Međutim, Machiavellijeva logika ljulja se na jednoj unutrašnjoj kontradikciji. On kaže da čovjek "nije dobar" i da je sebičan, stoga se mora podrediti "vladaru" kao moralnoj vertikali političkog djelovanja. Kad to "neophodnost" nalaže, "vladar" smije, dapače mora prekršiti zadanu riječ i primijeniti prijevaru i strahote kako bi tim manjim zlom pobijedio veće. Amoralne metode vladanja trebaju se međutim provoditi samo vremenski ograničeno i ne smiju podupirati uvođenje tiranije; štoviše, one trebaju pomoći stvaranju boljih prilika.

Na prvi pogled ovo se čini uspjelim opravdanjem (privremene) neistine i nasilja. No ako su ljudi sebični i "nisu dobri", kako onda Machiavelli može smatrati da su vladari, koji su također samo ljudi, odjednom "dobri" i nisu sebični? Njegova jednostrana logika može voditi do kratkoročnih prividnih rješenja, ali pet stoljeća povijesti nakon Machiavellija pokazuju da je, doduše, provedeno puno amoralnih metoda vladanja, ali da se njima ni u kom slučaju nisu smanjili nasilje i nepravda. Naprotiv, jedna laž vuče za sobom drugu, nasilni čin drugi nasilni čin, ratovi druge ratove. I tako je svako proteklo stoljeće bilo nasilnije i smrtonosnije od prethodnoga.

Kako je i moglo biti drukčije: može li se čovjek zaista nadati da se licemjerjem može stvoriti časnost, gaženjem riječi povjerenje, ratom mir? Premda su mnogi utjecajni ljudi uvjereni upravo u ovo, ta vjera je isto tako nelogična kao i pretpostavka da svjetlost može nastati iz tame.

Machiavelli danas

Dvadeset pet godina nakon prvog objavljivanja "Vladara" je, pod pritiskom jezuita, papa Pavao IV stavio u indeks zabranjenih knjiga. Polemika protiv Machiavellija koju su razbuktali jezuiti poslužila se propagandistički učinkovitom metodom vađenja pojedinih citata, koji su potom slijepljeni u karikaturu autorskog djela.

Kroz stoljeća, Machiavellijevo djelo doživjelo je da mu prominentna imena iz suprotstavljenih tabora govore u prilog. Neki su čak i zamijenili stranu, kao Friedrich II Pruski, kasnije poznat kao Friedrich Veliki. On se primio pisanja vlastite knjige kako bi opovrgnuo Machiavellijeve zamisli, a ta knjiga se pojavila 1745. pod naslovom "Anti-Machiavel". U predgovoru piše:

"Ja poduzimam obranu ljudskosti od neljudi koji bi istu htjeli uništiti; postavljam razbor i pravednost nasuprot obmane i poroka, i odlučio sam svoja razmatranja o Machiavellijevoj knjizi poredati poglavlje po poglavlje kako bi protuotrov neposredno slijedio otro­va­nje."

Kao prijestolonasljednik, Friedrich opisuje kao nemoralne upravo one načine postupanja koje će kasnije kao kralj prihvatiti. Proturječja koja su se pojavila nakon Friedrichova ustoličenja između njegovih moralnih shvaćanja i apsolutističke prakse vladanja dokazala su, postavši njegova politička ostavština, da među bezobzirno často­hlep­nim ne može nastati nesebičnost.

Razočaravajući protok svjetske povijesti doveo je do toga da je Machiavelli danas u političkim diskusijama uvelike rehabilitiran. Novinari i povjesničari uzdižu njegovu dalekovidnost i prosvjetiteljsku odvažnost; naposljetku, hrabro i sistematično pisao je ono što su mnogi političari nesumnjivo već mislili i činili – sve do današnjeg dana. Mnoge velike svjetske glave smatraju se prosvijetljenima i naprednima, pa stoga vjeruju da svi njihovi ekonomski, politički i militaristički manevri samorazumljivo spadaju u kategoriju "neophodnih". Takvi tiranski "proroci" mogu se mirne savjesti pozvati na Machiavellija, koji je kao politički zaključak obznanio kako su "svi naoružani proroci pobijedili, a nenaoružani propali".

Konačnu Machiavellijevu rehabilitaciju i promociju Vladara u obaveznu literaturu potaknula je 2002. pojava knjige Roberta D. Kaplana Warrior Politics – Why Leadership Demands a Pagan Ethos ("Ratnička politika – Zašto vodstvo zahtijeva pogansku etiku"), objavljene u uglednoj izdavačkoj kući Random House, jednom od najvećih svjetskih izdavačkih koncerna. Ova knjiga nije tek jedna od mnogih, jer napisao ju je jedan od najvažnijih političkih pisaca Amerike. Tako se Bill Clinton, kao predsjednik, 1993. pozvao na Kaplanovu knjigu Balkan Ghosts ("Balkanski duhovi") kad je odredio svoju politiku prema Bosni. Poleđina Warrior Politics prepuna je odu­šev­lje­nih recenzija s najviših razina: Henry Kissinger, dva bivša ministra obrane, jedan od šefova firme Lockheed koja se bavi proizvodnjom oružja i vojnih zrakoplova, i dr. Ova knjiga odražava dakle jedan od temeljnih pravaca razmišljanja američke gospodarske i političke moći – a ona počinje, vrijedi spomenuti, (bezazlenim) ci­ti­ra­njem Machiavellija i Sun-Tzua, njegovog kineskog pandana iz 4. st. prije Krista.