"[...] jer čovjek koji u svakom pogledu želi biti dobar mora propasti među toliko puno drugih koji nisu dobri. Stoga knez, ako se želi održati, mora naučiti biti sposoban da ne bude dobar, i to primijeniti ili ne, već kako neophodnost nalaže (secondo la necessità)".
Machiavelli sebe vidi kao političkog realistu koji je osobno upoznao opasni i varljivi svijet politike.
Kao firentinski diplomat tijekom četrnaest godina puno je putovao, kroz cijelu Italiju, i četiri puta u Francusku, na dvor kralja Louisa XII, čiji je prethodnik Karlo VIII, ostvarivši nasljedno pravo na Napulj, 1494. upao u Italiju s vojskom od 30 000 ljudi.
Kad je firentinska republika godine 1512. pokorena od Vatikanu odane španjolske vojske, Machiavelli je izgubio sve svoje funkcije i građanska prava. Živio je u kućnom pritvoru i bio povremeno zatvaran i mučen. Ako je ranije i imao neke iluzije o jednom zdravom svijetu, izgubio ih je najkasnije u toj fazi života. Pape su se mogli pozivati na svoju nepogrešivost i svetost, a kraljevi su mogli tvrditi da su svoju moć dobili "milošću Božjom", no stvarnost je izgledala drukčije. S tim deziluzioniranim i razočaranim pogledom na svijet pisao je Machiavelli svoje "Discorsi" i ostale tekstove, a među njima i rukopis koji je posvetio Lorenzu de Medici, i 1513. mu ga osobno predao: "Il Principe" ("Vladar"). Tek pet godina nakon Machiavellijeve smrti taj je tekst objavljen kao knjiga, i prouzročio veliko komešanje i burne diskusije.
U svojoj knjizi "Vladar" Machiavelli postulira apsolutni prioritet državne vladavine, bez vječnih vrijednosti ili božanskih ciljeva, bez savjesti ili obzira prema ljudskom životu; ide se samo i jedino na hladno proračunato postupanje, u cilju postizanja i održanja državne moći. Machiavellijeva argumentacija je praktična i logična, bez ikakvog licemjernog ili diplomatskog uljepšavanja, koje je uobičajeno kad se crkveni ljudi ili političari u svojim govorima vrte oko vruće kaše. On pruža oštroumne analize političkih događaja i pomoću puno konkretnih primjera pokazuje kako u politici i ratovanju važe sasvim određena pravila koja se moraju poznavati ako se želi postići i zadržati moć. Tu spadaju umjetnost laganja i prijevare, infiltracija i propaganda. Također je objasnio kako jedan vladar može zavesti strahovladu bez da izazove mržnju, i još puno toga, na primjer – kad je pametno prekršiti zadano obećanje:
"Koliko je pohvalno za jednog vladara da drži svoju riječ i da bude iskren umjesto podao, to razumije svatko; isto tako, iskustvo naših dana pokazuje da su velika ostvarenja postigli vladari koji ne drže do zadane riječi i kojima je razumljivo da ljude zavode lukavošću; i koji su naposljetku nadvladali one koji su se izgrađivali na integritetu. [...] Stoga se jedan pametni vladar može i smije ne pridržavati dane riječi ako bi to bilo na njegovu štetu i ako su otpali razlozi zbog kojih je dao obećanje. Kad bi svi ljudi bili dobri, onda bi ovo pravilo bilo loše; no budući da su ljudi loši i ne bi se držali svoje riječi, ni ti se ne moraš držati svoje riječi dane njima."
O osvajanju tuđih područja pisao je:
"Oni kojima je nanesena šteta, koji žive raseljeni i u siromaštvu, ne mogu nikad ustati protiv vladara; [...] Stoga vrijedi istaknuti da se ljude ne mora ni razmaziti ni uništiti, jer za manja poniženja oni se osvećuju, a za teža ne mogu učiniti ništa; tako šteta koja se čini drugima mora biti toliko velika da se ne treba plašiti nikakve osvete."
"K tome, valja istaknuti da kod osvajanja neke države osvajač mora razmotriti sve nasilne akte koje je neophodno izvršiti, i da ih sve izvrši jednim udarom, tako da za njima ne mora posezati svakodnevno, već bez opetovanih napada uništiti ljude i pridobiti ih za sebe dobročinstvima."
Ovo što Machiavelli ovdje kaže zvuči vrlo moderno i podsjeća na neka postupanja u ratovima iz novije povijesti. On stalno ističe da jedan "vladar", jedan illuminatus mora učiti "ne biti dobar" i primjenjivati nasilje ili diplomaciju, "već kako nalaže neophodnost". Secondo la necessità – to je Machiavellijeva svjetska formula za svaku vrstu odluke po pitanju moći i vladavine:
"Stoga on mora imati uvjerenje na osnovi kojeg je spreman okretati se prema vjetru sreće i promjeni okolnosti i – kako sam gore rekao – ne odustati od dobra toliko dugo koliko je to moguće, ali se okrenuti zlu čim je to neophodno."
Dok drugi mislioci rješenje društvenih i političkih problema vide u mudrom vladaru koji bi kao utjelovljenje antičkih, odnosno kršćanskih ideala, trebao biti nosilac moći, Machiavelli u takvim utopijama vidi samo iluzije. On vjeruje samo u realne povijesne zadanosti i analizira ih kako bi se pronašlo sredstvo za konkretne promjene (u njegovom slučaju radi se o oslobađanju Italije od korupcije, rascjepkanosti i strane vladavine). On se nada da jedan hladnoproračunati vladar može, uz sva neophodna sredstva, svojom moći stvoriti nametnuto jedinstvo, koje bi se onda korak po korak trebalo pretvoriti u republiku.
