Gerald shvaća da nešto novo nadolazi i naređuje zloduhu da napusti R/R, na što se čuje:

"Mi odlazimo, svećeniče, mi odlazimo. Odlazimo u mržnji i nitko ne može promijeniti našu mržnju. Čekati ćemo na tebe, kad budeš umirao biti ćemo tamo. Mi odlazimo."

A onda i nagla promjena u intonaciji s izjavom koja tjera na razmišljanje:

"Ali, on [psihijatar] ide s nama. Već imamo njegovu dušu. Posjedujemo ga, on je naš. Ne trebamo se boriti za njega. Njega ne možeš vratiti.

On je naš. On radi naš posao. On ne treba kutiju. On stavlja ostale u nju."

Sva mirnoća nestaje s psihijatrova lica na kojem se sada ocrtavao mračni strah. Odlazak zloduha prati vrištanje R/R i stišavanje te buke, mješavine zvukova, kao da pogrebna povorka polako nestaje u daljini. Psihijatar je ostao bez riječi bezrezervno plačući, iscrpljen preko svake mjere. Nije bio u stanju s bilo kim komunicirati, htio je da ga jednostavno puste na miru.

Nakon dvadesetak minuta R/R polako dolazi k sebi i priznaje Geraldu da se sada osjeća toliko lagano, kako se nije osjećao zadnjih 10 godina i da je napokon sretan nakon dugo vremena. Gerald nije htio puno pričati, njegova je rana ponovno krvarila, a R/R je zamolio da ga zove Richard jer je kao Richard rođen i tako će umrijeti.