Armin Risi poslužio se svjetlošću i sjenom. Ja ću se poslužiti tiši­nom i rije­čima. Tišina nije odsutnost riječi, nego izvor svih riječi, njiho­va punina i krajnji smisao. Riječi su nesavršeni fragmenti tišine. One same po sebi nisu ni dobre ni loše, MI ih činimo takvima. Loše riječi su one koje nas nagone na sve veću proizvodnju novih riječi, čime se stvara tolika buka da ni sami sebe više ne ču­jemo. Dobre riječi su one koje nas navode na tišinu, koje nas "ostavljaju bez teksta". Drugim riječima, koje nas natjeraju da, napokon, umuknemo.

 

Iz knjige "Radikalni srednji put" (Der radikale Mittelweg) Armina Risija:

Sudbina i slobodna volja

***

Koliko god ateizam i monoteizam bili različiti, oba – polazeći sa suprotstavljenih stanovišta – zastupaju svjetonazore koji u konačnici negiraju čovjekovu slobodnu volju.

U monoteizmu je čovjek od rođenja pali grešnik kojem je namije­njen vječni Pakao ukoliko se do smrti ne obrati na vjeru u "jedinog Boga". Predodž­ba o slobodnoj volji ovdje se svodi na pitanje hoće li čovjek pristupiti nekoj religiji ili ne. Oni koji neće pristupiti odlaze u Pakao, neovisno o tome jesu li u svom životu činili dobro ili zlo. Čak i ako dogma dopušta čistilište kao među­varijantu, to znači tek odgodu odluke. Tko se unatoč upozorenju o čistilištu ipak ne odluči za odre­đe­nu religiju, konačno i zauvijek završava u Paklu.

U ateizmu je čovjek evolvirana životinja, a učenja u skladu s tim tvrde da čovjek kao životinja naposljetku nema slobodnu volju; ono što se naziva "slo­bodna volja" zapravo je tek psihički sustav reakcija kojim upravljaju struje u mozgu, živci i hormoni:

"Slobodna volja" – u najstrožem smislu – je iluzija, religiozne "vizije" su rezultat prekomjerne aktivnosti temporalnog režnja. (Michael Schmidt-Salomon: Mani­fest des evolutionären Humanismus, 2005.)

Mišljenje da čovjek nema uistinu slobodnu volju točno je u od­no­su na fizičke i neurofizičke funkcije, no to samo pokazuje koliko je opasno reducirati ga samo na te funkcije. Jer, bez uistinu slobodne volje čovjek nema ni apso­lut­nu odgovornost.

***

U materijalnom području rezonancije i kauzalnosti ne postoji uistinu slobodna volja, ali čovjeka se ne smije ograničiti samo na materiju. Jer on je u svojoj suštini duhovno biće. Kao što Bog "ima" svijest i volju , tako i mi kao dijelovi Boga imamo svijest, a svijest je uvijek izravno povezana sa slo­bodnom voljom. Kad čovjek ne bi bio ništa drugo do psihofizičko biće, ne bi imao slobodnu volju, nego bi samo podlijegao diktatu svojih hormonalnih nagona, animalnih instinkta i neuroloških impulsa – onako kako tvrdi mater­ija­lizam. Međutim, slobodna volja nije funkcija fizičke ili psihičke strukture, nego duhovnog individuuma. Slobodna volja je neposredan izraz našeg vječnog bića i stoga je uvijek dostupna u sadašnjosti, dakle može se, bar potencijalno, pro­vesti u svakom trenutku. Slobodna volja ne znači jedno­kratnu, trenutnu odluku. Ona je dinamični, uvijek prisutni dje­lat­ni princip duhovne svijesti. Vječno prisutna i u svakom trenutku dostupna, slobodna volja stavlja nas stal­no pred nova pitanja, ukoliko smo svjesni ove unutarnje slobode ili makar čeznemo za njom.

***

Slobodna volja nije isto što i neovisnost. Ona je temelj individu­alne, uvijek nove odluke kamo ću usmjeriti svoju svijest. Nikad nisam neovisan, ali imam slobodnu volju. Slobodna volja je sloboda iz­bo­ra o čemu želim ovisiti: o Bogu (harmoniji, ljubavi) ili o iluziji (projekciji, samoljublju, samovolji). Ka­kva god odluka bila, ona će izazvati posljedice koje više ne podliježu izravno slobodnoj volji, nego fluentnim reakcijama pojedinačnog usmjerenja svijesti.

***

Slobodna volja je aspekt apsolutne, duhovne stvarnosti, u koju se ne mije­ša niti Bog. Slobodna volja znači moju odluku duše, a time i moju odgovornost. Ovdje sam ja su-stvoritelj: kao tvorac svoje vlastite sudbine koja uvijek djeluje i na druge ljude – zbog toga moja odgovor­nost nije ograničena samo na mene.

***

Odluka duše za Boga (= ljubav) savršena je primjena slobodne volje. Lju­bav može biti "samo" dobrovoljna. Ali ni u našoj ljubavi pre­ma Bogu nismo neovisni, jer smo tu ovisni o onome što religije nazivaju Božja milost. Ako bi Apsolut bio tek jedna neutralna energija, "jedinstvo" bismo mogli iskusiti tek kad bi se oslobodili sve dualnosti i stopostotno bili u skladu s tom apsolutnom neutralnošću. Bilo bi to kao skok preko provalije: ili ćemo preskočiti na drugu stranu ili ćemo pasti, pa i ako smo dosegli 98 posto udaljenosti. No kako je Ap­solut individualan, on nam može otkriti sebe i mi možemo iskusiti stvarnost božanske ljubavi čak i ako naša ljubav, djelovanjem materi­jalne egzi­sten­cije, nije apsolutno čista i nesebična.

Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .