Širi se aktivizam i riješenje, kako sve to trebamo zaustaviti, baš kao i mnogo puta do sada kroz povijest, spaliti na lomačama i sve će biti u redu! Kažu “ probuđeni” ljudi koji, uopće ni ne sumnjaju kako baš te i takve misli dijele sa svojim kontrolorima. Znaju oni da ih netko “čita”, pa ipak iz dana u dan – pišu i bore se. Rukama, nogama, bijesom i mržnjom. I nikome ništa, nema hapšenja, odmazda, bar ne vidljivih ili uočenih.

Vrlo interesantno, zar ne?

Pitanje je dakle, ponovno, ne kada i čime je ovo sve počelo, jer to ne znamo, već gdje se odvija napad?

Kroz izum nazvan kompjuter i na kompjuteru? Kroz čip kojeg trebamo dobiti? Ili smo ga već dobili, ali ne izgleda kao čip? Imamo li ga?

Imamo, on se zove reptilskim djelom našeg uma – samo nije vezan samo za Um – niti je samo Um. Ali je vezan za mozak. I za nas i “naše” emocije. Koje pišu facebook statuse!

Bit će i onih, točnije ima ih već sada, koji će reći da je pojava samog kompjutera, sasvim normalna i razvojna, gotovo pa evolucijska, staro događanje, eto bilo ga je još u Hitlerovo doba ( i prije njega), tako je konačno Hitler i ažurirao spiskove i sakupljao podatke o Dušama (danas to čine kartice trgovačkih centara "na" kojima ljudi sakupljaju bodove i putem kojih dobivaju nagrade), a to je dovoljno daleko unatrag, da se kaže da se sve to moguće, zaista već baš dugo odvija! I bit će u pravu, zaista se već i tada prčkalo oko toga, kao i oko čistog i jasnog programiranja uma A i ne samo njega, nije njegove ispitanike bolio um!) – konačno Mengele je za to bio kako se priča, majstor koji je ostavio puno informacija, temeljnih za sve koji su od njega učili i dugo nakon 2. svjetskog rata. I upravo tako i danas programiraju. Monarch programiranje je samo produkt svega toga.

U to doba, svašta se nešto događalo, bilo je to događanje ne samo svjetsko, već zbijeno u malo selo cijelog svijeta, uskog kruga ljudi, svi su se poznavali, kako ti loši likovi tako i oni dobri u koje bespogovorno danas vjerujemo i po njihovim “uputama” tragamo. Što i nije loše, samo kažem da je primjerice Gurđijev kojeg vrijedi proučiti, bio osobno u doticaju s tim navodno “lošim” dečkima Hitlerom i Staljinom, ali eto on je “dobar”. I da me ne shvatite pogrešno, ne mislim da je Gurđijev bio “uz” Hitlera. Samo kažem da u tome i mi živimo i u tome sudjelujemo svi! I danas, u tom zbijenom selu. I zajedništvu. Ništa se nije promijenilo. Svi utječemo na sve.

Pričajući dalje o tome kada je sve ovo počelo, mogli bi se slobodno vratiti i na priču o “Adamu i Evi”, dakle, daleko unatrag! I tu, ne stati, već izaći iz “istine” kako su Adam i Eva naši Preci, koji su eto zeznuli stvari, te nastavno izaći i iz današnjeg okvira bogate klike koja nama vlada, tehnologije koja se razvija, a zaista i iz okvira programiranja samo “uma”.

Ako za sve okrivimo samo taj dio sebe, umni dio (povučen kao krivnja od Adama i Eve te njihove pogrešne odluke kada su navodno povjerovali Zmiji) – čime ćemo ikada pomisliti da možda nismo u pravu?

Zato i ponavljam: programiranje i oblikovanje nas, puno je šire “područje odvijanja” od samog zadiranja u um. Koji dio Eve ili Adama je donio pogrešnu odluku? Znamo li?

Taj “um” je samo djelić “područja” nas, a baš je njime dobro pogledati i u druga područja ili sastavne dijelove nas, ona koja se tiču i Duše i Duha, ali i nas kao Ličnosti.

Zašto bi to trebali činiti?

Zato što je to otvaranje svih mogućnosti, zato što bi se ovaj današnji “transhumanizam” vrlo lako pronašao već u tom “ranom dobu”, ako bi se u tom pravcu usmjerilo pogled. Zato što bi nam to otkrilo neprekidan i istovjetan “modus operandi” vladanja nama.

No, ne bi tada moguće Adam bio samo jedan Adam, niti Eva samo jedna Eva, niti bi zmija bila samo zmija, niti jabuka, jabuka. A niti Rajski vrt jedno mjesto “prije” Zemlje ili na Zemlji ili početak. A najmanje od svega bi Adam bio ono što mi danas jesmo ili smo trebali biti ili smo bili. Tko zna gdje smo sve posijani, te koje smo razvojne puteve imali. A Zemlja je samo jedan dio, možda onaj u kojem smo “kolektivno i globalno” zapeli i zapinjemo još uvijek.

Jer Adam i Eva postaju, ako ih se dublje promotri, samo obrazac nečega, te moguće prikaz ljudi koji, ako se tog obrasca primimo “kao pijan plota”, nikada neće moći vratiti događaje unatrag do “ispravka” – ili krenuti dalje, kada su zaustavljeni već na samome početku. I čini mi se stoje! Stoje tako Adam i Eva, negdje pored nas, ne dotičući nas, a određujući nas.