Unutar tih raznih varijacija na temu “bosanski lonac” – pojavljuju se i svi naši “neprijatelji”, ali i “prijatelji”, neprestano se provlače i na “prvu” različite nijanse istovjetnosti, kako smo danas, za ovo “loše” stanje bivanja, mi ti koji ne možemo ili nećemo učiniti za sebe ono što trebamo.

Suptilno se pojavljujući i da smo (ipak) sve sami krivi, jer pogrešno djelujemo/ne djelujemo.

I gura se stalno to nesretno pitanje krivice, čak i u slučaju kada se kaže da je sve što živimo sasvim objašnjivo. Ovakav razvoj je stoga sasvim normalan, te je nužno da postoje naši mučitelji, jer su oni naši pomagači! I tu smo krivi, jer to ne shvaćamo.

Nadalje objašnjava se i da spavamo, ali i da, možda i nismo sasvim krivi jer smo pod djelovanjem hipnoze ili eto programirani, a najčešće se kao zajednički faktor provlači, da smo u datom trenu, na svom početku, možda genetski izmanipulirani ili smo “pali” jer smo se dali prevariti. Točnije sve je kriva Žena, a onda i Muškarac. I to je to! I baš ta krivnja žene i muškarca kao Para – postaje danas u fokusu događanja vrlo važna.

No, izgleda da smo od tada, od tog navodnog genetičkog, manipulativnog trena našeg postanja, ovako ili onako u stalnom programiranju, na ovaj ili onaj način. Bez sigurnosti da smo išta shvatili.

I nije to loša opcija, biti bez one stopostotne sigurnosti da sve Znamo, te ići korak po korak, upitno. No, koliko zaista idemo koracima, ako se stalno trudimo uvidjeti samo koji su sastojci lonca, bez da pažnju usmjerimo, ne samo na kuhara već i na okus onoga što gutamo? I kako to, na koncu osjećamo? Ne samo u smislu da nam je ukusno ili neukusno, već da li nam je zaista probavljivo?

Osim tih poznatih teorija našeg postanka, života i razvoja, pojavljuju se, sukladno našem tehnološkom razvoju, nove verzije starih “teorija” i naravno, nove teorije, a koje se ukratko sve mogu u jednom, onom današnjem trenu življenja, povezati pogledom u “novog” prijatelja/neprijatelja, pod pojmom: “transhumanizma”, koji udara na psihu, intelekt ali i na fizičko tijelo. Rekla bih sasvim globalno, izvana i iznutra, sveobuhvatno.

Smiješno je, ali čini mi se da taj novitet uopće nije nov, samo se riječju i slikom prilagodio vremenu u kojem živimo, ali star je koliko i taj naš “pad” ili prvi naPAD na nas kao Čovjeka.

Ili po nekim genezama, naše preoblikovanje ili poboljšanje. Danas to zovemo programiranje!

I sve su to, sve te razne teorije, korisne informacije, naravno ako ih se ne promatra kao istinu i samo istinu. Već kao nešto moguće. Kao nešto što daje okus onom “loncu”. I dalje je, ipak mudrije, bar za početak, pažnju usmjeriti na onoga tko trenutno, dakle sada, drži kuhaču.

Nemojte me pogrešno razumjeti, zaista smatram da su sve teorije u konačnici poimanja vrlo korisne, jer ponekad, koliko vam se god čini ludim, laž govori o istini. O lažima možemo pričati, raspravljati, a istinu svatko sam otkriva, riječi je ne mogu izreći. I ona nije zadana, niti konačna. Razvojna je, pa su samo pitanja zaista važna, taj tok koji nam se nudi, iznova i iznova. Problem je, međutim što unutar svih tih teorija i geneza leži ona, prije spomenuta klica straha (ojačana i podprogramima) – koja polako lučenjem dovodi do mogućnosti, da jednostavno “smetnemo s uma” – onog pravog Uma – da je riječ o nečemu što je možda malo drugačije od samo te – najčešće korištene fraze “programiranja uma”.

Mislimo da o programiranjima uma općenito, imamo sasvim solidne informacije. O njima se uglavnom zna da se izvode raznim načinima, a koji se najčešće spočitavaju vojsci, tajnim družbama, zločestim Sivima ili reptilima, subliminalnim porukama, te svime što već poznajemo kao oblike kontrole nas, s zadatkom samo djelovanja na naš mozak – tog vladara na tronu! Ah taj mozak, koje li će iznenađenje biti kada se jednom – utvrdi, da on nije “krivac”.

Jer svi oni zaista, ti programi i njihova djelovanja – čine samo jedno: blokiraju i preoblikuju našu Svijest. A ona nije mozak sam. Pa bi se u skladu s novim i starim teorijama, o raznim djelovanjima nad ljudima, transhumanizam mogao zaista nazvati ne novim, već upravo suprotno: najstarijim načinom djelovanja i manipulacije.

Koliko starim, toliko i uspješnim, uvjeravajući nas na sve moguće načine, da smo nešto što nismo, ali trebamo postati bolji, jer nismo dovoljno dobri.

Od toga sve počinje – a nastavno dalje djeluje, ne samo kroz stalno nam “pomaganje” već i kroz naše preoblikovanje, koje nema veze s razlučivanjem ili promjenom i odrastanjem nas samih, a sve kako bi nas se i dalje držalo u uvjerenju da smo nešto što nismo! I baš zbog toga postajemo ovisni. Ovisni o nečemu što je stalno negdje eto, kao na vrh jezika ili na dohvatu. I postoji da nas spasi u raznim oblicima. Najčešće navodno od nas samih.