Home Gnoza/spoznanja J. Welwood: Dvostruka vizija - Dualnost i nedualnost u ljudskom iskustvu
J. Welwood: Dvostruka vizija – Dualnost i nedualnost u ljudskom iskustvu
Autor: Ivana Beker
Petak, 09.09.2011. 23:27

 

Objavljivanje odobrio John Welwood, autor knjige Toward a Psychology of Awakening

 

Ljudi koji žive u modernim kulturama pate zbog ekstremnog stupnja otuđenja nepoznatog u ranijim vremenima – od društva, zajednice, obitelji, starijih generacija, prirode, religije, tradicije, od svog tijela, svojih osjećaja i same ljudskosti. U dehumanizirajućoj tehno-kulturi koja je izgubila iz vida najdublje potencijale ljudske prirode, potrebna je duhovnost koja nam može pomoći da se povežemo s istinskom snagom, ljepotom i vrijednošću bivanja čovjekom. Da bi čovječanstvo krenulo u pozitivnom smjeru potrebna je vodeća vizija o svemu što znači biti čovjek.

I u najboljim vremenima biti čovjek je izazovno i zbunjujuće, obzirom da uključuje življenje na različitim razinama stvarnosti isto­dobno. Potpuna ljudskost zahtijeva razvijanje smisla za paradoks – uvažavanje činjenice da vrlo različite istine mogu biti istinite u isto vrijeme. Zapravo je ta multi­dimen­zionalna kvaliteta našeg iskustva izvor sve ljudske kreativnosti i veličine.

Dualizam i nedualnost

Svijest većine ljudi ostaje ograničena na jednu razinu stvarnosti: dualističku percepciju, produkt uvjetovanoga egoičkog uma koji postavlja čvrstu podjelu između odvojenog sebstva "ovamo" i svega ostaloga "tamo". Svi naši glavni obrasci samoobrane – represija, otpor, poricanje, izbjegavanje, povlačenje, projekcija, (pr)osuđivanje, odbija­nje, disocijacija, agresija – načini su odvajanja sebe od stvar­no­sti; ostajući po strani, nadomještamo je virtual­nom stvarnošću koja je kreacija uma. Ova sklonost ka produciranju vlastite odvojene stvar­no­sti je pokušaj da zaštitimo sebe od "drugih" – elemenata stvarnosti koji se čine stranima ili prijetećima.

Dualistički ego-um u suštini je mehanizam za preživljavanje, usporediv s očnjacima, pandžama, žalcima, krljuštima, oklopima i bodljama koje životinje koriste za samozaštitu. Održavanje odvojene svijesti o sebi pruža sigurno utočište u jednom nestalnom svijetu stalnih promjena, nepredvidivosti i gu­bi­taka. No obrambene granice koje stvaraju osjećaj sigurnosti isto tako čine da se osjećamo usamljenima i nepovezanima. Dakle, dok god se ne razvijemo onkraj defenzivnog ego-uma ostajemo izloženi beskonačnom unutarnjem konfliktu, otu­đe­nju i patnji – značajkama onoga što duhovna tradicija Istoka naziva samsara.

Srećom, kao ljudska bića imamo pristup i široj dimenziji svijesti, potpuno slobodnoj od dualističkih fiksacija. Istočnjačke duhovne tradicije cijene tu svjesnost bez ega kao našu istinsku, suštinsku prirodu, sam temelj našeg bića. Pristupom u tu čistu nedualnu pri­sut­nost, kao u nekim vidovima kon­templa­tivnog znanja, otkriva se široko otvoreno polje svjesnosti u kojoj odvojenost između sebe i drugih, ili promatrača i promatranoga, nestaje.

Razgrađujući kognitivne filtere koji održavaju podjelu na sebe i druge, nedualna svjesnost otvara vrata za oslobađanje od uvjetovanog uma i uskog, konfliktnog svijeta samsare. Ona otkriva apsolutnu istinu, stvari onakve kakve u konačnici jesu: nedjeljive, nepodijeljene, među­povezane. Indijski princip "Ti jesi To" izražava ovo otkriće: naše suštinsko biće nije odvojeno od jestva [isness] svih stvari. Ono što jesam nedjeljivo je od cjeline stvarnosti kakva jest, a koja me prožima u svakom trenutku, u bujici tekućeg iskustva.

Ako je dualistički egoički um, koji je orijentiran na pre­ži­vlja­vanje, pred-ljudski ili sub-human, nedualna svjesnost bez ega je trans-humana ili nad-osobna [suprapersonal] jer otvara širi prostor bića ili prisutnosti, slobodan od naših uobičajenih životnih preokupacija. Ove dvije razine postojanja – sub-humana i trans-humana, samsara i nirvana – najvažniji su fokus mnogih istočnjačkih tradicija koje nude putove koji vode od ropstva uvjetovanog uma do oslobađanja ne­uvjetovane svjesnosti.1

Ljudska sfera

Ovaj potencijal za transcendenciju ograničenosti ljudskih uvjeta zacijelo je najvažnije čovjekovo svojstvo, kako je to pokazao Istok.2 No, fokusirajući se na oslobađanje od uvjetovanog postojanja, duhovne tradicije Istoka često ljudsku razinu samu po sebi ne drže osobito zanimljivom i značajnom. Primjerice, u klasičnoj budističkoj misli ljudska je sfera tek jedna od šest domena samsare. To je sfera u kojoj se najsretnije roditi, ali stoga što je biti čovjek najbolja platforma za oslobađanje, a ne zato što sama po sebi ima neki osobiti značaj. To je jedina sfera u kojoj je moguće postati prosvijetljen.

1 ^Kako duhovni praktikant postupno učvršćuje i integrira nedualnu svjesnost u svoj život, tako blijedi čak i razlika između samsare i nirvane. Na višim razinama ostvarenja osjećaj kretanja od samsare ka nirvani u potpunosti nestaje. U konačnici dolazi spoznaje da samsara jest nirvana, da je dualistička percepcija samo igra svjesnosti, čija je istinska priroda otvorena i slobodna.
2 ^Primijetio sam da je ovo razmatranje o Istoku vrlo generalizirano, i više se odnosi na tradicije Indije i Tibeta, nego na one Kine i Japana. K tome, i Zapad je razvio ra­zu­mije­va­nje individualnog razvoja i osobnog iskustva, koje je na Istoku uglavnom nepoznato. Kako je primijetio Karlfried Graf von Dürckheim, govoreći o Zen majstoru kod kojeg je učio u Japanu: "Kao majstori, oni se pokazuju u uzvišenom obliku u kojem je svaki osobni element pretvoren u nešto nad-osobno, skoro udaljeno od svijeta, ili barem neuključeno u njega. Rijetko se, ako ikada, sreće sretna ili pateća individua, u čijim očima ispunjenima srećom ili tugom onostrano svjetluca na jedinstven, osoban način ... Je li takav majstor osoba u našem smislu te riječi? Zapravo, psihoterapija se mogla razviti samo u kulturi u kojoj se ljudsko iskustvo samo po sebi smatra zanimljivim i važnim."


 
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska.