Od "prosvjetljenja" do pragmatizma

Oni koji vjeruju u ateistički monizam uvjereni su u svoju ispravnost i žele uspostaviti svjetski poredak u kojem će svi ljudi živjeti prema njihovoj "istini"; čovjek više neće trebati iluziju Boga; religija u teističkom smislu treba biti ukinuta i zamijenjena svjetovnom etikom; tek kad se to provede na Zemlji će biti mir i red; uspostavljanje takvog svjetskog poretka je stoga neophodnost, i sve što služi toj svrsi mora i smije biti učinjeno; cilj opravdava sredstva.

U skladu s ovim uvjerenjima u određenim visoko rangiranim krugovima se vjeruje da su Pozitivno i Negativno istovrijedni i uravnoteženi. Jedini kriterij ovdje je "neophodnost": "Mi stojimo onkraj dobra i zla. Ne činimo ništa 'dobro' i ništa 'loše', nego samo neophodno. Neophodno je sve što potiče progresivnu evoluciju čovjeka, sve dok ne postane sposoban prihvatiti naš novi svjetski poredak." Drugim riječima, neophodno je sve što služi samo­de­fi­ni­ra­nom cilju. Ako je neophodno inscenirati kakav teroristički akt ili izazvati jedan rat, onda to mora i smije biti učinjeno. Jer, za određene osobe koje imaju "neophodnu" moć i mentalitet ponekad je vrlo "praktično" druge ljude, koje vide kao prepreku, jednostavno bombardirati ili drukčije odstraniti. Jer cilj opravdava sredstvo ...

Ovakav stav nazvan je pragmatizam:** činiti sve što je praktično kako bi se postiglo ono što je neophodno – a što je neophodno, to će odrediti sami pragmatičari.

Tako se "prosvijetljeni" vrte u paklenom krugu ego-oprav­da­va­nja.

Machiavelli: Neophodnost je najviši princip

Ako je čovjek po prirodi grešan, odnosno animalan, on ne može znati što je zaista dobro za njega. Stoga su neophodne dvije stvari: prvo, mora biti jedan prosvijetljeni "krotitelj životinja", i drugo, on mora imati moć da ukroti "animalne" mase. Tek tad će se uspostaviti mir i red. Ovo je pogled "prosvijetljenih" monista. Oni ovo smatraju realističnom procjenom ljudskih masa prema nesentimentalnoj "istini", iza svih dualističkih prenemaganja. U socijalnoj i političkoj primjeni monizam predstavlja nametnuto jedinstvo, jednoobraznost, i na­po­sljet­ku globalnu diktaturu koja se po principu monosa provodi od strane jedne jedine elite.

Ova ideologija nije ništa novo. Njome su se vodili mnogi monarsi i politički monisti jer su se osjećali pozvanima da vladaju masama. "Nesentimentalni" realizam koji tvrdi da su ljudske mase animalne i glupe i trebaju totalitarnu vlast već su mnogi zagovarali u tajnosti. Jedan od prvih koji je to javno i napismeno uobličio bio je Niccolo Machiavelli (1469-1527), otac jedne teorije države koja je kasnije po njemu nazvana makjavelizam, "politika moći nesputana ikakvim moralnim promišljanjem".

Tko hoće kritizirati Machiavellija treba pripaziti da kritiku ne svede na puko ponavljanje unaprijed stvorenih mišljenja, jer se često dogodi da takav kritičar (pogrešno) vjeruje da on zagovara opsjednutost moći, nasilje i vladavinu terora. A upravo to nije točno. Machiavelli je poučavao principe beskrupulozne vladavine moći, ali ne i besmislene vladavine nasilja. On se nije povodio za time da opravda obijesti nekih tirana. Naprotiv, govorio je da političar mora znati uspostaviti moć hladnim proračunavanjem, bez da se da sputati moralnim ili religijskim ograničenjima. Budući da su svi ljudi egoistično zaokupljeni samo vlastitom koristi, i vođa tih ljudi, "vladar", mora raditi s istim sredstvima, samo još suverenije, inteligentnije i upornije:

** ^Pragmatizam: stav po kojem se vrijednost neke stvari mjeri po tome koliko je upotrebljiva za postizanje vlastitih ciljeva; od grč. pragma, "postupak, put kojim se nešto postiže", također i korijen riječi "praktično" i "praksa". U negativnom smislu ovaj pojam se odnosi na praktične posljedice ateističkog deizma i monizma, kao i na dualizam (čije se antagonističke struje ne označuju kao ateističke).
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .