nesvjetlosne sile uspjele slomiti Isusovu volju i ljubav, došlo bi do kozmičke katastrofe, jer bi tako najčišća ljubav bila uništena. Jer, samo najčišća ljubav može preobraziti najdublju tamu.

Iz tog razloga, Isusovom križnom putu i raspeću pripada odlučujuće značenje – ali ne zato što je "Bog" žrtvovao svog vlastitog sina, i "prolijevanjem krvi" oslobodio ljude njihovih grijeha. Spasenje nije došlo ljudima kroz Isusovo raspeće, već kroz Isusovu ljubav i postojanost, čime je unatoč raspeću i smrtnim mukama ostao nepoljuljan u jedinstvu s Božjim planom i Božjom voljom: "Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj." (Lk 23, 46)