Home Mala studija (izmijenjeno izdanje) 4. Usporedba PVO i prisutnosti entiteta
Usporedba PVO i prisutnosti entiteta
Autor: Denis
Nedjelja, 01.05.2011. 11:55

 

 

Svako iole dublje proučavanje problematike nakačenja nezaobilazno vodi i do problematike tzv. poremećaja višestruke osobnosti ili PVO (engl. Multiple Personality Disorder, MPD) koji je odnedavno utopljen u širi pojam disocijativnog poremećaja osobnosti ili DPO (engl. Dissociative Identity Disorder, DID, F44.8 prema MKB-101). Ovo vrijedi i u obrnutom slučaju, gdje proučavanje PVO vodi do na­ka­če­nja,2 pa je za pravilnu diferencijalnu dijagnozu u postupku oslobađanja vrlo važno razumjeti sličnosti i razlike ovih stanja.

Isto tako, važno je razumjeti da, iako neke faze rada s ova dva stanja mogu biti jednake, konačni ciljevi su ipak različiti: u slučaju PVO trebalo bi doći do integracije što više rascijepljenih (disociranih) alter-ega (engl. alter personality) ili pod-identiteta (izraz koji će biti korišten u nastavku) s primarnim identitetom, a ako to nije moguće, onda treba raditi na osvješćivanju postojanja različitih osobnosti i stvaranju uvjeta za njihovu daljnju suradnju. U slučaju postojanja nakačenih entiteta, trebalo bi pokušati što više entiteta odvesti u Svjetlo ili, ako potiču od drugih osoba, rastvoriti ih ili vratiti vlasniku.

Pojam PVO pojavio se u doba spiritizma (polovicom 19. st.), ali je, uz hipnozu i posjednutost duhovima (spirit possessions),3 u prvoj polovici 20. st. postao nepopularan zbog rastućeg pritiska ma­te­rija­lis­ti­čke znanosti. PVO je ponovno aktualiziran pojavom knjiga4 kao što su The 3 Faces of Eve (1957.) ili Sybil5 (1973.), po kojima su snimljeni i istoimeni filmovi.6 Hipnoza je u stručnim krugovima bila (i još je) zanemarena, dijelom možda i zbog Freudovog razočarenja njezinom neučikovitošću, tj. sporošću i neizvjesnošću rezultata postignutih7 tadašnjim metodama hipnotičkih pobuda promijenjenog stanja svijesti, kojima se pokušavalo doprijeti do podsvjesnih sadržaja onoga što je on nazvao id. Daljnji razvoj na ovom području ipak je rezultirao prihvaćenjem hipnotičke pobude kao najučinkovitije metode u slučaju PVO, kada je tijekom rada potrebno uspostavljati vezu s različitim pod-identitetima.8

Povezanost između PVO i mogućnosti postojanja nakačenja dobila je određenu pažnju zahvaljujući i radu dr. R. Allisona, koji je kasnije bio marginaliziran od strane znanstvene zajednice, bez obzira na brojna postignuća koja bi mogla pomoći u objašnjavanju stanja, kako bi se pomoglo osobama s PVO. Allison je bio i protiv marginalizacije PVO i njegova pogrešnog ubacivanja pod DPO, jer su etiološki ovo dva različita stanja, koja zahtijevaju i drugačiji pristup.

Prema Allisonu, ključ razlikovanja između ova dva post-tra­umat­ska disocijativna poremećaja je dob u kojoj je doživljena prva trauma, a postoji još 15 drugih faktora po kojima se razlikuju, kao i prisustvo ili odsustvo tzv. unutarnjeg samo-pomagača (Inner Self Helper,9 ISH, pojam koji je uveo Allison). Unutarnji samo-pomagač može djelovati kao osobni terapeut, pomažući terapeutu u radu. Potpuno je svjestan cijele obitelji pod-identiteta, kao i onih fragmenata koji su uljezi (nakačeni entiteti). Zabilježeno je nekoliko slučajeva kad je unutarnji samo-pomagač sugerirao terapeutu da ostavi jednog ili više nakačenih entiteta na domaćinu zbog njihove trenutne funkcije, kao što je npr. držanje pod nadzorom jednog ili više pod-identiteta kako bi se spriječio emocionalni kaos ako bi se ti pod-identiteti aktivirali.10 Ne čudi da je koncept ISH-a (koji je također pod-identitet s posebnom zadaćom) dočekan kao kontroverzan11 od strane predstavnika "tvrde" znanosti, koji isti navode kao primjer kontroverzne dijagnoze.12

1 ^(engl. ICD-10) kratica od Međunarodna klasifikacija bolesti, revizija 10 je priručnik svjetske zdravstvene organizacije (WHO).
2 ^Usp. Ph. D. W. J. Baldwin: Spirit Releasement Therapy: A Technique Manu­al, 2nd edition, Headline Books, 1995., str. 23
3 ^Usp. Ph. D. W. J. Baldwin: DID and SPS, http://www.spiritreleasement. org/ blog/?p=7
4 ^Usp. Baldwin, str. 25
5 ^Dr. med. R. Allison smatra da Sybil (prema onome što je pročitao u knjizi) nije pravi primjer osobe s PVO (nije došlo do stvaranja pod-identiteta zbog snažne disocijacije), već da je tu vjerojatno bila na djelu njezina "emocionalna imaginacija", kako bi mogla preživjeti djetinjstvo sa shizofrenom majkom. Usp. Review of a New Version of the Movie "Sybil", 02. 06.08., viđeno: 17.10.2011.
6 ^The Three Faces of Eve, 1957. i Sybil, TV 1976.
7 ^A. G. Hammer, dr. med. M. T. Orne: Hypnosis (psychology), viđeno: 26.01. 2011.
8 ^Usp. Baldwin, str. 31, 353
9 ^Usp. dr. med. R. B. Allison: MPD and DID are Two Different Post-Trau­matic Disorders, 1995., i Allison: Spiritual Helper I have met, Printed in the AASC Newsletter (of the Association for the Anthropological Study of Consciousness), vol 1, no. 1, March, 1985., str. 4-5, viđeno: 21.01.2011.
10 ^Usp. dr. med. R. B. Allison: The Inner Self Helper (ISH), viđeno: 24.01.2011.
11 ^Ovaj pojam zauzima istaknuto mjesto u govoru znanstvene kritike. Čini se da ga kritičar standardno koristi kada priča o nečemu što je izvan njegova iskustva ili svjetonazora (i njegovog ega). Zbog svoje školovane uljudnosti, sve pazeći da svoju karijeru i dobru reputaciju ne dovede u pitanje (a zapravo zbog nedostatka agumenata) on upotrebljava ovaj "neutralan" (zapravo apstraktan) pojam.
12 ^Ph. D. S. O. Lilienfeld, Ph. D. S. J. Lynn, Ph. D. J. M. Lohr: Science and Pse­udoscience in Clinical Psychology, The Guilford Press, 2004., str. 112


 
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska.