Znakovito je da opisa postignutog stanja nema niti u znanstvenim istraživanjima hipnotičke dobne regresije niti se time bavila kritika istih, kao da se podrazumijevaju samo dvije mogućnosti: da su ispitanici bili ili “budni” ili “pod hipnozom”. Ovakva površnost otvara niz novih pitanja o tumačenju uobičajenog stanja svijesti čovjeka, odnosno o prešućivanju mogućnosti da dobar dio “budnog” vremena u manjoj ili većoj mjeri provodimo “pod hipnozom” – postignutom neetičnim me­to­da­ma (bez našeg znanja i dopuštenja) od strane medijske propagande raznih korporacija, te političkih, vojnih, religijskih, znanstvenih i bankarskih “opcija”.

Optimalno “radno stanje” za postizanje stvarne dobne regresije, posebice ako se želi koristiti izravna sugestija nakon hipnotičke pobude, zahtjeva nešto što se naziva somnambulističko stanje. Is­tra­ži­vanja dobne regresije u kojima nije navedeno (ne)postignuto “radno stanje” nalikuje mi na kuhinjski recept u kojem bi pisalo “a onda smjesu termički obradite” (kao da je temperatura potpuno nevažna). Postavlja se pitanje zašto u takvim istraživanjima nedostaje podatak o tome koje su hipnotičke pobude korištene i koje je stanje postignuto? Je li razlog tome prikrivanje neznanja i nekompetencije u postizanju optimalnog radnog stanja svijesti?

***

Znanstvena kritika nadalje u svojim obradama ove problematike ostavlja dojam kako pod dobnom regresijom (povratkom) pod­ra­zu­mi­je­va nešto što bi se prije moglo nazvati degeneracijom. Nije pri­hvat­lji­vo da odrasla osoba ne samo što može imati pristup situacijama iz ranije dobi u kojima se vidi iz “Ja pozicije” (npr. “Sada imam osam mjeseci i ležim u krevetiću”), već očekuje i da u tom stanju zaboravi sve iz kasnije dobi, pa bi valjda očekivani odgovor osobe regresirane u dob od spomenutih osam mjeseci trebao biti “gu-gu, ga-ga ... kmeeee!” Tako je Michael Nash u svom kritičkom osvrtu1 obradio 80 istraživanja koja su bila provedena u 60 godina i na kraju ustanovio da osoba “pod hipnozom” ne može doživjeti dobnu regresiju u doslovnom smislu, a npr. John F. Kilhstrom sa žaljenjem konstatira:

“Dobno regresirane odrasle osobe možda imaju subjektivno ne­odo­lji­vo iskustvo ponovnog bivanja djetetom i one mogu izgledati kao da se ponašaju djetinje, ali ono što mi (znanstvenici, op. a.) vidimo je imaginarna rekonstrukcija djetinjstva – a ne povratak u ne­pa­tvo­re­no stanje.” (Kihlstrom, 2003.)

Dakle, sve je samo stvar percepcije, viđenja, a što je itekako određeno našim svjetonazorom i sviješću, pa ono što nije u skladu s tim staviti ili ćemo reducirati/sažeti unutar prihvaćenih okvira (ogra­ni­če­nja) ili to jednostavno nećemo vidjeti. Kolegica Kihlstroma, Heather A. Brenneman priznaje sljedeće:

“Međutim ponašanje regresiranog subjekta (osobe, op. a.) pro­ma­tra­ču – a svakako i samom subjektu – doima se vrlo djetinjastim, a mi i dalje stojimo pred zadatkom da to objasnimo.” (Brenneman, 1978.)

Još jedan detalj koji se također stalno provlači kroz znanstvene kritičke osvrte hipnotičke dobne regresije je (zlo)upotreba izravne sugestije. Ispada da se pri dobnom regresiranju isključivo koristi izravno upućivanje osobe da se vrati u (od istraživača željenu) prošlost, što ostavlja više prostora za pojavljivanje ego fantazija umjesto pristupa stvarnim sadržajima koji su pohranjeni u podsvijesti. Iz nekog razloga takva kritika zaboravlja da je osoba (ili subjekt) “pod hipnozom” i dalje ta koja ima odlučujuću ulogu u tome kako će djelovati i što će prizvati u svijesti, a što se može kretati u rasponu od ego fantaziranja do vrlo potisnutih nesvjesnih sadržaja. Da je tomu tako treba se prisjetiti da će djelovanje osobe u ovakvom (pomaknutom) stanju i dalje biti u skladu s njenim moralnim normama, pa koliko god istraživač/hipnotizer htio nagovoriti osobu da npr. skoči kroz prozor ili da mu pokloni nekretninu, do toga jednostavno neće doći.

U slučaju kada se osobi kaže “dok nabrojim do tri biti ćeš u dobi od osam mjeseci” u nastavku se može čuti više fantaziranja nego kada se osoba za vrijeme seanse samostalno vrati u tu dob tragom nekog problema čiji je uzrok namjerila osvijestiti. Ovakvo tumačenje možda neće zadovoljiti one koji inače pristupaju ljudskom biću kao naprednoj životinji ili biološkom robotu čija bi centralna procesorska jedinica nakon programiranja (dresure) trebala ponovljivo davati predvidljive outpute za iste inpute, pa tako i slijediti/izvršavati upute tj. naredbe znanstvenog istraživača (baš kao i nesretni Pavlovljevi psi).

Plantarni odziv

Moguće da bi upravo zagovornike prije spomenutog pristupa ljudskom biću moglo zagolicati ponašanje odrasle osobe prilikom stvarne dobne regresije daleko u mlađu dob, ne višu od okvirno pet mjeseci. Riječ je o tjelesnoj reakciji na koju se izgleda ne može svjesno utjecati i koja je poznata pod imenom plantarni odziv (engl. Plantar response) i mogućoj anomaliji koja se kod odrasle osobe može manifestirati kao Babinski refleks/znak, nazvan prema neurologu Josephu Babinskom koji ga je prvi uočio.

Za testiranje plantarnog odziva ne treba nužno otići k neurologu, riječ je o vrlo jednostavnom testu koji se u osnovi svodi na to da se po golom tabanu, šiljatim predmetom (neurolozi koriste drugi kraj čekića za ispitivanje refleksa) pređe po vanjskom rubu tabana počevši od pete prema prstima. Reakcija neurološki zdrave odrasle osobe na ovakav podražaj biti će u najgorem slučaju spuštanje (fleksija) palca. Ako bi došlo do podizanja (dorsifleksija) palca ili širenja prstiju riječ je o tzv. Babinskom refleksu koji je dobra indikacija da osoba ima neki neurološki poremećaj koji bi valjalo dalje istražiti. Ovo sam isprobao nekoliko puta i koliko god htio utjecati na ponašanje prstiju ono je uvijek bilo jednako – nema dizanja palca ili širenja prstiju. Zašto je ovo uopće važno i kakve to veze ima s novorođenim bebama? Zato što prema nekim znanstvenim tumačenjima bebe starosne dobi do okvirno pet mjeseci prirodno reagiraju širenjem prstiju i podizanjem palca, a smatra se da u tome nema ništa patološkog i predstavlja jedan od “neuvjetovanih ili primitivnih refleksa u novorođenčadi (engl. Unconditioned or primitive reflexes) koji nalikuje na Babinski refleks. Važno je razumjeti da zdrava osoba u zreloj dobi (pa čak niti bebe nakon sedmog mjeseca) neće svjesno reagirati na takav podražaj, iako bi mogla pokušati svjesnim naporom podignuti palac ili raširiti prste (baš kao što bi i netko mogao trznuti potkoljenicu glumeći tzv. patelarni refleks bez da je lagano udaren ispod koljena po patelarnoj tetivi).

1 ^Neka od navedenih istraživanja su po mom mišljenju problematična jer su uključivala vizualna ispitivanja, kao npr. Ponzo ili Poggendorf iluzije, što zahtjeva otvaranje očiju i moglo bi dovesti do vraćanja u uobičajeno stanje svijesti (Nash, 1987.).
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .