"Kršćanski" dualizam

Crkva od samog početka zastupa svoju verziju dualizma i iz tog svjetonazora izvodi vlastiti legitimitet. Njezin dualizam nije bio gnostički već biblio-fundamentalistički, što znači da je spoznaja ograničena na jedan "sveti spis" i podređena crkvenom tumačenju. Crkva se nazvala "Kristovom nevjestom" i time zauzela stav po kojem jedino ona može biti prava Božja predstavnica. Svi ostali, oni koji nisu pripadali Crkvi, bili su đavolski, a ljudi koji su se nalazili pod vlašću Đavla smjeli su se nemilosrdno ubijati ili "misionirati". Ovo je uzelo posebno tragičan oblik kad su predstavnici Crkve otkrili da Zemlja nije ravna ploča i da s druge strane poznatog svijeta postoje i drugi narodi. Kasnije, nakon reformacije, zaratili su i kršćani protiv kršćana (rimokatolički protiv protestantskih), s poznatim nasiljem i izopačenom slikom o neprijatelju.

Osim Bog-Đavao dualizma, Crkva je propisala i dualizam tijela i duše. Ona križa "duh" (supstancijalnu komponentu) iz gnostičkog trojstva tijelo-duh-duša, i tvrdi da je ljudski život ograničen na rok trajanja zemaljskog tijela. Tako se i u oficijelnom kršćanstvu proširio neprijateljski svjetonazor prema tijelu, iako su se neki dostojanstvenici krišom prepuštali privilegijama čula, a o vanjskoj raskoši da se i ne govori.

Bog-Đavao i tijelo-duša dualizam vodi dubokom razdoru i nastajanju fronte: Crkva protiv ostatka svijeta – uz zloupotrebu Isusovih riječi "Tko nije sa mnom, protiv mene je." (Lk 11, 23). Samo crkva ima Božju milost i ovlaštenje, te samo vjernici Crkve imaju priliku za izbavljenje od smrti i urođenog grijeha.

Ubilačka vladavina i samovolja velike crkvene moći kroz stoljeća je u Europi provocirala, najprije, tajni, a poslije i otvoreni otpor. Kad je "sazrelo" vrijeme, "bubnjajući" je nastupila renesansa ("preporod") slobodnog duha koji je želio istraživati i znati – s jedne strane da bi se oslobodio diktature dogmatskog sustava vjere, a s druge da bi se bolje razumjelo vlastito postojanje. Crkvena moć u Europi našla se nezaobilazno suočena s dvije suprotne snage: filo­zof­sko-natura­lis­tič­kom ("znanstvenom") i gnostičko-metafizičkom ("okult­nom").

Filozofski dualizam

Nakon otklona od konfesionalnog skrbništva, filozofi su još uvijek stajali nasuprot istih starih pitanja: Što je duh, što je materija, i kakvo je njihovo međusobno djelovanje?

Ovo pitanje je početkom Novog vijeka tematizirao francuski filozof René Descartes (1596. - 1650.), i to tako uporno da na kraju ni sam više ništa nije znao. On prepoznaje duh i materiju kao dvije temeljno različite "supstance" ili kategorije. One nisu "slične" i ne mogu – prema principu da slično djeluje na slično – djelovati jedna na drugu, kao što se paralele nikad ne dotiču. Materijalnim sredstvima, kao metrom, vagom, termometrom, ne može se dodirnuti duhovno, prije svega nematerijalna "duša", koja sa svoje strane nema neposrednu dodirnu točku s materijom. Duhovno (nematerijalno) i materijalno različitih su svojstava u svakom pogledu. Kao potpuno nejednake supstance, oni nisu sjedinjeni i ovisni.

Kada čovjek razmišlja o dvojstvu i prolaznosti postojanja, lako može zapasti u očaj. Filozof Schelling je stoga kartezijanski** dualizam nazivao "sustavom samorazdiranja i očaja". To ne mijenja ništa u činjenici da na Descartesova pitanja filozofija i znanost do danas nisu našli konačan odgovor.

Nije lako pojasniti dvije dualistički različite supstance koje se ne dotiču, a ipak u ljudima mogu biti ujedinjene, koegzistiraju i naizmjence djeluju.

Kako današnja znanost pokušava odgovoriti na ova pitanja, vidjet će se u zadnjem poglavlju. Na radikalni kartezijanski dualizam odgovoreno je ekstremnim materijalizmom: ne djeluje duh na materiju, nego materija, dakle mozak, začinje duh, koji je na kraju tek iluzija koja se poništava smrću. Ovakav odgovor na pitanje dualizma naziva se "materijalistički monizam" (vidi sljedeće poglavlje) ili "teorija identiteta": teorija po kojoj su procesi svijesti izjednačeni s procesima u mozgu.

** ^Kartezijanski: izvedeno od Cartesius, latinskog načina pisanja imena Descartes. Svojom čuvenom rečenicom Cogito ergo sum ("Mislim dakle jesam") D. je dao odgovor na sumnju o sebi i pripisao si duhovnu dimenziju. Ali to nije dalo odgovor na pitanje dualizma, a postavilo je mnoga nova, osobito: Što je Ja koje misli? Može li se vlastito bivanje shvatiti posredno, mišljenjem? Što je uopće mišljenje? Što je san? Što slijedi nakon smrti? Postoji li neposredno iskustvo bivanja?
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .